67. Pula: Otvorena izložba Cinemaniac – Misliti film 2020 „Prazni sati“

31.08.2020.

Izložba Cinemaniac – Misliti film 2020: „Prazni sati“ otvo­re­na je u nedje­lju, 30. kolo­vo­za u ECPD‑u – Europskom cen­tru za mir i razvoj na Kapitolinskom trg (iza Augustovog hra­ma), a u sklo­pu izlož­be­nog pot­pro­gra­ma 67. Pulskog film­skog festivala.

Središnje mjes­to oko kojeg se razvi­ja devet­na­es­to izda­nje izlož­be Cinemaniac – Misliti film: „Prazni sati“ zauzi­ma pro­jek­ci­ja isto­ime­nog fil­ma Mate Ugrina, koji je dao nas­lov izlož­bi. Zamišljen kao cen­tral­na filmska/video ins­ta­la­ci­ja oko koje se, poput fus­no­te koja pro­ši­ru­je i repro­du­ci­ra pos­to­je­ći tekst, struk­tu­ri­ra dija­log umjet­nič­kih pozi­ci­ja. U toj kons­te­la­ci­ji publi­ka je mogla pogle­da­ti fil­mo­ve Igora Grubića „Kako se kalio čelik“, pred­stav­ljen u hrvat­skom pavi­ljo­nu na proš­lom vene­ci­jan­skom bije­na­lu i zapa­žen film „Strujanja“ Katerine Dude. Kustosica izlož­be je Branka Benčić koja je izlož­bu kon­ci­pi­ra­la u surad­nji s Martom Baradić i Sarom Jakupec.

- Izložba je ustva­ri nas­ta­la iz jed­nog kon­cep­ta koji se razvi­jao kroz izlož­bu i pro­gram pro­jek­ci­ja, ali se kroz odgo­du fes­ti­va­la od srp­nja do kolo­vo­za taj pro­gram rasfor­mi­rao. Za izlož­bu „Prazni sati“ bila je važ­na kore­la­ci­ja pros­to­ra i vre­me­na. Izložba se bavi obli­kom praz­ni­ne – one praz­ni­ne koju je ispraž­nje­ni Uljanik ustva­ri otvo­rio u našem pogle­du, one praz­ni­ne kojom se bavi rad Igora Grubića koji je bio pred­stav­ljen proš­le godi­ne na bije­na­lu u Veneciji, odnos­no o praz­ni­ni Inine zgra­de kroz rad Katerine Dude, kaza­la je Benčić napo­me­nuv­ši da će u pone­dje­ljak, 31. kolo­vo­za u 20.30 sati bit će pred­stav­lje­ne i „Serije za invi­zi­bil­no kino: Sunce je nje­zi­na obma­na, more je nje­zi­na isti­na“ Gustava Deutscha iz The Otolith Groupe. Uvod u pro­gram dat će kus­to­si­ca Tanja Vrvilo, dok će Branka Benčić, Mate Ugrin, Igor Gurbić i Katerina Duda odr­ža­ti raz­go­vor u kojem će auto­ri pred­sta­vi­ti svo­je radove.

