Razgovor s glazbenicom SAROM RENAR
U umjetnosti ti ne smije postati ugodno
• Zagrebačka glazbenica Sara Renar nastupila je u petak, 21. kolovoza u dvorištu Društvenog centra Rojc u okviru programa Ljeto u Dnevnom, zajedno s kolegama Zdeslavom Klarićem i Vedranom Peternelom. Novonastalu situaciju u muzičkoj industriji, gdje se ne može računati na nastupe uživo, Sara je iskoristila kako bi nastavila ideju o mini koncertima na krovu zgrade, a objavila je i dvije pjesme praćene spotovima, „Šuti i pjevaj“ i „Držali smo se za ruke“, koje je pulska publika prvi put imala prilike čuti uživo. Od Sare smo prvo htjeli doznati kako je na njen rad utjecala trenutna situacija u svijetu?
- Cijela ova godina je potpuno sumanuta, mislim da još nismo skupa svjesni koliko nam je sve izokrenula, pogotovo kad govorimo o nekim djelatnostima koje ovise o nastupanju uživo. Za razliku od onoga što bi mogli iščitati iz medija, da se omalovažava rad umjetnika i da nam se govori da odemo kopati krumpire i cijeli taj sumanuti diskurs, meni iskustvo na terenu pokazuje upravo suprotno, da je i publika gladna događanja i da svi skupa više cijene jer je toga malo i nikad ne znaš kad će ti neki koncert biti posljednji za neko vrijeme. Suludo je prilično, vraća te u neku gerilsku fazu, a s druge strane, što sad da radiš, sjesti plakati ili se fokusirati i uživati u trenutku koliko god je to moguće.
- Organizirala si i airbnb rooftop koncerte, kako je to izgledalo?
- Ti ovisiš jako na ovoj alternativnoj sceni, što je Ivanka Mazurkijević lijepo rekla u jednom intervjuu. Mi smo svi naviknuti funkcionirati u nehumanim uvjetima, ali naviknuti smo u biti da nam je glavni izvor prihoda to nastupanje uživo. Prošle godine sam napravila ogromnu kilometražu i u jednom trenutku ti to postane zaista zamorno, jer ti za svaki dan koji si na putu treba barem toliko da se odmoriš. To je sve predivno i jako ispunjavajuće, ali to je jako puno davanja i onda, da bi se mogao sakupit i primit to u sebe, treba ti neko vrijeme. I onda sam ja razmišljala kako da obrnem tu paradigmu i kako da publika dolazi meni, i tako se rodila ideja za rooftop sessione, što se, evo ironije, pokazalo da je po svim preporukama Stožera, jer je deset ljudi u publici i znam im ime i prezime i u kontroliranim su uvjetima. Možda je to mini model održivih nastupa za budućnost, tko će ga znati. Ako se odlučiš baviti umjetnošću u širokom smislu te riječi, bar ja za sebe tako osobno smatram, ne smije ti postati ugodno, kužiš? Stalno istražuješ dalje. U trenutku kad ti postane jako ugodno na jednoj poziciji, znači da već moraš krenut stiskat negdje okolo.
- Osim tih mini koncerata i dviju novih pjesama, još jedan bitan milestone koji se dogodio proteklih mjeseci jeste potpisivanje sa Croatia Recordsom. Što to znači za tvoju karijeru?
- Moram razjasniti jedan mit koji vidim da se tu provlači, a to je da potpisivanje s nekim izdavačem znači da automatski nemaš pravo donositi kreativne odluke o svom radu i tako dalje. Ne znam kako je drugim autorima i izvođačima ili u drugim žanrovima, ali ako ste potpisali ugovor sa mnom, onda sigurno ne očekujete narodnjake. Ja shvaćam ovaj posao jako ozbiljno, jako se puno toga što se tiče miksa i produkcije može napraviti doslovno u kućnim uvjetima, što ja i radim. Međutim, za promociju te glazbe potrebno je, u najmanju ruku, dva dobra video spota. Ti spotovi koštaju nekakve novce, a meni je neugodno sad na petom albumu žicati da mi neko radi ispod cijene jer će to kao dobro stajati u CV‑u – to mrzim i kad se meni govori. Ono što se postavilo kao pitanje je da li ću otići samostalno, kao što smo uradili s albumom „Gdje povlačiš crtu“, u samoizdavaštvo i riskirat da potpuno pregorim, a znam da nemam sredstva za uložit, ili ću naći partnera u projektu. Činilo mi se vrlo logično prihvatit najbolju ponudu, a to je Croatia.
