Razgovor: akademski snimatelj Goran Legović
Kao klinac sam preskakao ogradu da gledam filmove u Areni
• Puljanin Goran Legović, akademski snimatelj, kamerom se bavi već 20 godina a njegov je put bio sve samo ne tipičan. Iza njega je mnoštvo filmova i reklama te nekoliko nagrada. Razgovarali smo s njim uoči 67. Pulskog filmskog festivala na kojem će se, ako se održi, predstaviti s dva dokumentarna filma.
Kako si se počeo baviti filmom?
- Mogao bih reći, sudbinski. Bio sam jako dobar u osnovnoj školi, u slikarstvu, tehničkom i tjelesnom, ali ostalo mi uopće nije išlo. Jako sam se mučio u školi jer sam disleksičan pa mi je škola bila teška drama. Upisao sam trogodišnju srednju školu smjer elektromehaničar i već sa 17 godina sam se zaposlio u tadašnjoj Puljanci. No kad su se počeli dijeliti otkazi među prvima sam otišao. Moja sestrična Blanka Buić zvala me tada da dođem raditi na TV Novu koja je započinjala s radom i tamo sam kao 18-godišnjak počeo raditi montažu i tada prvi put otkrio svoju kreativnost. Bio sam tamo dok se ta televizija podizala, još nije ni počela emitiranjem programa, no potom sam otišao u vojsku i po povratku se opet priključio TV ekipi. Ali došlo je do financijskih problema i mi smo svi krajem 1997. godine otišli od tamo. Nakon toga sam radio na HRT‑u kao tehničar. No u vojsci sam čitao literaturu koju mi je preporučio Igor Galo koji me i puno educirao te mi pokazao put i shvatio sam da bi se mogao probati školovati. Otišao sam se raspitati na Akademiju i shvatio da za početak moram završiti srednju četverogodišnju školu da bi uopće mogao upisati fakultet. Uzeo sam si dvije godine pripreme za faks. Završio sam četvrti razred srednje ekonomske škole, a uz to morao sam naučiti i crno – bijelu fotografiju o kojoj nisam znao ništa. Tako sam ujutro radio na HRT‑u, nakon ručka odlazio u školu a navečer u Foto klub učiti o fotografiji. Nakon godinu dana ponovo sam išao na Akademiju ne bi li im pokazao svoje fotografije i čuo njihovo mišljenje, saznao imam li uopće predispozicije za to. Prof. Boris Popović koji drži dizajn svjetla rekao mi je da mu moji radovi izgledaju jako zanimljivo i vrijedno, ali da ne može sa sigurnošću reći je li to tek početnička sreća, puka slučajnost te imam li predispozicije za dalje. Tijekom te godine još sam nekoliko puta dolazio na konzultacije i šarmirao ga svojim fotografijama. Na prijemnom su me pitali tko mi to fotografira i bili uvjereni da fotografije nisu moje te me prebacili na jesenji rok na koji sam došao s novom mapom, novim fotkama i to ih je „kupilo“. Naime, nitko do tada nije donio novu mapu na drugi rok. Iako su i dalje sumnjali da su fotke moje, primili su me. I tako sam od 70 prijavljenih upao među 8 primljenih, tj. među četiri na jesenskom roku. Prvu god prošao sam s odličnim.
Kako je tekao tvoj put nakon Akademije?
- Nakon Akademije je krenula oštra igra. Prvi super projekt na kojem sam radio je bio film „Novo novo vrijeme“, Rajka Grlića i Igora Mirkovića, to mi je bio veliki izazov i strast, odlično iskustvo. Tada sam bio na drugoj godini faksa. Pred kraj studija dobivam prvi izazov koji sam propustio jer sam bio nadobudan student i htio prvo završiti faks. Naime, jedan me profesor preporučio da radim na seriji „Zabranjena ljubav“ kao direktor fotografije, ali ja sam to odbio jer sam prvo htio diplomirati. Kasnije mi je bilo žao, uvidio sam kako je teško upasti u taj poslovni svijet. No, ubrzo nakon diplome počeo sam na zagrebačkoj televiziji Z1 raditi na edukaciji snimatelja i ostao tamo šest mjeseci. Potom sam se priključio ekipi Fade in‑a koja je radila dokumentarce i tamo ostao godinu i pol dana. Zaintrigirao me igrani film, zanimale su me serije i svijet reklama pa sam krenuo dalje. Svoju prvu reklamu snimao sam 2007. godine i to s Oliverom Dragojevićem, za Lidl a moja prva TV reklama bila je ona koju su mnogi bar jednom vidjeli a ide ovako: „Nemoj gledati u torticu“. U međuvremenu sam radio i sa stranim koprodukcijama, s nizozemskoj ekipom radio sam film o Srebrenici, s Bulajićem „Libertas“, nekad sam bio fotograf, nekad druga kamera a često i lupao klapu, volontirao, sve samo da budem na filmskom setu. Sve mi je to bilo izazovno, osjetio sam kako izgleda rad na filmu, stečeno znanje iskorištavao sam u radu na reklamama.