„Kratki film „Prazni sati“ doku­men­ta­ris­tič­ka je medi­ta­ci­ja o pro­to­ku vre­me­na, izo­la­ci­ji, gra­du. Protagonisti su pri­vre­me­ni migrant­ski rad­ni­ci bro­do­gra­di­li­šta 3. maj u Rijeci, a pra­ti­mo ih u slo­bod­no vri­je­me koje mahom pro­vo­de u kru­gu samač­kog hote­la. Tihi i kon­tem­pla­tiv­ni pri­zo­ri gra­de spe­ci­fič­nu atmo­sfe­ru dje­la koja se mani­fes­ti­ra u svje­tlu, boja­ma, pola­ga­nom kre­ta­nju te pod­cr­ta­va osje­ća­je osam­lje­nos­ti i praz­ni­ne. Video teh­no­lo­gi­ja podr­ža­va pro­du­lje­nu vre­men­sku dimen­zi­ju sli­ke, u svr­hu fik­ci­ona­li­za­ci­je vre­me­na, dok isto­vre­me­no ras­teg­nu­ta vre­men­ska dimen­zi­ja nagla­ša­va nape­tost i poten­ci­jal­nost pri­zo­ra. Ono što vidi­mo jest vri­je­me nakon rada, odn. sva­kod­ne­vi­ca rad­ni­ka koja izra­nja u poza­di­ni, a usmje­re­na je na praz­ne sate kao oblik vre­me­na s kra­ja rad­nog dana. Naglašena tem­po­ral­nost sli­ke i pro­tok vre­me­na tre­ti­ra­ju se kao sre­diš­nji doga­đaj. Prazne sate gle­da­mo kao posve­tu radu, odgo­đe­nom radu, nesi­gur­nom radu, radu na čeka­nju, vre­me­nu nakon rada. Poput video ins­ta­la­ci­je Prazni sati osva­ja­ju cje­lo­ku­pan pros­tor gale­ri­je, usmje­ra­va­ju­ći paž­nju na kom­plek­s­ne odno­se suvre­me­nog subjek­ta u medi­ja­ti­zi­ra­nom pros­to­ru i vre­me­nu. U nepo­sred­noj bli­zi­ni bro­do­gra­di­li­šta Uljanik, na širo­kom ispraž­nje­nom pros­to­ru, gdje nedos­ta­ju bro­do­vi koji su blo­ki­ra­li naš pogled, Prazne sate Mate Ugrina sagle­da­va­mo na sasvim nov način, upi­su­ju­ći u pogled spe­ci­fič­nost kon­tek­s­ta i mjes­ta pri­ka­zi­va­nja“, piše kus­to­si­ca Benčić u kata­lo­gu izložbe.

Za film „Strujanja“ Katerine Dude u kata­lo­gu piše: „U ise­lje­noj pos­lov­noj zgra­di pre­os­ta­le su samo bilj­ke. U veli­kom i nekoć raskoš­nom pros­to­ru, vrtlar­ka i dalje odr­ža­va bilje poseb­no uklop­lje­no u arhi­tek­tu­ru, koje u tegla­ma pro­bi­re i pri­pre­ma za pre­se­lje­nje na nove loka­ci­je. Biljke, koje su domi­ni­ra­le impo­zant­nim inte­ri­je­rom u osam­de­se­tim godi­na­ma, u zgra­di bez lju­di stva­ra­ju novu tem­po­ral­nost. Osim vrtlar­ke, jedan vatro­ga­sac zadu­žen je za ophod­nju ispraž­nje­ne zgra­de, pro­vo­di obi­la­ske i odr­ža­va­nje ni za koga. Biljke poput dra­ce­ne, fiku­sa i filo­den­dro­na bile su neza­mje­njiv dio arhi­tek­tu­re soci­ja­lis­tič­kog moder­niz­ma sedam­de­se­tih i osam­de­se­tih godi­na. Danas ove sob­ne bilj­ke osta­ju kao sna­žan vizu­al­ni pod­sjet­nik te para­dig­me. U Strujanjima, ise­lja­va­nje bilja­ka, jedi­nih pre­os­ta­lih sta­nov­ni­ka zgra­de, može­mo čita­ti kao dio šireg kon­tek­s­ta. Ono je pro­mje­na stru­ja­nja: dok jed­na para­dig­ma shva­ća­nja pros­to­ra biva zami­je­nje­na dru­gom, kon­cept soci­jal­ne drža­ve (i nje­zi­nih podu­ze­ća) pos­tup­no nestaje.“

