3. Bijenale industrijske umjetnosti otvoreno u Rijeci kao dio Art Kvarta Benčić

12.10.2020.

Muzej Moderne i suvre­me­ne umjet­nos­ti u Rijeci (MMSU) i nje­go­va bli­ža oko­li­ca ove su subo­te bili popri­štem cje­lod­nev­nog kul­tur­no – umjet­nič­kog pro­gra­ma. Radilo se je o otvo­re­nji­ma tri­ju, samo naoko, nepo­ve­za­nih mani­fes­ta­ci­ja, a s nji­ma i novog Art Kvarta Benčić.

U Klubu Jadran koji se nala­zi tik do ula­za u muzej, dvo­ri­štu PIK‑a te u pros­to­ri­ma MMSU‑a odr­žan je pro­gram zatva­ra­nja pro­jek­ta „Kantrida FKK 2020” – Europski kvart kul­tu­re. Projekta koji se je tije­kom čita­vog lje­ta kon­ti­nu­ira­no odvi­jao na riječ­kim pla­ža­ma kao svo­je­vr­s­na dopu­na služ­be­nom pro­gra­mu EPK Rijeka 2020.

Čin zatva­ra­nja bio je obi­lje­žen boga­tim pro­gra­mom koji je zapra­vo i poče­tak jed­ne nove pri­če čija bi loka­ci­ja tre­bao biti upra­vo Klub Jadran. Da je tome tako tre­ba­lo bi jam­či­ti ime vlas­ni­ka Kluba, Damira Čargonje Čarlija, neizos­tav­nog akte­ra riječ­ke kul­tur­ne sce­ne u pos­ljed­njih 20 godi­na. (Osnivač Galerije O.K., biv­ši vodi­telj klu­ba Palach, osni­vač K.U.N.S.-a…).

- Ovo je bio mali igro­kaz koji to nije, jed­na vrsta pse­udo­ka­za­liš­nog mono­lo­ga koji je nas­tao povo­dom zatva­ra­nja ovo­go­diš­njeg pro­jek­ta FKK Kantrida s ide­jom da se jedan obi­čan i veoma spe­ci­fi­čan funk­ci­onal­ni objekt pre­ne­se s pla­že u cen­tar gra­da. U kon­tek­s­tu prče koja na jedan dis­kre­tan način sla­vi ide­ale druš­tve­no koris­nog rada i figu­re rad­ni­ka na tere­nu biv­šeg indus­trij­skog pros­to­ra Rikard Benčić. Koji se danas nala­zi u dodi­ru s Muzejem moder­ne i suvre­me­ne umjet­nos­ti. Rad je tako­đer u doti­ca­ju s pro­gra­mom kojeg smo ovo­ga lje­ta ima­li na Kantridi i na Biviu te s figu­ra­ma koje su nam na neki način obi­lje­ži­le taj peri­od. Jedna od njih je i Lovro Draginić, funk­ci­onal­ni objekt s pla­že, spa­si­lac i pri­ja­telj koji je pris­tao tran­sfor­mi­ra­ti se u živu sli­ku onog spo­me­ni­ka koji se nala­zi na ula­zu u tvrt­ku „3. maj”, kazao je Marko Stamenković, autor „Igrokaza koji to nije”.

U sklo­pu objek­ta otvo­re­na je i Mala gale­ri­ja s radom Ivana Kožarića koji je nas­tao 2002. u sklo­pu site- spe­ci­fic pro­jek­ta Goli otok – Novi Hrvatski Turizam te Kino Jadran s doku­men­tar­nim fil­mom Nadije Mustapić i Marina Lukanovića.

U još neo­b­nov­lje­ni dio u pri­zem­lju MMSU‑a smjes­tio se je radi­kal­ni izlož­be­ni pro­jekt Art / Rat / Tranzicija. Radi se vrhun­cu tro­mje­seč­nog pro­jek­ta pre­zen­ta­ci­je ključ­nih mome­na­ta, seg­me­na­ta, poeti­ka i ino­va­tiv­nih umjet­nič­kih prak­si koje su se pre­la­ma­le i kri­ža­le na novi­joj i suvre­me­noj riječ­koj umjet­nič­koj sce­ni u pos­ljed­njih tri­de­se­tak godi­na. U ovom slu­ča­ju nje­go­vom tre­ćem i pos­ljed­njem dijelu.

