Post festum 26. Sa(n)jam knjige u Istri: Doručak s autorom – Ivica Đikić
Vlasnicima medija je poslovni interes važniji od novinarstva
• Novinar, književnik, publicist i scenarist, Ivica Đikić, gostovao je 12. lipnja na Doručku s autorom, 26. Sajma knjige u Puli. Rodom je iz Tomislavgrada koji je, prema njegovim riječima neobičan spoj Bosne, Hercegovine i Dalmacije čiji se utjecaji osjete u jeziku, kulturi i hrani. Odrastavši tamo formirao je jedan poseban identitet, a mnogi ljudi koji su odrasli ondje, rekao je, otišli su u umjetnost.
Njegovo je odrastanje prekinuto ratom, imao je 14 godina kada je rat „u velikoj mjeri obrisao sve ono što je bilo prije“. „Bio sam dijete koje je imalo vlastite interese i volio sam biti sam. Inače je to bilo jedno sasvim obično djetinjstvo – nogomet, ulica, kuća obitelj…“, ispričao je Đikić te dodao da je rat svojom snagom sve to „pokrio“.
Istaknuo je kako je i danas rat česta tema razgovora a presude poput one Ratku Mladiću, vrlo brzo nas vrate u ratno doba. Smatra kako se nameće pitanje je li ratna pravda uopće moguća kad je, primjerice, Mladić, nekome heroj a nekome zločinac.
„I manje od takvih događaja potrebno je da se mentalno opet vratimo u rat. Naravno da nije zdravo živjeti u tom vremenu, ali to je jednostavno tako. Čak se ni film ne mogu snimati ako neka udruga branitelja kaže da je antihrvatski. To je naš život od 1945. godine i to je razlog zbog kojeg u mnogočemu zaostajemo“, smatra Đikić. Osvrnuo se i na genocid koji je, mišljenja je, državni zločin a ne pojedinačni. „Svi su ratni zločinci nakon rata dobili stanove od države, ratne mirovine i živjeli normalno. To što se događalo nakon genocida je veći dokaz upletenosti države, nego sami genocid“, rekao je.
Voditelj Aljoša Pužar pitao ga je da komentira stanje u novinarstvu danas na što je Đikić izjavio da je ono samo karikatura nečeg što bi trebalo biti. Majka mu je bila novinarka, a i on se time počeo baviti sa 16 godina. „Novinarstvo mi je bilo prvi i jedini izbor. Osjećao sam strast prema tome koja je, vremenom, jenjavala. Sad je već dugo nemam. No, ja novinarstvo volim i poštujem. To je važan i lijep posao“, izjavio je Đikić.
Istaknuo je da kod nas danas nema prostora za ozbiljno novinarstvo. Ono je prije svega lijepo pisanje, no novinarstvo je i istraživanje, razgovaranje, telefoniranje… Upravo je zbog tog lijepog pisanja, kaže, završio u Feralu, prvo kao urednik a potom i novinar, sve do njegova gašenja. „Feral je odlikovao taj lijep način pisanja, ne samo teme o kojima se pisalo. Sadržajno i lijepo pisanje bio je kriterij za ući u Feral“, ispričao je naglasivši kako je velika nepravda Feral svoditi samo na teme o kojima se pisalo, a ne način na koji se pisalo, a koji je bio skoro pa literaran.
Danas se, smatra Đikić, u medijima događa jedan paradoks – digitalne tehnologije nam omogućavaju da svatko može napisati i objaviti blog, objavu na Facebooku, napisati što god želi i to je dobro, to je odraz demografskog društva. Međutim, kaže kako je u međuvremenu nestalo ono što je novinarstvo. „Novinarstvo je zanat, moraju se poštivati određene procedure, pravila, protokol, novinarstvo vam garantira da je poštovan neki proces. A to se kod nas izgubilo, za razliku od drugih zemalja, primjerice Njemačke, gdje to još uvijek postoji“, veli Đikić.
„Paradoks je taj što, unatoč demokraciji, živimo u dobu kad novinarstvo nije slobodno. Duga je to tradicija no sad smo u fazi kad to najviše ovisi o redakciji, vlasnicima, a ne samo o politici. Vlasnicima medija je poslovni interes važniji od novinarstva. Njima je, na žalost, medij kojeg posjeduju poluga za neke unosnije poslove. Novine koriste za negativno pisanje o nekom ministru koji mu nije dao građevinsku dozvolu za hotel koji gradi, pa ga želi smijeniti“, kaže Đikić i naglašava kako su novine za vlasnike sredstvo ucjene, a ne javno dobro. „A ako ne služi interesu javnosti, onda novinarstvo nema smisla. Novinari ne pišu o političarima s kojima je vlasnik dobar jer im o tome ovisi plaća tj. posao“, ističe.
Đikić je dobio mnoge književne nagrade, objavio je 11 knjiga od čega pet nagrađivanih romana. Stoga ga je Pužar upitao što za njega znači uspjeh.
„Smatram da je čovjek uspješan kad je sretan s onim što radi i kako živi. Ja sam i dalje sretan kad pišem, iako mi to nije lako. No kad uspijem sam sretan“, izjavio je.
Pisanje scenarija za uspješnu dramsku seriju „Novine“ u režiji Dalibora Matanića bilo mu je prvo iskustvo pisanja scenarija. Komentirajući činjenicu da je Netflix otkupio prava na seriju, Đikić je rekao da je to nešto doista veliko, ali da se od toga ne živi. Ono što ga je frapiralo jesu reakcije iz Južne Amerike i drugih zemalja koje su tu očito prepoznale nešto svoje, novinarstvo koje cvili pod kapitalom. „To je ono što je lijepo – da je netko pravilno iščitao ono što smo htjeli reći“, istaknuo je.
Đikić danas piše za Novosti, jedan do dva teksta mjesečno, a na kraju je komentirao pandemijsko doba u kojem živimo. „Mislim da treba imati na umu da se sve stalno mijenja. Ljudi, stvari, svijet u kojem živimo. To je ono što treba imati na umu jer vrijeme ne možemo zaustaviti“, zaključio je.
Tekst Paola ALBERTINI
Fotografije Mladen JERGOVIĆ/arhiva Sa(n)jam knjige u Istri