Koliko se razlikuje rad na filmu i rad na snimanju reklama?
- Reklame ti daju prostor da se kreativno izvještiš, tehnički i vizualno. Radiš s vrhunskom opremom koju si film ne može priuštiti i to je odlično polje za učenje. Sedam godina sam radio reklame i od toga živio. Igrom slučaja išao sam raditi kao direktor fotografije za „Zabranjenu ljubav“ koju sam isprva bio odbio. Nakon dvije godine tamo, snimao sam glazbene spotove a 2012. godine u našoj je branši bio potpuni krah. Nije se radilo, snimalo ništa i ja sam tu godinu bio potpuno besposlen. Htio sam raditi bilo što samo da se pokrenem i 2013. godine s režiserom Igorom Filipovićem i glumcima Borkom Perićem, Dušanom Bučanom i Anom Vučak radio sam film „Iza sna“, bez ikakvog budžeta. No tada je stiglo prvo razočaranje, film je skinut s programa svih naših filmskih festivala jer nikom nije odgovaralo da se vidi kakav se film može napraviti bez gotovo ikakvog novca. Naime, taj je film po kvaliteti bio kao da je rađen s budžetom od pet milijuna kuna. To nije odgovaralo nikom u sustavu financiranja filma i mi smo bili marginalizirani i s njime se nismo mogli nigdje pojaviti, iako je film bio odličan.
Jesi li se tada vratio dokumentarcima? Ili su ti, ipak, igrani filmovi draži?
- Da, vratio sam se dokumentarcima, oni su mi velika ljubav, dokumentarci su jak medij za snimatelje. Sam režijski pristup dokumentarnih filmovima je nedorečen dok je u igranom filmu vrlo jasan i čvrsto strukturiran. Dokumentarni film je istina, nije imaginacija kao što je to slučaj u igranom filmu i tu istinu snimatelj na mjestu kreira, nitko ne zna što će izaći na vidjelo. Tu kao snimatelj tragaš za vizualnim prepoznavanjem priče i ljudi, situacije. Meni je i rad na igranom filmu velika ljubav. Igrani film je najveća laž – bajka – pa je to kreiranje najslađe, svi te podržavaju, tu je ekipa ljudi koja ima fokus na istu stvar. Na dokumentarnom filmu rade male ekipe od par ljudi i tu radiš više od jednog posla. U dokumentarcima se događa jedan strašan oksimoron za snimatelje, režiser se hvali sa sto sati materijala, a nama to teško pada jer se u konačnici vidi samo mali dio od svega što smo snimali. No, teže je sjediti u fotelji, gledati sto sati materijala, nego snimati ih. Ja radim u trenutku strasti, ljubavi i kreativnosti, a režiser to mora gledati i birati mali dio od svega snimanog koji će ući u film.
Rad na „Tusti“ pravi je primjer za to, zar ne?
- Da, taj smo film s pauzama snimali pune četiri godine u Beogradu, Zagrebu, Skopju, Novom Sadu i Puli i materijala je bilo jako puno, kažu oko sto sati. Na kraju je izašao film kao flash od svega snimanog, a ti kao snimatelj znaš dubinu svega, pa ti konačan rezultat bude nekako krnji. No samo publika to može procijeniti, ja to ne mogu shvatiti, gledati film njihovim očima.
Kako ti je kao Puležanu bilo raditi na filmu „Tusta“?
- Meni je uvijek izazovno raditi na filmu, ipak, ovog puta imao sam tu neku emotivnu vezu s gradom u kojem do tada već dugo nisam živio, bilo mi je to neko vraćanje gradu i djetinjstvu… Osobno nikad nisam bio fan Idijota, nikad nisam bio punker, no dakako da sam znao za njih i poznavao njihove hitove… Kako sam ušao u cijelu priču s površnim znanjem, to mi je dalo jedan čist teren za istraživanje i bilo mi jako zanimljivo sve to o Tusti čuti i doznati.
„Berge Istra“ također je jedan film pulske, istarske tematike koji će biti prikazan na ovogodišnjoj Puli.
- Da, njega sam radio s Draženom Majićem i Zoranom Angeleskim, obojica su Puležani i svaki od njih je sa svoje strane dao velik doprinos filmu, skupa sa mnom. Odličan je to film, genijalna priča. Film ima razne tematske cjeline.Oba su ta broda potonula na područjima koja je teško pretražiti i ne zna im se točna lokacija nestanka.
Dugo si čekao da s nekim filmom dođeš na Pulu, a ove si godine uz „Berge Istra“, na Puli i s filmom o Alojzu Stepincu.
- Da, na prethodna dva filma bio sam direktor fotografije a na ovom nisam jedini snimatelj. Naime, film se dugo radio pa sam ja u međuvremenu prešao na drugi projekt i ovaj nisam odradio do kraja, ali sam jedan od snimatelja.
