25. PUF – MEĐUNARODNI KAZALIŠNI FESTIVAL – četvrti DAN
Okovi tijela i društva te žudnja za slobodom
• Četvrti dan 25. PUF‑a – Međunarodnog kazališnog festivala započeo je performansom „Krasna zemljo“ KUD‑a Šikuti Machine na Forumu. Ispred Gradske vijećnice prodefilirala su tri telca u ograđenom prostoru. Životinje su spontano ulazile u blagu interakciju, ne znajući da su glavni akteri koncepta s porukom.
Mlađa je publika telad prvenstveno doživjela kao atrakciju s obzirom da je nekima možda ovo bio i prvi susret s njima. To, nažalost, već dovoljno govori o činjenici da kultura sela odlazi u povijest. Cilj performansa bio je upravo ukazati na suvremeni odnos ruralne i urbane sredine, tj. precjenjivanje gradskoga načina života koji sa sobom nosi užurbanost, zagađenje okoliša, međusobnu otuđenost ljudi i fokus na stjecanje materijalnoga bogatstva.
Nakon ovoga performansa uslijedio je novi za čiji je koncept zaslužan Pino Ivančić, a u realizaciji su mu pomogli Ivana Nataša Turković i Dragan Šarapa Dragoon. Njegov je naziv „Bay, Bay-ka“, a održao se u foajeu INK‑a. Tekst započinje spominjanjem kraljeva i kraljevni u začaranom carstvu te objašnjenjem da se u ovom slučaju ne radi o klasičnoj bajci, premda i bajke kao takve nikad neće izgubiti na aktualnosti – u njima su likovi crno-bijeli, dobro i zlo su dovedeni do ekstrema, ali je svrha tog prenaglašavanja bolje razumijevanje određenih vrlina i mana, a ne eskapistička zabava i predstavljanje lažnog svijeta koji nema nikakve veze s onim koji nas okružuje. Uglavnom, Pino nam ipak ne želi prenijeti priču koja je samo univerzalna, već kreće od lokalnih motiva morskoga plavetnila i borova te obogaćuje tekst bićima iz ovdašnjih narodnih predaja. Prinčev zadatak je skočiti s čarobne stijene Grote u jezerce, a štrige i štriguni osmislili su za njega zadatke koje mora uspješno riješiti da bi postao moćan i suveren vladar, glavni lik nove bajke čija je dominantna uloga opravdana. On mora iskoračiti u novi svijet koji je za njega nepoznat i u njemu se snaći. Prema riječima Pina Ivančića, tekst ustvari aludira na osobe koje se sele iz svog poznatog kvarta gdje već imaju određeni društveni status u novu sredinu u kojoj se moraju iznova dokazivati, najprije prihvaćajući sustav vrijednosti i pravila na koja tamo nailaze.
„Bajku“ je pročitala Ivana Nataša Turković, a popraćena je Pinovom scenskom izvedbom – njegova su usta bila pokrivena dok se poigravao sa stolicom, poskakujući s jedne na drugu stranu, iz svog poznatog kvarta u novi, gdje tek treba ostvariti sebe iznova. Ova priča potiče na razmišljanje o brojnim situacijama u kojima smo se svi kad-tad našli. Primjerice, osoba završi fakultet i tamo je pred profesorima ostavila odličan dojam svojim inteligentnim zamjedbama i seminarima u kojima donosi nove ideje o tumačenju značenja određenog frazema. Ta se ista osoba nakon studija pokušava zaposliti računajući da njezina karijera podrazumijeva samo nadogradnju statusa koji je već stekla, no uskoro razočarano shvaća da poslodavce nije briga za njezina postignuća na fakultetu. Posve je nebitno je li redovito pisala zadaće ili markirala s predavanja i sate provela u ispijanju kave. U oba slučaja njezin život kreće ispočetka i u svijetu rada ona je potpuni početnik.
Performans je kratko trajao i naveo na kontemplaciju, a potom smo ogledali predstavu „Ptice u kući“ u izvedbi VHV Petrovca i Next Picture Praguea. Njezino stvaranje financirala je Češka, ostvarena je u Srbiji, a cijeli izvršni tim sastoji se od Slovaka. Autor originalne glazbe je kompozitor Jaroslav Zima, dok su glumci Jan Sklenar i Peter Serge Butko. Za razliku od većine predstava na ovogodišnjem PUF‑u koje su podosta minimalističke, u ovoj je scenografija obogaćena raskošnom video projekcijom. U skladu s naslovom predstave dominira motiv ptice u svim kreativnim i raznovrsnim izdanjima. Najprije vidimo stari jedrenjak i na pramcu pomalo nadrealno stvorenje pod bijelom tkaninom. Uskoro se pojavljuju ptice kao simbol slobode i pronalaska sebe. Čovjek je poput ptice kad uspije postići da prestane biti rob situacija s kojima se suočava i umjesto toga biva njihov rukovoditelj, imajući konce u svojim rukama i postižući visok stupanj kontrole nad okolnostima. Kako bi ta ideja kontrole bila jasnija, glumci u predstavi manipuliraju lutkama koje dolaze u nekim trenucima u odnos koji uključuje nježnost i bliskost. No od toga još je zanimljiviji kontakt koji direktno uspostavljaju lutke s glumcima, te glumci s likovima projiciranim na podlozi. Budući da je ptica tradicionalno i simbol smrti, što je također jedan oblik oslobođenja, razumljiv je smisao umiranja lutke na ptičjem krilu obasjanog crvenim reflektorom. Spomenimo da je tijekom čitave predstave prisutno jako malo svjetla; ono je načelno prigušeno, a pozornost privlači glazba koja je sanjiva i idilična, dakle doprinosi cjelokupnoj atmosferi čežnje za ljepotom slobode.
