Razgovor s glazbenicom SAROM RENAR

25.08.2020.

U umjetnosti ti ne smije postati ugodno

• Zagrebačka glaz­be­ni­ca Sara Renar nas­tu­pi­la je u petak, 21. kolo­vo­za u dvo­ri­štu Društvenog cen­tra Rojc u okvi­ru pro­gra­ma Ljeto u Dnevnom, zajed­no s kole­ga­ma Zdeslavom Klarićem i Vedranom Peternelom. Novonastalu situ­aci­ju u muzič­koj indus­tri­ji, gdje se ne može raču­na­ti na nas­tu­pe uži­vo, Sara je isko­ris­ti­la kako bi nas­ta­vi­la ide­ju o mini kon­cer­ti­ma na kro­vu zgra­de, a obja­vi­la je i dvi­je pje­sme pra­će­ne spo­to­vi­ma, „Šuti i pje­vaj“ i „Držali smo se za ruke“, koje je pul­ska publi­ka prvi put ima­la pri­li­ke čuti uži­vo. Od Sare smo prvo htje­li doz­na­ti kako je na njen rad utje­ca­la tre­nut­na situ­aci­ja u svijetu?

- Cijela ova godi­na je pot­pu­no suma­nu­ta, mis­lim da još nismo sku­pa svjes­ni koli­ko nam je sve izo­kre­nu­la, pogo­to­vo kad govo­ri­mo o nekim dje­lat­nos­ti­ma koje ovi­se o nas­tu­pa­nju uži­vo. Za raz­li­ku od ono­ga što bi mogli išči­ta­ti iz medi­ja, da se oma­lo­va­ža­va rad umjet­ni­ka i da nam se govo­ri da ode­mo kopa­ti krum­pi­re i cije­li taj suma­nu­ti diskurs, meni iskus­tvo na tere­nu poka­zu­je upra­vo suprot­no, da je i publi­ka glad­na doga­đa­nja i da svi sku­pa više cije­ne jer je toga malo i nikad ne znaš kad će ti neki kon­cert biti pos­ljed­nji za neko vri­je­me. Suludo je pri­lič­no, vra­ća te u neku geril­sku fazu, a s dru­ge stra­ne, što sad da radiš, sjes­ti pla­ka­ti ili se foku­si­ra­ti i uži­va­ti u tre­nut­ku koli­ko god je to moguće.

- Organizirala si i air­b­nb roof­top kon­cer­te, kako je to izgledalo?

- Ti ovi­siš jako na ovoj alter­na­tiv­noj sce­ni, što je Ivanka Mazurkijević lije­po rek­la u jed­nom inter­v­juu. Mi smo svi navik­nu­ti funk­ci­oni­ra­ti u nehu­ma­nim uvje­ti­ma, ali navik­nu­ti smo u biti da nam je glav­ni izvor pri­ho­da to nas­tu­pa­nje uži­vo. Prošle godi­ne sam napra­vi­la ogrom­nu kilo­me­tra­žu i u jed­nom tre­nut­ku ti to pos­ta­ne zais­ta zamor­no, jer ti za sva­ki dan koji si na putu tre­ba barem toli­ko da se odmo­riš. To je sve pre­div­no i jako ispu­nja­va­ju­će, ali to je jako puno dava­nja i onda, da bi se mogao saku­pit i pri­mit to u sebe, tre­ba ti neko vri­je­me. I onda sam ja raz­miš­lja­la kako da obr­nem tu para­dig­mu i kako da publi­ka dola­zi meni, i tako se rodi­la ide­ja za roof­top sessi­one, što se, evo iro­ni­je, poka­za­lo da je po svim pre­po­ru­ka­ma Stožera, jer je deset lju­di u publi­ci i znam im ime i pre­zi­me i u kon­tro­li­ra­nim su uvje­ti­ma. Možda je to mini model odr­ži­vih nas­tu­pa za buduć­nost, tko će ga zna­ti. Ako se odlu­čiš bavi­ti umjet­noš­ću u širo­kom smis­lu te rije­či, bar ja za sebe tako osob­no sma­tram, ne smi­je ti pos­ta­ti ugod­no, kužiš? Stalno istra­žu­ješ dalje. U tre­nut­ku kad ti pos­ta­ne jako ugod­no na jed­noj pozi­ci­ji, zna­či da već moraš kre­nut sti­skat neg­dje okolo.

