25. Sa(n)jam knjige u Istri: Predstavljanje romana “Isijavanje” Namika Kabila
Priča o univerzalnim životnim požarima i intimnim zgarištima
• Posljednje predstavljanje u sklopu programa Grad 25. Sa(n)jam knjige u Istri održano u subotu, 14. prosinca bilo je rezervirano za roman „Isijavanje“ Namika Kabila. Uz autora su o knjizi govorili moderator Emir Imamović Pirke i Marina Vujčić, urednica biblioteke Verbarij nakladničke kuće Hena com u čijem je izdanju roman objavljen.
Namik Kabil, filmski redatelj i pisac rođen je 1968. u Tuzli, a djetinjstvo i mladost proveo je u Trebinju gdje se i odvija radnja romana. Njegovo književno i filmsko stvaralaštvo obilježio je i boravak u SAD‑u kamo je, uslijed ratnih zbivanja, otišao 1993. i proveo sljedećih devet godina. Osim „Isijavanja“ napisao je i roman „Sam“ te „Amarcord“ po kojem je poznat pulskoj publici jer ga je predstavio na 21. Sa(n)jam knjige u Istri, 2015. godine.
Na pitanje moderatora kako se osjeća u Puli nakon toliko vremena te je li se štogod promijenilo, napomenuo je kako na samom sajmu ne primjećuje veće promjene te da se pred pulskom publikom osjeća jednako opušteno i dobro kao i prije četiri godine.
U romanu „Isijavanje“ emigrant Besim, uvjeren da je otporan na prošlost, vraća se iz Švedske u rodnu Hercegovinu s namjerom da proda kuću, no kuća mu to jednostavno ne dopušta, za nju i Trebinje vežu ga uspomene na majku koja je umrla u progonstvu, uspomene na nekoć zabranjenu ljubav prema ženi koja ne prestaje nositi crninu za bratom stradalim u ratu, tu su i prijateljstva, neraskidiva unatoč kušnjama, ljubav prema pejzažima, bojama, mirisima, okusima i drugim osjetilnim kodovima zavičaja i odrastanja.
Namik Kabil iskustva rata, gubitka najbližih, emigracije, iskorijenjenosti i nostalgije pretače u priču bez viškova i bez manjkova, priču o univerzalnim životnim požarima i intimnim zgarištima.
Budući da se osim književnošću bavi i filmom, autor je nekoliko nagrađivanih dokumentaraca i scenarija za igrane filmove, od kojih je publici vjerojatno najpoznatiji „Kod amidže Idriza“, nije bilo moguće izbjeći opasku kako se u njemu isprepliću pisac sa scenaristom i režiserom. Namik Kabil rekao je da su po njegovom mišljenju i stvaralačkom iskustvu književnost i film dvije vrlo bliske umjetnosti te dodao da je i Josip Mlakić, također književnik i scenarist, primijetio kako je „Isijavanje“ roman filmske strukture, roman koji bi se lako dao pretočiti u film.
Emir Imamović Pirke obratio se zatim urednici pitanjem kako je bilo uređivati „Isijavanje“.
Marina Vujčić odgovorila je da je to za nju bilo divno uredničko iskustvo, kao i uređivati „Amarkord“ četiri godine ranije. Takva književna djela daju smisao uredničkom poslu, no i nakon prolaska tehničkog dijela, kad je roman čitala iz pozicije „obične“ čitateljice, on nije gubio snagu i autentičnost doživljaja, već naprotiv, otkrivao se u sve dubljim i sve životnijim slojevima. Priča je to o odlascima i dolascima, o čupanju čovjeka iz korijena da bi ga presadili drugdje, priča o ratu i ljubavima koje se rasplamsaju kad puhneš u njihov pepeo, priča o prijateljstvu i o jeziku, priča koja je i njoj samoj pomogla nakon bolnog iskustva gubitka bliske osobe.
I sve to na nešto više od 150 stranica, našalio se moderator, da bi u ozbiljnijem tonu dodao kako je fascinantna ta Kabilova ekonomičnost u tekstu. Marina Vujčić odvratila je da pisce velikima čini ispravan omjer rečenog i prešućenog, karakterističan za oba romana Namika Kabila. Bitno je ono što se iščitava između redova, ono neizrečeno što se u „Isijavanju“ čuje i osjeti. Pisac je zahvalio urednici i napomenuo kako bez njezine podrške najvjerojatnije ne bi ni bilo ove knjige.
