Razgovor s animatoricom Noemi Ribić
Karijeru zamišljam kao jedan ne-linearan proces razvoja i učenja
• Noemi Ribić rođena je 1995. u Rijeci. Završila je Opću gimnaziju u Puli te 2014. godine upisuje preddiplomski studij za animirani film i nove medije pri Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu. Diplomski studij na istom odsjeku upisala je 2017. te jedan semestar provodi studirajući na Sveučilištu u Voldi u Norveškoj. 2019. godine dovršava svoj prvi autorski i nagrađivani film ”Odrasti u malo drvo” pod mentorstvom Darka Bakliže te je 2020. diplomirala s filmom ”Koreografija”.
(Fotografija: Petra Šporčić, STIFF )
Animirani film se i dalje nosi sa stigmom animirani film = crtić / film za djecu. Vjeruješ li da je to smjer razmišljanja specifičan za ova podneblja ili je to globalna zabluda? Kako se ti nosiš s tom stigmom medija unutar kojeg stvaraš i naziru li se po tvom mišljenju i najblaži zaokreti u smjeru boljeg razumijevanja širine animiranog filma?
- Mislim da je takvo razmišljanje globalno. Ponegdje se animirani film još smatra i žanrom, što je krivo jer se prije svega radi o mediju, a publiku se na kraju može odrediti tek ovisno o tome što se kroz taj medij prikazuje i kome se obraća. Naša publika je od boljeg razumijevanja širine animiranog filma udaljena samo jednim odlaskom na Animafest u Zagrebu ili Supertoon u Šibeniku (nabrajam samo festivale opredijeljene isključivo za animirani film). Osim toga, divno je vidjeti i poneki eksperimentalni animirani film na HRT‑u u sklopu emisije o animiranom filmu Animatik, pa ući u diskusiju s ukućanima i malo širiti horizonte! U svom se dosadašnjem radu s tom stigmom nisam morala nositi, jer se na festivalima uglavnom susrećemo s uigranom publikom, međutim treba raditi na tome da se ta publika širi i raste.
Kad stvaraš u mediju u kojem je zaista sve moguće – koliko je lako donositi odluke vezane uz stil, ali i sadržaj?
- Teško! Nužno je na neki se način ograničiti da bi se stvaralo, a svaki projekt se po svom procesu razlikuje, pa se ta ograničenja mogu staviti na priču, stil, tehniku… Nekad mi je lakše osloniti se na likovnost koju sam razvila i početi od nje, ali kako sadržaj može utjecati na sam odabir stila, dobro je biti slobodan od sebe i zaokrenuti u nekom drugom pravcu, koliko je to u trenutku moguće. U svojem radu prednost dajem sadržaju koji je do sada bio narativan i uglavnom je svoj začetak imao u pisanoj riječi, a onda se sa stilom nađem na pola puta.
Možeš li nam ukratko predstaviti kojim se animacijskim tehnikama služiš? Težiš li stilskoj ujednačenosti u svom radu – odnosno želiš li razviti vlastitu “animacijsku poetiku” i imati prepoznatljiv stil ili različiti projekti od tebe traže različite pristupe, a ti s lakoćom napuštaš određene stilske odrednice unutar kojih si stvarala?
- Primarno se služim 2D digitalnom (crtanom) animacijom. Moja polazišna točka u radu je pokret i njegova kvaliteta, a tehnologija koju koristim olakšava i ubrzava taj proces dolaska do rezultata. Krećem se više ili manje svjesno u smjeru određene poetike, ali nastojim ostat otvorena za različite tehnike i stilove. Ako je u pitanju crtež van filma, mislim da mu je najzdravije pristupiti bez primisli o tome da se sada stvara nešto što se treba uklopiti u postojeći stil i samo se opustiti, jer u animaciji često puno vremena provedemo u pojednostavljenom stilu dok pokrećemo sliku. Rekla bih da više težim kontinuiranom radu koji onda omogućava nešto od navedenog – ili prepoznatljiv stil ili mogućnost da se isti napusti bez žaljenja.