- Osim tih mini kon­ce­ra­ta i dvi­ju novih pje­sa­ma, još jedan bitan miles­to­ne koji se dogo­dio pro­tek­lih mje­se­ci jes­te pot­pi­si­va­nje sa Croatia Recordsom. Što to zna­či za tvo­ju karijeru?

- Moram razjas­ni­ti jedan mit koji vidim da se tu prov­la­či, a to je da pot­pi­si­va­nje s nekim izda­va­čem zna­či da auto­mat­ski nemaš pra­vo dono­si­ti kre­ativ­ne odlu­ke o svom radu i tako dalje. Ne znam kako je dru­gim auto­ri­ma i izvo­đa­či­ma ili u dru­gim žan­ro­vi­ma, ali ako ste pot­pi­sa­li ugo­vor sa mnom, onda sigur­no ne oče­ku­je­te narod­nja­ke. Ja shva­ćam ovaj posao jako ozbilj­no, jako se puno toga što se tiče mik­sa i pro­duk­ci­je može napra­vi­ti dos­lov­no u kuć­nim uvje­ti­ma, što ja i radim. Međutim, za pro­mo­ci­ju te glaz­be potreb­no je, u naj­ma­nju ruku, dva dobra video spo­ta. Ti spo­to­vi košta­ju nekak­ve nov­ce, a meni je neugod­no sad na petom albu­mu žica­ti da mi neko radi ispod cije­ne jer će to kao dobro sta­ja­ti u CV‑u – to mrzim i kad se meni govo­ri. Ono što se pos­ta­vi­lo kao pita­nje je da li ću oti­ći samos­tal­no, kao što smo ura­di­li s albu­mom „Gdje pov­la­čiš crtu“, u samo­iz­da­vaš­tvo i riski­rat da pot­pu­no pre­go­rim, a znam da nemam sred­stva za ulo­žit, ili ću naći part­ne­ra u pro­jek­tu. Činilo mi se vrlo logič­no pri­hva­tit naj­bo­lju ponu­du, a to je Croatia.

- U pos­ljed­nje vri­je­me se u spo­to­vi­ma sve češ­će pro­mo­vi­ra žen­sko pri­ja­telj­stvo i žen­ska soli­dar­nost, nasu­prot ste­re­otip­nim muško-žen­skim kon­flik­ti­ma. Zašto si se ti odlu­či­la na tak­vo rje­še­nje u spo­tu za „Šuti i pjevaj“?

- Jako puno u ovom pos­lu ovi­si o intu­ici­ji. „Šuti i pje­vaj“ je pje­sma koju sam ja osje­ća­la da dugu­jem sama sebi da izba­cim vani. To je stvar koju, volim reći da sam napi­sa­la ja, ali ja sam zapra­vo napra­vi­la kolaž. „Šuti i pje­vaj“ je skup fra­za koje sva­ka od nas naža­lost čuje ili posred­no ili nepo­sred­no tokom svog živo­ta i rada. Dok sam radi­la na toj pje­smi, pos­ta­lo mi je jas­no da bi u refre­ni­ma bio još jači sta­te­ment ako još žena to otpje­va sa mnom, a čini­lo se logič­no da su to kole­gi­ce sa sce­ne. Odvede te muzi­ka na neka neo­če­ki­va­na puto­va­nja, ti si zacr­taš neku melo­dij­sku lini­ju, har­me, osnov­ni bit i puštaš sve te cure da pje­va­ju pre­ko i taj zbir pre­div­nih inter­pre­ta­ci­ja je doveo do toga da sam kas­ni­la sa mik­som sigur­no mje­sec dana. Onda sam osje­ća­la da je jedi­na oso­ba kojoj bih povje­ri­la reži­ra­nje spo­ta Tajana Dedić Starović, koju poz­na­jem jer me je fot­ka­la na jed­noj svir­ci u Mostaru i onda sam je zapra­ti­la na Instagramu i shva­ti­la da je to toč­no ta este­ti­ka koja bi odgo­va­ra­la toj pje­smi. I pre­div­no je što je Barbara Munjas, moja dra­ga pri­ja­te­lji­ca i kole­gi­ca glaz­be­ni­ca, tada u osmom mje­se­cu trud­no­će pris­ta­la glu­mit u spotu.