„Dom je tamo gdje si se rodio, sve ostalo su stanovi“, citirao je zatim moderator pisca i novinara Teofila Pančića, što mu je poslužilo kao šlagvort da postavi Kabilu pitanje o važnosti pojma dom. Kao što ni kuća na naslovnici knjige nije njegova, objasnio je on, tako ni knjiga nije autobiografska, ali je vrlo osobna. Svoje formalno filmsko obrazovanje stekao je u SAD‑u i ono što je, živeći tamo godinama, primijetio jest nevezanost ljudi za prostor u kojem žive. U nas je prostor dio koji je obilježen i koji obilježava čovjekov život. Njegov junak Besim prodaje kuću, a moli Boga da je ne proda, slično kao što Čehovljevi junaci prodaju višnjik u istoimenoj drami. Vjerojatno je to neka naša slavenska iracionalna dimenzija, nije sasvim jasno je li to dobro ili loše, ali moguće je da pišemo i uopće stvaramo umjetnost upravo zbog toga što ne možemo sve racionalizirati.
Druga tema romana, važna koliko i tema kuće, jest grad. Trebinje je jedan od glavnih likova i stranice posvećene njemu spadaju u najupečatljivje stanice knjige, na njima i onaj tko u tom gradu nikad nije bio može osjetiti njegovu atmosferu, ljude, podneblje, okuse, mirise… Sve to dočarano je vrlo filmično, kao i sam kraj priče prepušten liku taksista da ga dovrši.
Likovi romana često mu se otmu, priznao je pisac, ni on sam ne zna kako će oni postupiti u nekom ključnom trenutku, ali upravo to doprinosi njihovoj izvornosti kao i karakterizacija kroz jezik, moraju biti takvi da bi bili realni, u protivnom sve je mrtvo slovo. Korištenja lokalizama nije se bojao, već naprotiv smatra da oni doprinose autentičnosti romana.
Glavni junak Besim suočava se s trima vremenskim razinama: s predratnom, ratnom i poratnom i suočavajući se s tim etapama suočava se sa samim sobom i s vlastitim suočavanjima. Pokušava se uhvatiti u koštac s pitanjima većima od sebe, što iziskuje hrabrost. Jedno od ključnih pitanja koje ga muči, iako su prošle godine i za sve je kasno, jest i majčino protivljenje njegovoj mladenačkoj vezi s Crnogorkom Milicom. Je li u pitanju bila vjerska i nacionalna netrpeljivost ili se ipak radilo o majčinskoj posesivnosti?
Besim svoju etničku pripadnost ne smatra ključnom, ali ne može ni ne razmišljati o njoj. Govoreći o tome pisac se osvrnuo i na položaj današnjih Bošnjaka. Oni imaju državu, ali nemaju državotvorni mentalitet, što se vidi i u praktičnom životu. Nakon te konstatacije prisjetio se i života u Bosni u sastavu bivše Jugoslavije, mistificiranog pojma bratstva i jedinstva i onog u što se on naknadno izvrnuo, da bi zaključio kako su postojale bliske veze među ljudima različitih nacionalnosti, postojale su ljubavi i prijateljstva, ali bilo je i skrivenih tenzija i animoziteta više nego što priznajemo. Neizbježno je u ratnom i poratnom kontekstu govoriti i o odnosu Trebinja i Dubrovnika, ratnim razaranjima, ali i životu koji se obnavlja pokretan u prvom redu ekonomskim, ali i svim drugim životnim zakonima i svakodnevnim potrebama, te ljude veže i međusobno razumijevanje mentaliteta i sličan specifični smisao za humor.
Na samom kraju predstavljanja moderator je zamolio pisca da kaže što je još osim tradicije usmene književnosti, tradicije naracije tipične za Hercegovinu, odredilo jezik i stil njegova pisanja. Kabil je rekao da je to poezija, ona pomaže izražavanju najdubljih misli i osjećaja i nije uzalud Josif Brodski rekao: „Ako želite izgraditi stil, čitajte poeziju“. Osobno su mu omiljeni poljski pjesnici, osobito Zbigniew Herbert. I u samom „Isijavanju“ najmoćnije su upravo lirske stranice, prigušenih zatomljenih osjećaja, ali koje jednostavno isijavaju. U prilog toj tvrdnji pročitao je za kraj ulomak u kojem je opisan susret Besima s Milicom.
Nakon toga saznali smo od Marine Vujčić da je roman u polufinalu za književnu nagradu Fric.
Tekst Dušanka BABIĆ
Fotografije iz arhive 25. Sa(n)jam knjige u Istri
