26. Sa(n)jam knjige u Istri: Doručak s Oljom Savičević Ivančević
“Rušimo mostove između dalekih država, a gradimo zidove s onim nama susjednim”
• Popularan program Sajma knjige u Istri, Doručak s autorom, 7. je lipnja ugostio Olju Savičević Ivančević , a voditelj je bio Aljoša Pužar. Priznata književnica i pjesnikinja od prošle je godine splitsku adresu zamijenila zagrebačkom. Tamo je doselila uoči pandemije i potresa, no, kako kaže, bit će to jednoga dana priča za unuke. Unatoč svim nedaćama, bila je to za nju lijepa godina, vodila je radionice pisanja i družila se s pjesnicima.
„Čudno mi je bilo kada sam nakon šest mjeseci ponovo ugledala more. To je prvi put u mom životu da sam tako dugo bila bez mora“, ispričala je. Dodala je kako ju je rodna Dalmacija oblikovala i u potpunosti formirala, iako i dala otpor naspram nekih stvari. U Split se vratila nakon studija i s vremenom ga počela gledati drugim očima. „To se dogodi kako čovjek odrasta, a i gradovi se mijenjaju. Mislim da bi u nekom idealnom svijetu bilo super u jednom gradu živjeti pet godina i onda se preseliti. Taman kad ga prestaneš idealizirati, upoznaš ga i shvatiš neke njegove nedostatke koje njegovi žitelji vide“, smatra Olja. „Donedavno nisam imala potrebu otići iz Splita, no u jednom mi je trenutku ondje postalo pretijesno. To ima više veze sa mnom nego sa Splitom“, dodala je.
Govoreći o radu na radionicama pisanja kazala je kako je čitanje jedini način da se nauči i pisati. Neki, kaže, neće nikad postati pisci ali će, polazeći radionice, postati bolji čitatelji.
Osvrnula se i na ženske pisce te istaknula kako spisateljice slabije prolaze, manje su nagrađivane, istaknula je da postoji podsvijest da to žensko pismo manje vrijedi: „A mislim da je dobro da žene daju pogled na muški svijet. Ja pišem stvari kako ih vidim, smiješna mi je ta podjela na ženski i muški svijet. Mislim da muškarci i žene mogu biti dobri prijatelji. Možda je razlog tomu odrastanje uz mog oca koji je imao dvije kćeri“, ispričala je.
„Ženska perspektiva je moj svemir. Djevojaštvo, odrastanje, patrijarhat, senzualnost, Mediteran… Zanimale su me čulne stvari“, zaključila je.
Tijekom razgovora Pužar se prisjetio velike književnice Daše Drndić koja je preminula prije tri godine. Olja je istaknula kako je ona znala pisati iz muške perspektive, a to je, smatra, ono što je u književnosti sjajno. Pužar ju je pitao smeta li joj kada je pitaju o majčinstvu na što je rekla da je ne smetaju takva pitanja i da bi muškarce trebalo pitati o očinstvu, što bi bilo vrijedno za sve.
„Razlika je u životu u majčinstvu i prije njega. Neke stvari kada postaneš majka više ne možeš raditi, moraš birati. No često nam je ono samo „skuža“ da ne radimo neke stvari“, smatra Olja.
Veli da je pisati o iskustvu majčinstva posebna niša. „Zanimljivo je čitati što majke imaju za reći, mnoga su neispisana iskustva. Mene manje zanima razbijanje tabua, više me zanimaju istina i iskrenost“, naglasila je.
U razgovoru su se dotakli i pisanja za djecu a Olja je rekla kako je dječja književnost zanima jer je i sama bila dijete i želi to pravo na igru. Prisjetila se kako je njena generacija odrasla na sjajnim piscima za djecu.
„Ivica Buljan me jednom prigodom nazvao da radim songove za „Ružno pače“, a riječ je o suvremenoj adaptaciji priče. Sjela sam i nakon mnogo vremena počela rukom pisati, držeći olovku i to me vratilo u korijen“, ispričala je te dodala da je potom angažirana u kazalištu lutaka, pa na predstavi „Šegrt Hlapić“ a potom je počela pisati i svoje tekstove.
Govora je bilo i o jeziku s kojim, veli, nema problema. „On ima neki svoj put. Ja sam odrasla pomiješanih gena, onih dalmatinskih, bosanskih i crnogorskih i smatram to svojim životnim bogatstvom. Nasilno odvajanje tih jezika je neprirodno. Književnost prelazi granice, a mi pravimo problem ondje gdje ga nema, rušimo mostove između dalekih država, a gradimo zidove s onim nama susjednim“, ispričala je i naglasila kako se nada da će to postati irelevantno pitanje.
„Mene su do moje 15. godine smatrali čudom od djeteta, zbog mog prezimena da bi se odjednom počela izbjegavati predstaviti punim imenom i prezimenom, no moje se ime vratilo kroz književnost.“
S obzirom na to da je tijekom godina nanizala brojne nagrade i priznanja, Pužar ju je pitao što je za nju uspjeh. „To me ne koči. Svatko voli neko priznanje, lijepa je to potvrda i lijepo je da dođe, no vječno ostaje ta neka nesigurnost, posebno kad su tu negdje pisci uz koje sam odrasla“, priznala je i dodala da nije svaka nagrada pobjeda te da s praktične strane, one financijske, nagrada itekako dobro dođe jer njome „kupi vrijeme do iduće knjige“.
Pužar je htio čuti autoričino viđenje ljubavi. Istaknula je kako je za nju osjećaj zaljubljenosti jako bitan, a to ne mora značiti samo biti zaljubljenost u partnera, već i u grad, dijete… „Zaljubljenost je, poput pisanja, velik osjećaj i lako postanete ovisni o njemu, kao i o pisanju“, rekla je.
Na pitanje kako i kada piše ispričala je da je to odmah ujutro kad se digne. „Obožavam kavu i jedva čekam svako jutro da je skuham i popijem. Onda, uz kavu, sjedam za računalo i čitam napisano. Uživam u uređivanju teksta, to mi je najljepši dio pisanja“, istaknula je. Planova nema previše, nastoji živjeti u trenutku i najsretnija je kad to uspije. Priznala je da je hrabrija kao spisateljica nego kao osoba.
O svijetu danas u doba pandemije rekla je da je na početku bila prestravljena jer smo dolaskom koronavirusa ostali bez budućnosti, a samim time i sadašnjosti no dodala da ljudi brzo zaboravljaju i lako se naviknu, pogotovo na bolje, sada kad polako popuštaju epidemiološke mjere.
„Nastojim više ne biti toliko stroga prema ljudima i vjerujem u ljudskost, usprkos svemu“, rekla je na kraju.
Tekst Paola ALBERTINI
Fotografije Mladen JERGOVIĆ/arhiva Sa(n)jam kjnige u Istri