- Za sve ove godi­ne koli­ko si na sce­ni, koli­ko se pro­mi­je­nio nara­tiv u kojem te medi­ji spominju?

- Taj stan­dard­ni medij­ski ste­re­otip kako zvu­či žena u glaz­bi ili žen­sko pismo, isto su fra­ze na koje mi se dižu dla­ke. To je i jedan od raz­lo­ga nas­tan­ka ove pje­sme. Činjenica je da ti kao zgod­na mla­da cura dobi­vaš više paž­nje od tvog muškog kole­ge koji se bavi glaz­bom, među­tim, zbog sve te paž­nje koju dobi­ješ apso­lut­no te ne shva­ća­ju ozbilj­no kao izvo­đa­ča i auto­ra – ti si samo lije­po lice. Bilo je potreb­no jako puno, u kraj­nju ruku, raz­go­vo­ra ovak­vog tipa, da ulo­žiš neka­kav napor u uspo­red­bi s muškim kole­gom da bis­te doš­li na istu razi­nu. To je jed­na kons­tant­na frus­tra­ci­ja o kojoj se u zad­njih par godi­na puno govo­ri u medi­ji­ma i bar je u nekim kru­go­vi­ma doš­lo do nekog razu­mi­je­va­nja. Feminizam nema smis­la ako se i muškar­ci ne pri­dru­že. Što se tiče glaz­be­nog puta, mis­lim da neo­vis­no o spo­lu ras­teš i istra­žu­ješ, a onda naža­lost ovi­si o spo­lu koli­ko se moraš pri­tom objaš­nja­va­ti i dokazivati.

- Dosta eks­pe­ri­men­ti­raš, ne samo sa zvu­kom nego i s pros­to­ri­ma u koji­ma nas­tu­paš, surad­nja­ma, ins­tru­men­ti­ma… Koliko ti je uče­nje i poigra­va­nje važ­no u muzici?

- Jako mi je važ­no, ali to ide dos­ta organ­ski. Način na koji se muzi­ka radi i razvi­ja, sve što radi­mo u živo­tu je užas­no kon­tek­s­tu­al­no, u smis­lu da ovi­si u kojem se druš­tvu nala­zi­mo, koji su teh­no­lo­ški uvje­ti, poli­tič­ki, eko­nom­ski, što god. Kroz tu priz­mu se može gle­da­ti i eks­plo­zi­ja kan­ta­utor­ske sce­ne i način na koji se tre­ti­ra elek­tron­ska glaz­ba u odno­su na rock muzi­ku; sad sva­ko od nas može s nekom jef­ti­nom zvuč­nom kar­ti­com sni­mi­ti lo-fi album, što je pri­je tri­de­set godi­na bilo pot­pu­no neza­mis­li­vo. S te stra­ne, nes­ta­la je demis­ti­fi­ka­ci­ja sce­ne, ali, koli­ko svjes­no toli­ko i nes­vjes­no, u svom radu odgo­va­raš na zada­ne uvje­te. OK, nov­ca na sce­ni je malo, orga­ni­za­to­ri neće riski­ra­ti, ja neću nas­tu­pa­ti u ogrom­nom sas­ta­vu gdje je nas pet-šest, jer je to eko­nom­ski neo­dr­ži­vo, ali umjes­to da sje­di­mo i pla­če­mo, haj­de da vidi­mo što može­mo ura­di­ti s ala­ti­ma koji su nam dos­tup­ni. Koliko god je nekad zais­ta lije­po da su ti odri­je­še­ne ruke i da imaš puno pro­duk­cij­skih sred­sta­va, ovaj pris­tup da si stal­no na nekom mini­mu­mu gdje guraš i istra­žu­ješ te apso­lut­no tje­ra u kre­ativ­na rješenja.

Razgovarala Marija STOJADINOVIĆ

Fotografije NuNu Production