Ennio Demarin: „Analogica“ – fotografska izložba ekstrapoliranog Polaroida u galeriji Grin

24.06.2019.

Neuobičajena foto­graf­ska izlož­ba trš­ćan­skog auto­ra Ennia Demarina otvo­re­na je u pri­vat­noj uma­škoj gale­ri­ji GRIN. Umjetnika i nje­go­vu seri­ju rado­va nas­ta­lih teh­ni­kom eks­tra­po­la­ci­je foto­gra­fi­je i nje­nog pri­je­no­sa na dru­gu pod­lo­gu pred­sta­vi­li su vodi­telj gale­ri­je, foto­graf Robert Sironi i kus­to­si­ca Maja Briski, a na broj­na pita­nja zain­te­re­si­ra­nih posje­ti­te­lja odgo­va­rao je i teh­ni­ku pojaš­nja­vao sam Demarin.

Izloženo je 11 rado­va, uglav­nom trip­ti­ha, nas­ta­lih u raz­dob­lju od 2000. do 2001. u teh­ni­ci koja se može nazva­ti “pola­ro­id­nim pri­je­no­som”, ali koja je u stvar­nos­ti razvi­je­na eks­pe­ri­men­ti­ra­njem istog auto­ra nakon što je za nju čuo. Motivi su raz­no­li­ke pri­ro­de i kako je Demarin lju­baz­no objas­nio u svom izla­ga­nju, morao ih je foto­gra­fi­ra­ti ins­tant teh­ni­kom u stu­di­ju u for­ma­tu 20×25 cm, dok su visi­li oko­mi­to ispred poza­di­ne. U dru­goj fazi foto­gra­fi­ja u obli­ku emul­zi­je se odva­ja od papir­ne baze te se nano­si na dru­gu pod­lo­gu, ovaj put poma­lo razvu­če­na s vid­lji­vim ras­puk­li­na­ma zbog deli­kat­nos­ti žela­ti­noz­ne struk­tu­re, a puko­ti­ne su pone­kad iz estet­skih raz­lo­ga čak i dobro­doš­le, zaklju­ču­je autor. Izloženi rado­vi ori­gi­nal­ni su i nepo­nov­lji­vi te u među­vre­me­nu nisu izgu­bi­li boju, a pret­pos­tav­lja se da je raz­log tome jer u tadaš­nje vri­je­me nije bilo ogra­ni­če­nja u kori­šte­nju mate­ri­ja­la koji su bili traj­ni­ji, pa čak i onih štet­nih za zdrav­lje i za oko­liš koji su danas zabra­nje­ni. Među ins­tru­men­ti­ma koji su kori­šte­ni, u pos­tup­ku pri­je­no­sa nakon što je foto­gra­fi­ja snim­lje­na, autor navo­di posu­du s vodom i zidar­sku lopa­ti­cu (špa­tu­lu), te je isko­ris­tio pri­go­du obja­vi­ti svo­ju budu­ću demons­tra­ci­ju ovog jedins­tve­nog pos­tup­ka u gale­ri­ji Grin i na kra­ju obraz­lo­žio nas­ta­nak nekih od izlo­že­nih radova.

Kustosica Maja Briski kaza­la je kako ovaj trš­ćan­ski autor od osam­de­se­tih godi­na pret­hod­nog sto­lje­ća kon­ti­nu­ira­no pro­uča­va iza­zov­ni, nepre­dvid­lji­vi i nepo­nov­lji­vi medij ana­log­ne ins­tant foto­gra­fi­je, a poseb­no su ga zain­tri­gi­ra­li nešto veći for­ma­ti (od 20 x 25 cm, pa sve do onih većih od metra). U nji­ma je pro­na­šao traj­no izvo­ri­šte svog jedins­tve­nog opu­sa, a sam pos­tu­pak pro­duk­ci­je ins­tant foto­gra­fi­je podi­gao na novu razi­nu koris­te­ći deli­kat­ni “emul­si­on lift” kojim se pauči­nas­ti gor­nji sloj foto­gra­fi­je ota­pa i odva­ja od poza­di­ne kako bi se pre­se­lio na novu pod­lo­gu. “Taj muko­tr­p­ni i osjet­lji­vi “pola­ro­id tran­sfer” koji na tre­pe­ra­voj emul­zi­ji (novo­nas­ta­lom arte­fak­tu) ostav­lja nabo­re i puko­ti­ne, zapra­vo ponov­no vra­ća u igru ne samo umjet­ni­kov kre­ativ­ni sen­zi­bi­li­tet nego dos­lov­ce i nje­go­vu ruku. Na taj način se neiz­vjes­ni kemij­ski pos­tu­pak razvi­ja­nja fil­ma i ana­log­ne foto­gra­fi­je, izbjeg­nut poja­vom ins­tant foto­gra­fi­je, pono­vo uvo­di u pro­izvod­nju foto­gra­fi­je, te ga Demarin koris­ti kao ori­gi­nal­ni final­ni orna­ment i svo­je­vr­s­nu dodat­nu vri­jed­nost kojom zaokru­žu­je svoj kre­ativ­ni pro­ces. Profinjeni sen­zi­bi­li­tet, duho­vi­ta teh­no­lo­ška rje­še­nja, želja za per­fek­ci­jom i uvi­jek vid­lji­va bes­pri­je­kor­na vizu­al­na kul­tu­ra, ključ­ne su oso­bi­ne cje­lo­kup­nog opu­sa Ennia Demarina.”

Tekst Marko ŠORGO

Fotografije Lidija KUHAR