Bi li nas kroz primjer svog uspješnog filma “Odrasti u malo drvo” provela kroz dugotrajan proces produkcije animiranog filma? Njegove faze i njihovo trajanje, kao i kroz koje od tih faza ili dijelova tih faza prolaziš s lakoćom, a gdje nailaziš na teškoće i to kakvih vrsta?
- Faze izrade animiranog filma uglavnom se dijele na pretprodukciju, produkciju i postprodukciju, ali kada je u pitanju autorski i nezavisni film u koji nije uključen tim ljudi, nije potrebno strogo odijeliti te faze. U pretprodukciji “Malog drva”, za koju sam izdvojila otprilike tri mjeseca, odlučivala sam o konceptu, scenariju, dizajnu likova i pozadina te sam izrađivala animacijske testove. Ta početna faza, ukoliko nije poduprta budžetom, pa je u tom vidu slobodnija, može potrajati i više godina. Produkcija i postprodukcija jasno su određene budžetom i vremenskim rokom u profesionalnim okolnostima, pa se na njima može provesti nekoliko godina ako u pitanju nije neka kompliciranija tehnika animacije. Na svom studentskom filmu, vremenski sam bila ograničena ispitnim rokom, pa sam izdvojila, kada se sve zbroji, još pola godine za samu animaciju, montažu i bazični dizajn zvuka. Film je potom još kratko “odležao” dok nisam našla glazbenika, pa je zapravo službeno završen godinu i po dana nakon što sam ga počela raditi. Volim fazu same animacije jer, iako je produkcijska faza dugotrajna i mukotrpna, tada je većina odluka doneseno i mogu se lakše opustiti. Još uvijek iščekujem i radujem se danu kada ću se probuditi i reći “ah što volim pretprodukciju”.
(still iz filma “Koreografija”, trenutno u postprodukciji)
Tvoj film i dalje živi bogati i dugotrajni festivalski život koji je započeo na jedinom hrvatskom A festivalu – Animafestu Zagreb i to si kao studentica animacije s njim sudjelovala u prestižnoj konkurenciji hrvatskog filma. Kako živi animirani film, pogotovo kratki, nakon što on prvi put vidi mrak kinodvorane?
- Život kratkog animiranog filma uglavnom započinje s nekoliko godina festivalskog života te ako ima potencijala i sreće, može proputovati po mnogim svjetskim festivalima. Nakon određenog vremena, filmovi se uglavnom objavljuju online (platforma kojoj svi naginjemo jest Vimeo gdje veliki dio publike čine upravo filmski autori). Postoji i drugi pristup koji za cilj ima objaviti film na što više platformi istovremeno, pa se filmovi distribuiraju i online i na festivalima, a cilj je zgusnuti to vrijeme između premijere na nekom festivalu i objavljivanja online (ili obrnuto), kako bi film imao što snažniji odjek, a autor veću vidljivost. Iskustva imam samo s prvim, konvencionalnijim pristupom, ali mislim da vrijedi dovesti film do što šire publike bez previše čekanja.
Za razliku od drugih filmskih žanrova, zbog prirode procesa nastanka, rad na animiranom filmu može biti vrlo samotan proces često proveden u zamračenim prostorijama. Da li ti to osobno olakšava ili otežava proces i javlja li se zbog toga snažnija želja za suradnjom s drugim autorima u aspektima kada i gdje je to moguće?
- “Samotan proces često proveden u zamračenim prostorijama’’: osim što pogađa u srce, ovaj opis pogađa i u srž posla. Iskustvo dugotrajnog i samotnog rada na autorskim projektima cijenim radi izdržljivosti, strpljivosti i upornosti koje sam stekla, ali istovremeno moram reći da više uživam u suradnjama i dinamičnim razmjenama ideja. Idealno je ustvari balansirati između tih krajnosti, u samoći je lakše osvijestiti svoje motivacije i želje, a mislim da je to preduvjet i za kvalitetnu suradnju s drugima.