Akteri se na pozornici povremeno pojavljuju s krilima te slobode, a zanimljiv je i motiv čovjeka na snimci koji se pretvara u pticu – tu je naglasak na procesu prijelaza iz svijeta koji nas guši u prekrasan, neograničen prostor, golemo nebo koje ni u čemu ne sputava. Sjene ptica i ljudi što se igraju svojim rukama koje oponašaju krila također je još jedan dodatak draži doživljaja toga motiva. Na koncu ćemo spomenuti i projicirane crno-bijele fotografije ljudi koji su u raznim kontekstima okruženi pticama ili su jednostavno fotografirani u trenucima uživanja u nekoj omiljenoj aktivnosti – klizanju i druženju, meditaciji u čamcu nasred mora. Možemo zaključiti da je simbolika ptice u ovoj predstavi bistra i poetska je magija ostvarena nizom elemenata. No razumijevanje olakšava činjenica da se radi o simbolu koji ima dugu tradiciju pa bi trebalo promisliti i o uvođenju posve novih predmeta iz svijeta suvremene tehnologije koji bi također mogli nešto simbolizirati. Ostavljam otvoreno pitanje što bi, primjerice, mogao predstavljati mobitel – komunikaciju ili otuđenje, tj. udaljavanje od komunikacije kakva je nekoć bila.
U kazalištu Dr. Inat članica kolumbijske grupe C.A.R.N. Experimento, Jennifer Caro, izvela je točku pod naslovom „Disekcija“. Grupa je posvećena projektu fokusiranom na tijelo, a zalazi u društveno-političke, kulturne, subjektivne i instinktivne sfere. Sve je to bilo uočljivo u ovoj predstavi. Glumičino tijelo ukrašeno je bojom i crtežima, a zarobljeno plastičnom navlakom. Na početku samo duboko diše i na taj nas način osvještava o fiziološkom ritmičkom i mehaničkom procesu koji nam je svima dobro poznat, ali o njemu rijetko razmišljamo. Kasnije uvija tijelo unatrag, vrlo ležerno i sigurno upravljajući njime. U tom položaju se i kreće prostorom, dok je prate neodređeni zvukovi iz prirode ili urbane sredine. Moglo bi to biti kotrljanje kamenja, glasanje ptica, koračanje šumom, vrištanje uplašenog čovjeka… U svakom slučaju, efekt je jeziv i usklađen s bizarnošću pokreta i samog vizualnog identiteta akterice. Vrhunac čudn
ovatosti bio je u trenutku kad je iz usta počela curiti krv koja se razlila po licu, dok su njezine oči bile pomalo mrtve, ukočene i nestvarne. Na kraju se oslobodila okova koji su je sputavali – plastike na gornjem tijelu tijela.
Ta zarobljenost može aludirati na zahtjeve koje postavlja društvo, no svakako je i naše tijelo samo po sebi spremište uma i ponekad bismo se htjeli osloboditi njegovih trivijalnih potreba. Znamo kakav je osjećaj otići na putovanje i umjesto da se koncentriramo na razgledavanje Dalijeva muzeja, razmišljamo o gladi koja nas mori. S druge strane, bilo bi dobro da na tijelo ne gledamo kao na neprijatelja te ga što bolje istražimo kako bi nam ono bilo manje strano, a time nas i manje opterećivalo. Mi smo to tijelo i ne možemo to poreći.
Četvrti dan PUF‑a završio je programom koji je pripremio DJ Ivan Belšak u klubu Kotač, puštajući glazbu iz razdoblja 80-ih i 90-ih godina prošlog stoljeća. Zaključimo da je ovaj dan bio u znaku žudnje za slobodom, kontrolom društvenih situacija s kojima se suočavamo te vladanjem vlastitim tijelom.
Tekst Maja GREGOROVIĆ
Fotografije arhiva PUF‑a/Marko HAJDAROVIĆ
