Odjeci 68. Pule: dokumentarac “Alida” o talijanskoj filmskoj zvijezdi
„Nisam diva“
• U jedinom preostalom pulskom kinu koje nosi njeno umjetničko ime, u sklopu 68.Pula Film Festivala prikazan je „Alida“ novi dokumentarni film redatelja Mimma Verdesce o slavnoj talijanskoj glumici, po rođenju Puljanki, Alidi Valli.
Premda rođena u miješanoj (majka Slovenka, a po očevoj strani austrijsko-talijansko-njemački miks) obitelji i krštena kao „Alida Maria Laura von Altenburger, barunica od Marckensteina i Frauenberga Svetog Rimskog Carstva Njemačkog Naroda“, Alida se uvijek deklarirala kao Talijanka. Pulu je s roditeljima napustila s nepunih devet godina, a u filmu imamo i obrazloženje njenog odbijanja počasnog „umjetničkog državljanstva“ Hrvatske: „Kao i moj rodni grad, često sam kroz život mijenjala kožu, ali uvijek sam ostala Talijanka“. Zbog te izjave, a i vrtoglavog uspona njene popularnosti u vrijeme Ducea, mnogi i danas smatraju ime pulskog kina neprimjerenim jer je po njima riječ o „fašističkoj“ umjetnici.
Dokumentarac kroz inserte iz brojnih filmova u kojima je glumila, izvatke iz njenih privatnih zapisa, pisama i dnevnika, kroz obiteljske filmove i važna svjedočenja (o njoj u filmu govore i Bernardo Bertolucci, Charlotte Rampling, Dario Argento, Roberto Benigni, Vanessa Redgrave, Margarette Von Trotta i dr.) daje presjek bogatog i turbulentnog životnog iskustva ove velike umjetnice.
Mlada, prelijepa i talentirana, u glumačku karijeru kreće u doba uspona fašizma, snimajući neumorno jedan za drugim filmove tzv „bijelog telefona“, odnosno uratke namijenjene razbibrizi, tematski udaljene od aktualnih društvenih i političkih zbivanja. Osjećala je to svojim životnim poslanjem – pomoći gledateljima da se bar na kratko „isključe“ iz nevolja ratne svakodnevice. Ubrzo postaje miljenicom Italije, posebno mladih vojnika koji joj s ratišta pišu pisma i traže fotografije s autogramom. Zbog toga što se nikad nije službeno ogradila od fašističke ideologije, čije joj je doba donijelo slavu, kad je neposredno nakon rata trebala potpisati sedmogodišnji ugovor s Hollywoodom, žuta štampa nove Italije napada je objedama kako je bila Mussolinijeva priležnica. Ona to do kraja života odlučno niječe, ponavljajući da se nikad s diktatorom nije srela na samo.
Bilo kako bilo, ostvarila je impresivan opus od preko sto filmova (pored Hollywooda i Italije više je godina snimala i u Meksiku i Francuskoj), s mnogim značajnim redateljima – uz ostale i s Alfredom Hitchcockom („Slučaj Paradine“, 1947.), Carolom Reedom („Treći čovjek“,1949.). Pier Paolom Pasolinijem („Kralj Edip“, 1967.), Bernardom Bertoluccijem („Strategija pauka“, 1972. i „Novecento“, 1976.) i dr. Posljednji je film snimila 2002. godine – „Semana santa“ s Mirom Sorvino, a pred kraj karijere više se posvetila kazalištu, gdje je također ostvarila niz zapaženih uloga.
Zanimljivo je da je u prvom pojavljivanju Roberta Benignia na velikom ekranu, u filmu „Volim te, Berlinguer“, igrala njegovu majku, a ulogu je više glumica prije nje odbilo zbog „prostih riječi“ koje se pojavljuju kroz cijeli film. Tu je i kultni horror Daria Argenta „Suspiria“ iz 1977. u kojem Valli glumi ludo zlu učiteljicu baleta i koji je bio u programu ovogodišnjeg pulskog Festivala.
Iz mnoštva nagrada izdvaja se Zlatni lav za životno djelo venecijanske Mostre. Primajući je, izjavila je kako joj stiže 40 godina prekasno, jer smatra da je lava trebala dobiti 1954. za „Senso“ Luchina Viscontija. Taj film smatrala je svojim najboljim glumačkim ostvarenjem i vjerovala da joj lav tada nije bio dodijeljen iz političkih razloga.
Preminula je u svom domu u Rimu, 22.travnja 2006. godine, mjesec dana prije 85. rođendana. Na pitanja osjeća li se divom uporno je niječno odgovarala, a ovaj je dokumentarac prikazuje kao srdačnu i skromnu ženu s maskom ravnodušnosti koja joj je u javnosti služila za samoobranu. Kroz burno 20. stoljeće i brojne nevolje privatne, poslovne i političke naravi probijala se kako je najbolje znala, a neupitnu kvalitetu njena rada nitko joj nije uspio osporiti.
Tekst i fotografije Daniela KNAPIĆ