Kao jednu od takvih vrlo uspješnih suradnji ostvarila si s Lukom Šipetićem (nemanja) koji je skladao i izveo glazbu za tvoj film “Odrasti u malo drvo” i za što ste nagrađeni na ovogodišnjim Danima hrvatskog filma, a ti si bendu nemanja animirala spot. Kakvo ti je bilo takvo iskustvo rada i suradnje?
- Suradnja s Lukom je prva konkretna suradnja koju sam ostvarila, a raditi s njim znači raditi s nekim tko razumije film, entuzijastičan je oko medija animacije i unosi puno vlastite energije i kreativnosti u projekt. Glazba koju je napravio za “Malo drvo” je obogatila cijelu stvar i drago mi je da je to prepoznato na Danima hrvatskog filma. Što se spotova tiče, ja veselo čekam u prikrajku da mi Luka da zeleno svjetlo za napravit neki spot za nemanju, pa onda djelujem u skladu s mogućnostima!
Kao publika vjerojatno više svjesno ni ne poimamo gdje je sve danas u umjetničkom, edukativnom i komercijalnom diskursu prisutna animacija. Ti si, primjerice, uz vlastite autorske i već spomenute projekte, radila i na animiranoj scenografiji za predstavu “Kraljević i prosjak”. Kako ti idealno zamišljaš svoju karijeru animatorice – je li to većinski rad na vlastitim filmovima ili su to i ovakve vrste suradnji u različitim oblicima? A onda i sirovi reality check – kako zapravo izgleda karijera animatorice u Hrvatskoj i može li se od animacije živjeti?
- Karijeru zamišljam kao jedan ne-linearan proces razvoja i učenja kroz vlastite projekte, tuđe filmove te suradnje poput ove koju sam imala s Istarskim narodnim kazalištem. Trenutno želim raditi na tuđim filmovima te završiti neke svoje projekte, dok u pozadini planiram sljedeći film i stječem neke nove vještine. Animatori/autori najčešće balansiraju između rada na vlastitim i tuđim filmovima/projektima ili ilustracije, pri čemu se uglavnom radi o honorarnim poslovima. Međutim, od animacije se svakako može živjeti ako je osoba poduzetna. Ključna je povezanost s ljudima iz industrije, vidljivost i kontinuirani rad. Pitanje pozicije freelancera u Hrvatskoj ovdje neću načinjati jer se ne osjećam kompetentno, ali problem prevladavajuće nesigurnosti vezane uz takav način rada naravno nadilazi domenu animacije.
Koliko je publika animiranog filma (mimo crtanih filmova za djecu) zapravo teritorijalno i vremenski centralizirana oko Animafesta Zagreb? Koliko hrvatska publika, a onda posebice i istarska, ima prilike pratiti animiranu scenu i radi li se na razvoju publike?
- Festivali animiranog filma glavni su događaji koji okupljaju publiku animiranog filma, pa onda možemo reći da je ona teritorijalno i vremenski vezana uz Animafest u Zagrebu i Supertoon u Šibeniku. Osim samih festivala, važnu ulogu u promociji animacije ima hrvatski ogranak ASIFA‑e (Association Internationale du Film d’Animation) koji kroz godinu organizira večeri animacije, retrospektive, radionice itd., ali, koliko znam, do sada se sve to odvijalo isključivo u Zagrebu. Istarska publika nema baš puno prilika za doći u doticaj s animiranim filmom. Na Pulskom filmskom festivalu dio su popratnog programa koji ne nudi potpuni pregled toga što se događa na sceni, iako se u organizaciji festivala već dugi niz godina odvija dječja radionica Baltazar na kojoj se mlađi uzrasti uče osnovama animacije, a dječja edukacija dodatno postoji i u sklopu Pulske filmske tvornice. Možda se nekakvo rješenje nalazi u širenju djelovanja hrvatskog ogranka ASIFA‑e i povezivanju s lokalnim filmskim klubovima, u svojoj trenutnoj poziciji mogu samo nagađati. U svakom slučaju, ponovno preporučam svima da prate HRT3 utorkom navečer kada ide Animatik!
Uz animaciju, crtaš i stripove. Možeš li nam objasniti svoj odnos prema različitim medijima – kada posežeš za kojim i biraš li racionalno (ili praktično) ili emotivno hoćeš li nešto predstaviti/izraziti u formi stripa ili animacije?