„Eksperimentalno – ani­mi­ra­ni film „Kako se kalio čelik“ Igora Grubića (2018.) poput sli­ke dvos­tru­ke eks­po­zi­ci­je u kojoj se susre­ću proš­lost i sadaš­njost, pred­stav­lja pogled una­trag, na ispraž­nje­ne i napu­šte­ne pogo­ne tvor­ni­ca. Središnja rad­nja fil­ma teme­lji se na odno­su oca i sina. Otac vodi sina u napu­šte­nu tvor­ni­cu u kojoj je nekoć radio. Iako je tvor­ni­ca već dugo tek rušev­na sli­ka novo­ga sis­te­ma, pros­tor će nakrat­ko oži­vje­ti u sli­ci rad­nič­ke soli­dar­nos­ti i potak­nu­ti malu prkos­nu ges­tu. Taj sim­bo­lič­ni čin pre­tva­ra se u tre­nu­tak katar­ze kojim se ponov­no uspos­tav­lja odnos izme­đu oca i sina. Animirani film “Kako se kalio čelik”, evo­ci­ra­ju­ći heroj­sko vri­je­me ne samo indus­tri­je nego i film­skog stva­ra­laš­tva, u ispraž­nje­ne i rušev­ne pros­to­re uveo je ljud­ske i živo­tinj­ske liko­ve, uz prat­nju povi­jes­nih doku­men­tar­nih snim­ki. Riječ je o mrač­noj i ele­gič­noj medi­ta­ci­ji, o saže­toj ver­zi­ji pro­pas­ti osob­nih pri­ča i poje­di­nač­nih sud­bi­na u ras­pa­du zajed­ni­ca i kolek­ti­vi­te­ta – isti­če Jasna Jakšić. Poput pri­zo­ra nes­ta­ja­nja, ruše­vi­na arhi­tek­tu­re ili momen­ta izga­ra­nja fil­ma, Grubićev ani­mi­ra­ni film, reali­zi­ran kao slo­je­vi­ta vizu­al­na orkes­tra­ci­ja koja kom­bi­ni­ra raz­li­či­te medi­je i teh­ni­ke – crtež, foto­gra­fi­ju, i arhiv­ski found foota­ge mate­ri­jal, pred­stav­lja krho­ti­ne pros­to­ra i doga­đa­ja koji nam bli­je­de i nes­ta­ju pred oči­ma“, piše Branka Benčić.

Cinemaniac – Misliti film pred­stav­lja više­go­diš­nju izla­gač­ku i istra­ži­vač­ku plat­for­mu koja pro­pi­tu­je veze fil­ma, pokret­nih sli­ka i suvre­me­ne umjet­nos­ti, a koja se od 2002. godi­ne reali­zi­ra kao poprat­ni pro­gram na Festivalu igra­nog fil­ma u Puli. Projekt se for­mi­ra u inter­dis­ci­pli­nar­nom pros­to­ru pre­si­je­ca­nja suvre­me­nih prak­si audi­ovi­zu­al­ne kul­tu­re i umjet­nos­ti, i posve­ćen je sus­tav­nom pro­miš­lja­nju ala­ta i medij­skog miš­lje­nja u suvre­me­nim umjet­nič­kim i kus­to­skim prak­sa­ma, u radu s pokret­nim sli­ka­ma, sli­ka­ma iz pro­jek­to­ra, nji­ho­vim među­od­no­si­ma te nači­ni­ma nji­ho­va istra­ži­va­nja, kon­tek­s­tu­ali­za­ci­je, pre­zen­ta­ci­je i recep­ci­je, stva­ra­ju­ći aktiv­nu inte­rak­ci­ju soci­jal­nog i kul­tur­nog polja. Usmjerene na odno­se sli­ke i svi­je­ta, pokret­ne sli­ke umjet­ni­ka uspos­tav­lja­ju odnos pre­ma aktu­al­nim film­skim i umjet­nič­kim stru­ja­nji­ma, novim vizu­al­nim jezi­ci­ma suvre­me­ne umjet­nos­ti, koji omo­gu­ća­va­ju pogle­de na aktu­al­ne estet­ske i druš­tve­ne fenomene.

Izložba je reali­zi­ra­na sred­stvi­ma Grada Pule, Ministarstva Kulture RH, Hrvatskog audi­ovi­zu­al­nog cen­tra i Istarske Županije.

Tekst B. VINCEK

Fotografije iz arhi­ve 67. Pulskog film­skog festivala