- U posljednje vrijeme se u spotovima sve češće promovira žensko prijateljstvo i ženska solidarnost, nasuprot stereotipnim muško-ženskim konfliktima. Zašto si se ti odlučila na takvo rješenje u spotu za „Šuti i pjevaj“?
- Jako puno u ovom poslu ovisi o intuiciji. „Šuti i pjevaj“ je pjesma koju sam ja osjećala da dugujem sama sebi da izbacim vani. To je stvar koju, volim reći da sam napisala ja, ali ja sam zapravo napravila kolaž. „Šuti i pjevaj“ je skup fraza koje svaka od nas nažalost čuje ili posredno ili neposredno tokom svog života i rada. Dok sam radila na toj pjesmi, postalo mi je jasno da bi u refrenima bio još jači statement ako još žena to otpjeva sa mnom, a činilo se logično da su to kolegice sa scene. Odvede te muzika na neka neočekivana putovanja, ti si zacrtaš neku melodijsku liniju, harme, osnovni bit i puštaš sve te cure da pjevaju preko i taj zbir predivnih interpretacija je doveo do toga da sam kasnila sa miksom sigurno mjesec dana. Onda sam osjećala da je jedina osoba kojoj bih povjerila režiranje spota Tajana Dedić Starović, koju poznajem jer me je fotkala na jednoj svirci u Mostaru i onda sam je zapratila na Instagramu i shvatila da je to točno ta estetika koja bi odgovarala toj pjesmi. I predivno je što je Barbara Munjas, moja draga prijateljica i kolegica glazbenica, tada u osmom mjesecu trudnoće pristala glumit u spotu.
- Za sve ove godine koliko si na sceni, koliko se promijenio narativ u kojem te mediji spominju?
- Taj standardni medijski stereotip kako zvuči žena u glazbi ili žensko pismo, isto su fraze na koje mi se dižu dlake. To je i jedan od razloga nastanka ove pjesme. Činjenica je da ti kao zgodna mlada cura dobivaš više pažnje od tvog muškog kolege koji se bavi glazbom, međutim, zbog sve te pažnje koju dobiješ apsolutno te ne shvaćaju ozbiljno kao izvođača i autora – ti si samo lijepo lice. Bilo je potrebno jako puno, u krajnju ruku, razgovora ovakvog tipa, da uložiš nekakav napor u usporedbi s muškim kolegom da biste došli na istu razinu. To je jedna konstantna 
frustracija o kojoj se u zadnjih par godina puno govori u medijima i bar je u nekim krugovima došlo do nekog razumijevanja. Feminizam nema smisla ako se i muškarci ne pridruže. Što se tiče glazbenog puta, mislim da neovisno o spolu rasteš i istražuješ, a onda nažalost ovisi o spolu koliko se moraš pritom objašnjavati i dokazivati.
- Dosta eksperimentiraš, ne samo sa zvukom nego i s prostorima u kojima nastupaš, suradnjama, instrumentima… Koliko ti je učenje i poigravanje važno u muzici?
- Jako mi je važno, ali to ide dosta organski. Način na koji se muzika radi i razvija, sve što radimo u životu je užasno kontekstualno, u smislu da ovisi u kojem se društvu nalazimo, koji su tehnološki uvjeti, politički, ekonomski, što god. Kroz tu prizmu se može gledati i eksplozija kantautorske scene i način na koji se tretira elektronska glazba u odnosu na rock muziku; sad svako od nas može s nekom jeftinom zvučnom karticom snimiti lo-fi album, što je prije trideset godina bilo potpuno nezamislivo. S te strane, nestala je demistifikacija scene, ali, koliko svjesno toliko i nesvjesno, u svom radu odgovaraš na zadane uvjete. OK, novca na sceni je malo, organizatori neće riskirati, ja neću nastupati u ogromnom sastavu gdje je nas pet-šest, jer je to ekonomski neodrživo, ali umjesto da sjedimo i plačemo, hajde da vidimo što možemo uraditi s alatima koji su nam dostupni. Koliko god je nekad zaista lijepo da su ti odriješene ruke i da imaš puno produkcijskih sredstava, ovaj pristup da si stalno na nekom minimumu gdje guraš i istražuješ te apsolutno tjera u kreativna rješenja.
Razgovarala Marija STOJADINOVIĆ
Fotografije NuNu Production