- Strip je medij za kojim posežem češće i brže čisto iz praktičnih razloga, a nerijetko je predložak i za animaciju. To je uglavnom brza skica u bloku u kojoj nastojim sačuvati zanimljiv razgovor, misao ili anegdotu. Bitna mi je ta pisana riječ, dosta se oslanjam na nju pa su mi blokovi puni teksta protiv čega sam se neko vrijeme nastojala boriti, ali u međuvremenu sam odlučila da ću se prestati opirati. U stripu se brže dolazi do rezultata, za razliku od animiranog filma, pa ih smatram puno osobnijima, jer je put realizacije ideje kraći. Trenutno polako radim na projektu “Očišta”, koji sam započela kad mi je bilo dosta sebe i svojih utabanih obrazaca razmišljanja, pa puštam toj priči da me vodi. Strip svakako djeluje više terapeutski za mene. Animirani film zahtjeva drukčiji tip napora, ali za animacijom posežem iz ljubavi prema pokretu, želje da oživim nešto nepokretno ili nepostojeće ili ispričam priču koju smatram vrijednom pričanja.
(Očišta)
Trenutno te pronalazimo u Talinu. Možeš li nas kratko uputiti što te tamo vodi, što je pred tobom i na kojim projektima radiš ili tek hoćeš raditi?
- U Talinu sam na Erasmus praksi u studjiu za animirani film Eesti Joonisfilm. Animatori inspirirani estonskom animacijom nisu rijetkost, a ja sam jedna od njih, tako da sam već neko vrijeme priželjkivala dolazak ovamo, te sam imala veliku sreću da je to bilo uspješno izvedeno usprkos pandemiji. Trenutno radim kao animatorica na projektu estonskog redatelja Martinusa Klemeta, a kad taj projekt privedemo kraju, postoji mogućnost prelaska na drugi projekt unutar studija. Vidjet ćemo kako se situacija dalje razvija, ali čim više suradnji, tim bolje! Trenutno sam sretna da mogu biti u doticaju s ljudima koji su učili od velikana estonske animacije i upijati neka nova znanja i utjecaje.
Bi li nam preporučila neke od tebi značajnih i dragih animiranih filmova, autora ili strip umjetnika?
- Bacam imena uglavnom domaćih autora, filmova i stripova koje cijenim i do kojih se može doći iz udobnosti vlastitog doma: filmovi “Gamer girl” od Irene Jukić Pranjić (čiji rad općenito jako cijenim), “Arka” od Natka Stipaničeva (ako ju ulovite na festivalima, još svježu!), pa “Biciklisti” od Veljka Popovića, “Noćna ptica” od Špele Čadež, pa uz to još i sve što izađe iz kuće Adriatic Animation! Osobno se volim opustiti uz dnevnu strip karikaturu Mihaele Erceg koju objavljuje na Dalmaciji danas, pa zatim malo u FB grupi Hrvatski autorski strip od srca se nasmijat uz stripove Domagoja Kripa ili Ivana Marušića, prolistat nezavisne Komikaze i stripove Mire Župe, Barbare Miše, Korine Hunjak. To je sve sadržaj koji se može pratiti online, ali tko je u mogućnosti otići do knjižnice, favoriti iz Fibrine naklade su mi “S” od Gipija i serijal “Blast” od Manua Larceneta, pa ako se netko još nije upustio u avanturu čitanja Fibrinih izdanja, može tu početi.
Za kraj, stvari koje su ti trenutno, ili su ti nedavno bile, intenzivan izvor inspiracije?
- Odnosi i narušeni odnosi, povijest, očaj, pisma, ples, biljke i ljubav. To bi, ukratko, bilo sve!
Povodom ovog intervjua, Noemi je odlučila prvi put javno podijeliti s nama svoj film “Odrasti u malo drvo”. Ako ga niste imali prilike dosad pogledati, sad imate 7 dana za to na OVOJ POVEZNICI.
Tekst Sabina SOFTIĆ