U per­for­man­su pod nazi­vom “Rijeka, BigArt Violić band, netak­til­na zvuč­na skul­p­tu­ra dimen­zi­je – doseg čuj­nos­ti” Žarko Violić je koris­te­ći zvuk kao kipar­ski medij kre­irao zvuč­nu skul­p­tu­ru po uzo­ru na onu koju je sa svo­jim stu­den­ti­ma stvo­rio pri­je 24 godine.

- Kada sam prvi put dobio nov­ce za jedan kata­log umjes­to toga poveo sam 40-ak lju­di u Dubrovnik i dao im zada­tak da napra­ve svo­je zvuč­ne auto­por­tre­te. Ako je to lupa­nje o kolje­na, ako je to neka­kav oblik koji zvo­ni, ako je to šut­nja… ako iza toga sto­jiš može. Radi se o radu čiju video snim­ku može­te vidje­ti u susjed­noj pros­to­ri­ji. U to doba su, danas poz­na­ti, Maljković, Čurković, Vukić i Stojnić bili mla­di stu­den­ti. One od njih koji su danas doš­li zamo­lio sam da napra­ve novi zvuč­ni auto­por­tret. Uključili smo i neko­li­ko mla­đih stu­de­na­ta te stvo­ri­li jedan novi rad, kazao je Violić koji za sebe kaže da je obič­ni kipar bez glaz­be­nih ambicija.

- Radi se o obič­nom kipar­skom radu, samo se ne radi u gli­ni već su ovi lju­di meni dozvo­li­li kada sam ih pitao da li mogu s nji­ma mode­li­ra­ti. I ja sam mode­li­rao gru­pom direk­t­no ruka­ma kao što bih i s gli­nom. Jer gli­na nije kamen kod koje­ga tre­ba pazi­ti. Glinu sta­viš, pa nije dobro, pa ju opet nali­je­piš, pa ski­neš.… Nikada una­pri­jed ne pla­ni­ram što ću radi­ti. Dionicu sva­ki put slo­že nje­zi­ni akte­ri, zaklju­čio je Violić.

Kreatorica auto­por­tre­ta i sudi­oni­ca Violićevog rada bila je i mla­da umjet­ni­ca Ela Štefanac koja se je na izlož­bi pred­sta­vi­la i jed­nim vlas­ti­tim radom. Riječ je o ana­log­noj foto­gra­fi­ji, crte­žu izra­đe­nom gre­ba­njem emul­zi­je foto papi­ra pod nazi­vom „Škorpion”.

- Ovaj rad je nas­tao zbog vizu­al­ne aso­ci­ja­ci­je izgle­da mater­ni­ce i škor­pi­ona. Nakon izra­de rada, pro­uča­va­la sam sim­bo­li­ku škor­pi­ona gdje sam pro­naš­la pove­za­nost škor­pi­ona i mater­ni­ce kroz povi­jest. Na pri­mjer, škor­pi­on sim­bo­li­zi­ra mate­rin­sku samo­za­ta­ju i žrtvu, jer mu, pre­ma legen­di, nje­go­vi mla­di pro­bi­ju utro­bu i pro­ž­dru ponu­tri­cu pri­je nego što izi­đu na svi­jet. U glip­ti­ci Maya upo­treb­lja­va se kao sim­bol poko­re i krva­re­nja i tako dalje, kaza­la je Štefanac.

Još jedan od Violićevih biv­ših stu­de­na­ta, a danas uspješ­ni umjet­nik Damir Stojnić na izlož­bi se je pred­sta­vio pos­tav­lja­njem riječ­ke ver­zi­je ins­ta­la­ci­je „Nucleart“ (LAE – MMC d.o.o. – „Ghetto“ – ARL) kojom umjet­nik nagla­ša­va snaž­nu i dale­ko­sež­nu među­ovis­nost tih neko­li­ko jez­gri, radi­kal­nih suvre­me­nih umjet­nič­kih prak­si, smje­šte­nih u neko­li­ko gra­do­va na „jadran­skom“ potezu/krivulji – od Labina i Rijeke do Splita i Dubrovnika. U vre­men­skoj lini­ji koja se pro­te­že od osnut­ka Art radi­oni­ce Lazareti, Labin Art Expressa i KUC Lamparna te neko­li­ko godi­na kas­ni­je i MMC-ove Galerije OK u legen­dar­nom riječ­kom Klubu Palach i split­ske Galerije i „Akademije“ Ghetto.

