25. Sa(n)jam knjige u Istri: Amir Alagić: „Tuneli“ (Durieux, 2019.)

11.12.2019.

Mračni tuneli u nama

Predstavljanje knji­ge „Tuneli“ (Durieux, 2019.) auto­ra Amira Alagića odr­ža­no je u pone­dje­ljak, 9. pro­sin­ca na 25. Sa(n)jam knji­ge u Istri. U disku­si­ji su osim auto­ra sudje­lo­va­li mode­ra­tor Andrea Matošević i nak­lad­nik Nenad Popović.

Amir Alagić plod­ni je knji­žev­nik koji je u 2019. obja­vio čak dva dje­la – zbir­ku pri­ča „Linije koje ti nazi­vaš rije­ka­ma“ (Durieux) i roman „Tuneli“. Kako bi publi­ka što izrav­ni­je doži­vje­la duh nje­go­ve knji­žev­nos­ti, pro­či­tao je ulo­mak roma­na i pri­ču „Preko brda“.

Nenad Popović oka­rak­te­ri­zi­rao je Alagića kao pis­ca koji obra­ća pozor­nost na deta­lje iz svo­je oko­li­ne poput naj­bo­ljih ruskih realis­ta. To ne zna­či da je sta­ro­mo­dan jer je nje­gov pris­tup bez obzi­ra na to auten­ti­čan i aktu­alan. U dje­li­ma nema nepo­treb­nih ele­me­na­ta, kaže nada­lje Popović, niti je glav­ni cilj ispraz­no zaba­vi­ti čita­te­lje. Autor se bavi obič­nim lju­di­ma u čiju psi­hu ula­zi bez pre­ve­li­ke dis­tan­ce, pišu­ći na uvjer­ljiv i smi­ren način, bez suviš­nog afek­ta. Dakle, stje­če­mo dojam da se radi o knji­žev­nos­ti u koju je ulo­že­no mno­go tru­da i vre­me­na. Ima loših auto­ra koji se pozi­va­ju na avan­gar­du jer su pre­vi­še lije­ni da bi napi­sa­li nešto kva­li­tet­no, što podra­zu­mi­je­va pre­ciz­no pro­ma­tra­nje lju­di i kon­tek­s­ta u kojem se zatje­ču. Vrlo je teško vidje­ti sit­ni­ce koje neko­me bez umjet­nič­kog sen­zi­bi­li­te­ta dje­lu­ju nevaž­no, a ustva­ri su ključ­ne za razu­mi­je­va­nje čovje­ko­vih pos­tu­pa­ka i sta­vo­va. Još je teže sve sku­pa pre­to­či­ti u rije­či, zna­lač­ki vje­što i estet­ski privlačno.

Nakon nak­lad­ni­ka o roma­nu je pone­što rekao sam Alagić. Ponajprije je objas­nio nas­lov rekav­ši da su tune­li sim­bol mra­ka u sva­ko­me od nas, ali ujed­no i stvar­ni loka­li­te­ti. Mjesto rad­nje je Pula, a zna­mo da se u nje­zi­nu pod­zem­lju nala­ze tune­li, jedan pre­tvo­ren u turis­tič­ku atrak­ci­ju, gdje se orga­ni­zi­ra i doček Nove godi­ne, a poz­nat je i onaj u kojem se pro­da­ju gljive.

Roman se sas­to­ji od tri dije­la. Započinje smr­ću glav­no­ga lika kojoj svje­do­če nje­mu nepoz­na­ti lju­di. Drugi dio roma­na pod­sje­ća na film snim­ljen u jed­no­me kadru te naglo dola­zi do pre­ba­ci­va­nja foku­sa s jed­ne oso­be na dru­gu, a taj je pos­tu­pak ins­pi­ri­ran Buňuelovim fil­mom „Fantom slo­bo­de“ u kojem se tako­đer pojav­lju­je sli­čan trik.

Matošević je zaklju­čio da je smrt jed­na od glav­nih odred­ni­ca Alagićevih dje­la, što vidi­mo i u ovo­me pri­mje­ru, gdje pokre­će rad­nju. Osim smr­ti važ­na je i ori­jen­ta­ci­ja na proš­lost. Autor jed­nos­tav­no objaš­nja­va da je povi­jest poje­din­ca i druš­tva temelj sve­ga u sadaš­njos­ti. O sadaš­njos­ti nema smis­la pisa­ti jer tra­je tek tre­nu­tak, a buduć­nost u okvi­ru znans­tve­ne fan­tas­ti­ke nije nje­go­vo podru­čje. Zaključujemo da je Alagićev pris­tup sigu­ran i smis­len jer dois­ta nema doga­đa­ja i doživ­lja­ja koji su nemo­ti­vi­ra­ni svo­jim uzro­ci­ma u proš­los­ti. Također, smrt nas sve čeka i ne ostav­lja nikog rav­no­duš­nim tako da zaplet koji ju uklju­ču­je uvi­jek ima dobar poten­ci­jal da zain­te­re­si­ra i emo­tiv­no anga­ži­ra čitatelje.

Tekst i foto­gra­fi­je Maja GREGOROVIĆ