Pula je odgođena do rujna kada bi se Festival trebao održati. Veseliš li mu se?
- Da, naravno. Napokon mi se dogodila Pula, projekcije na tom Festivalu puno bi mi značile, najviše zbog roditelja, a i sam bi volio dočekati taj poklon pred pulskom publikom. Još sam kao klinac preskakao ogradu ne bi li gledao filmove u Areni.
Nedavno si se okušao i kao predavač na radionici. O čemu je riječ?
- Da, na multimedijskoj platformi EduSplash radio sam edukaciju o video kulturi. Naime, danas mnogi rade samostalno, snimaju promotivne spotove, glazbene spotove i slično te sam na tu sam radionicu došao da upoznam ljude, predstavim im se, vidim kakav je libido grada, prenesem im neko svoje znanje s kojim mogu startati. Među njima je bilo i onih koji su se spremali za školu, to im je dobro došlo kao priprema za faks.
Danas gotovo svatko uz malo bolju kameru može snimati. Je li tvoja profesija na neki način ugrožena?
Načelno je, ali meni osobno nije. To je kao da imaš potok s vodom, kristalno čist i jasan sa svim svojim biljem, zamahneš rukom i on se zamuti. To je tako, tehnološki razvoj dozvoljava ti da svi ljudi koji imaju afiniteta prema tome uzmu kameru i nešto snime. Sad se rađaju neki novi kreativci, što je super, ali to je ujedno i nekakva šuma puna svega i svačega. No, dobra kamera je samo jedan mali element koji doprinosi cijeloj slici, kad tad mnogi shvate da ipak trebaju neku edukaciju. Ja osobno nisam ugrožen jer ne smatram da postoji konkurencija već ljudi koji su kreativni i jedinstveni i kao takvi će uvijek egzistirati. Posvećuju više vremena i ljubavi te u rad unose neku svoju emociju, to je neki njihov potpis. U tome je ujedno i ljepota i žrtva. Mulj koji sam spomenuo sada postoji, ali će se slegnuti i voda će se kristalizirati. Moja je zlatna definicija, ne prihvaćati projekte u kojima nema love, a film nije samo kamera, režija i gluma. Film je cijeli tim ljudi koji to podržavaju i tu se vidi ta razlika, prepoznaje se rad tima.
Je li ti kao slobodnom umjetniku izazovno raditi u ovo doba korone?
Situacija je za sve neizvjesna. Ja imam u planu neke dokumentarce koje bi trebao snimati, možda financijski i uspijemo, ali sve nam visi o koncu. Umjetnici će preživjeti, netko će odustati, netko će biti primoran promijeniti profesiju, pojavit će se neki novi umjetnici… Kultura je uvijek prva i zadnja – prva je ugašena kad nastane kriza, a zadnja se pokrene kad stvari krenu na bolje.
Zadnjih nekoliko godina opet živiš u Puli. Je li ti teže u Puli ili Zagrebu, u poslovnom smislu?
- Sad u Puli su mi manji životni troškovi, živim u svom stanu, no tu nema posla, sve radim u Zagrebu. Tu puno manje radim, pa kad radim, radim s puno strasti, ono što mi bude baš OK. Ovdje lakše komuniciraš, krećeš se po gradu i slično. Ma, ja se snađem gdje god!
U vrijeme karantene počeo si surađivati s Kotačem. O čemu je riječ?
- Đuro Uljanić iz Kluba Kotač zvao me za savjet koju kameru kupiti kako bi njome zabilježio sve ono što se tamo događa. Umjesto da se sve to snima, prebacuje i montira, predložio sam mu kameru veličine mikrofona i da to odmah ide live. Sve se pokrenulo u vrijeme korone, podignuli smo cijeli jedan TV sustav, imali smo emisije, teme, razgovore… Na snazi je bio „lockdown“ pa su nas mnogi pratili, imali smo odličnu gledanost, diljem bivše Jugoslavije, Europe, Amerike… Bilo je 20.000 pogleda dnevno. Sad nam je malo splasnulo entuzijazam, svi smo radili volonterski i malo se izmorili, ali bilo je super. Sad slijedi novi korak, slažem pravi studio ondje.
Okušao si se na filmu, reklamama, spotovima, ima li nešto što bi volio raditi a još nisi?
- Putovanja! Volio bi obići cijeli svijet, otići u područja s raznolikim biljnim i životinjskim svijetom, nama neobičnim i nepoznatim, snimiti neka plemena… To bi mi bilo jako zanimljivo vidjeti u živo. Vjerujem da je to naporno i za to moraš biti mentalno spreman ali to je zasigurno vrijedno iskustvo, tako nešto ti proširi svjetonazor. I naravno, snimiti najbolji holywoodski film, dobiti Oscara i otići u penziju!
Razgovarala Paola ALBERTINI
Fotografije P. ALBERTINI i arhiva Gorana LEGOVIĆA