Značajan utje­caj koji na počet­ke i razvoj suvre­me­ne riječ­ke kaza­liš­ne, per­for­mer­ske, vizu­al­ne, mul­ti­me­dij­ske i teatro­lo­gij­ske mis­li, poeti­ke, meto­do­lo­gi­je, prak­se i – opće­ni­to – umjet­nič­ke sce­ne ima­ju umjet­ni­ci Ulay i Jan Fabre tako­đer je istak­nut pre­zen­ta­ci­jom nji­ho­vih dje­la, rije­či i pri­sut­nos­ti u site-spe­ci­fic pos­ta­vu u pot­krov­lju MMSU‑a.

Radilo se je o tre­ćem, ali zato ne manje važ­nom, doga­đa­nju koje je pro­tek­le subo­te reali­zi­ra­no u Art Kvartu Benčić kao dio pro­jek­ta EPK Rijeka 2020 u surad­nji s MMSU-om i Udrugom Labin Art Express. Naime, nakon labin­skog, raškog i vod­njan­skog dije­la otva­ra­nja 3. Bijenala indus­trij­ske umjet­nos­ti “Ravno u Sunce”, koji se je odvio u petak, subot­nji pro­gram dru­gog dana otva­ra­nja zapo­čeo je u Puli, a zavr­šio otvo­re­nji­ma izlož­bi u Opatiji i Rijeci.

Dobro posje­će­na jed­nod­nev­na mani­fes­ta­ci­ja 3. Bijenala indus­trij­ske umjet­nos­ti kon­cep­tom se je odlič­no uklo­pi­la u osta­tak pro­gra­ma. Obuhvatila je rado­ve „Lubanja” Jana Fabrea u koje­mu ljud­ska luba­nja obli­jep­lje­na lju­ska­ma ska­ra­be­ja u usti­ma drži pre­pa­ri­ra­nog šta­ko­ra tema­ti­zi­ra­ju­ći pri­tom smrt kao pre­la­zak u novo, jed­no­ka­nal­nu video ins­ta­la­ci­ju Romana Singera „Krevet”, te Ulayev rad pod nazi­vom „A clo­se work, joy for loving you” iz 2015. kojim umjet­nik istra­žu­je tije­lo, spol i pre­sjek izme­đu per­for­man­sa i fotografije.

- Izložbeno-glaz­be­nim pro­gra­mom u riječ­kom MMSU‑u želi se upo­zo­ri­ti na još uvi­jek neri­je­še­no pita­nje pris­tu­pač­nos­ti oso­ba­ma s inva­li­di­te­tom i sma­nje­nom pokret­lji­voš­ću. Pored tog kru­ci­jal­nog pro­ble­ma, rado­vi­ma izlo­že­nim u pot­krov­lju Muzeja pro­pi­tu­je se odnos rada i nera­da te radi­kal­ni kon­cept svi­je­ta post-rada koji napu­šta tre­nu­tač­no domi­nant­nu ide­olo­gi­ju rada, kaza­li su iz Muzeja.

Osim izlo­že­nih umjet­nič­kih rado­va 3. Bijenale indus­trij­ske umjet­nos­ti obu­hva­tio je i izlož­bu Pik nekad i sad te kon­cert riječ­kog glaz­be­ni­ka Izeta Medoševića, a da otvo­re­nje riječ­kog Art Kvarta ne pro­đe neza­pa­že­no pobri­nu­li su se i ben­do­vi Sfumato iz Zagreba, Naporno Suicid iz Splita te ansambl JeboTon iz Zagreba koji su nas­tu­pi­li u dvo­ri­štu PIK‑a.

Tekst i foto­gra­fi­je Andrea JELOVČIĆ