RECENZIJA – Elif Shafak: „10 minuta i 38 sekundi u ovom neobičnom svijetu“ (HENA COM, 2019.)
10 minuta i 38 sekundi radio je mozak Leile Tekile, nakon što je ubijena i bačena u kontejner za smeće. Naime, znanstvenici su dokazali da nakon fizičke smrti i prestanka rada srca, mozak može raditi još nekoliko minuta što se dogodilo glavnoj junakinji romana kojeg potpisuje Elif Shafak – nagrađivana britansko-turska spisateljica i najčitanija autorica u Turskoj. Tijekom tih malo više od 10 minuta, Leila se prisjeća dijelova svog tragično zaustavljenog života, a svako sjećanje povezano je s određenim mirisom i osjetom.
U prvoj se minuti vraća na sam dan svog rođenja, na osjet soli na koži i njezin okus u ustima jer je Leila, tek rođena beba, odbijala zaplakati pa ju je babica, nakon raznih pokušaja, stavila u lavor i pokrila kuhinjskom soli. Leila je konačno zaplakala i svi su odahnuli. Kako su minute prolazile, a mozak se i dalje borio, Leila se prisjeća usamljenog djetinjstva u gradiću Van, kompleksnih odnosa unutar obitelji i brata Tarkana, rođenog s Down sindromom. Imala je sedam godina kad se rodio, a ta je uspomena popraćen okusom i mirisom pikantnog gulaša od kozletine – kumina, komorača, klinčića, luka, krumpira, masti iz repa i kozjeg mesa.
Tu su potom i traumatična sjećanja poput onog na strica koji ju je seksualno zlostavljao, sjećanje popraćeno mirisom i okusom lubenice, kao i miris sumporne kiseline kojom ju je polio sredovječan, nasilan klijent, ostavivši joj trajan ožiljak na leđima. Leila evocira uspomene, od najranije dobi, preko mladosti i odrasle dobi pa sve do posljednjeg izdaha prije nego li zauvijek napusti ovaj svijet. Mnoge su bile godinama potisnute i bilo bi bolje da su tako i ostale jer su bolne i tužne. Cijela je priča zasigurno prožeta osjećajem tuge koja će vas pratiti kako se radnja odvija, ali istodobno riječ je o knjizi koja daje nadu, vjeru u ljude, u prijateljstvo, u ljubav.
Upravo je prijateljstvo ono najsnažnije u knjizi te uistinu potvrđuje da su prijatelji obitelj koju sami odabiremo, a da odnos s istinskim prijateljima može itekako biti snažniji od onog s osobama u krvnom srodstvu. Leila je vjerovala kako čovjek u životu ne bi trebao očekivati više od pet prijatelja, već je jedan pravi bio velika sreća, a ona ih je imala čak pet. Sinan Sabotaža, Nalan Nostalgija, Jameelah, Zaynab 122 i Hollywood Humeyra bili su njezina obitelj. Oni su baš poput nje drukčiji, autsajderi, osobe koje se ne uklapaju i svojim stilom života iskaču iz okvira patrijarhalnog društva. I oni su, baš kao i ona, došli u Istanbul tražeći utočište, bježeći od nečega ili nekoga.
Kroz knjigu se tako isprepliću njihove potresne sudbine, kao što se isprepliću dva svijeta, onaj tradicionalan s onim modernim, i dva naličja Istanbula. Djelom mračnog svijeta je Groblje samotnika, u Kilyosu, gdje završavaju izopćenici – prostitutke, transvestiti, psihički bolesnici, narkomani, beskućnici… – nepoželjne osobe poput Leile i njezinih prijatelja. Većina njih nema ni najjednostavnije nadgrobne spomenike. Ni ime, ni datum rođenja. Samo grubo istesanu drvenu ploču s brojem, a ponekad čak ni to, samo hrđavu limenu pločicu. Posebno potresna je napomena spisateljice u kojoj navodi da je Groblje samotnika stvarno mjesto, kao što su stvarne i mnoge druge stvari u knjizi što daje dodatnu snagu ovome romanu, koji nesumnjivo ostavlja snažan utisak.
Tekst Lorna ZIMOLO
