Razgovor: Maja Gregorović – autorica zbirke priča “Kao robot”

13.08.2021.

Maja Gregorović sves­tra­na je mla­da žena. Diplomirala je hrvat­ski jezik i knji­žev­nost, filo­zo­fi­ju i bibli­ote­kar­stvo, tre­nut­no radi u Gradskoj knjiž­ni­ci i čita­oni­ci Pula. Okušala se u glu­mi, novi­nar­stvu, pisa­nju sce­na­ri­ja i knji­žev­nos­ti a dvi­je nje­zi­ne pri­če 2019. godi­ne objav­lje­ne su u časo­pi­su za knji­žev­nost i kul­tu­ru stu­de­na­ta filo­zof­skog fakul­te­ta Split. „The split mind“. Nedavno je izaš­la nje­zi­na zbir­ka pri­ča – ese­ja „Kao robot“ što je bio povod našeg razgovora.

Nedavno si u Puli pred­sta­vi­la zbir­ku priča‑eseja „Kao robot“, objav­lje­nu 2020. godi­ne. U pod­lo­zi ins­pi­ra­ci­je leži lju­bav­ni bro­do­lom, no dotičeš se i broj­nih dru­gih tema, kao što su moder­na teh­no­lo­gi­ja, turi­zam ili kul­tur­na događanja. Reci nam nešto više o knjizi.

Zajedničko obi­ljež­je svih pri­ča-ese­ja je pri­sut­nost nadre­al­nih moti­va i jezič­nih iga­ra. Premda su tek­s­to­vi pisa­ni nesva­kod­nev­nim jezi­kom i sti­lom, nisu arti­fi­ci­jel­ni, već su nas­ta­li spon­ta­no u tak­vo­me obli­ku, bez mno­go dora­de. Pisala sam tije­kom opo­rav­ka od lju­bav­nog razo­ča­ra­nja, a to je samo po sebi sta­nje otklo­na od ruti­ne pa je sto­ga logič­no da sam stva­ra­la pomak­nu­te svje­to­ve. Tada već biv­ši deč­ko bio je moja pjes­nič­ka muza, ali ne i glav­ni lik u tek­s­to­vi­ma. Samo se spo­ra­dič­no pojav­lji­vao u poko­jem od njih, no sje­ća­nje na entu­zi­ja­zam u našim prvim vedrim, naiv­nim dani­ma dava­lo mi je polet za stvaranje.

Kad nema entu­zi­jaz­ma u sadaš­njos­ti, pone­kad ga je dobro isko­pa­ti iz nedav­ne osob­ne povi­jes­ti da bi se inten­ziv­ni­je doživ­lja­va­la real­nost. Toliko inten­ziv­no da se mije­ša s maštom, pod­svi­ješ­ću i sno­vi­ma. Sve nam pri­če-ese­ji žele uka­za­ti i da je naš jezik pun nejas­no defi­ni­ra­nih poj­mo­va, a kom­bi­ni­ra­njem tak­vih se izme­đu osta­log stva­ra­ju i čita­ve ide­olo­gi­je. No da ne ide­mo tako dale­ko, svi zna­mo kako nas labil­ne defi­ni­ci­je dovo­de do nes­po­ra­zu­ma s bli­skim oso­ba­ma. U zbir­ci nisu dos­lov­no pri­ka­za­ne tak­ve situ­aci­je – ovdje je tek puno ludiz­ma; visi­ba­be su pone­kad babe koje vise, pog­nu­te od sta­ros­ti, a u dru­goj situ­aci­ji posram­lje­ni indi­vi­du­al­ci spu­šte­nih rame­na. Redatelj je samo hibrid rodi­te­lja i reda­te­lja, a osa u osi­nja­ku može biti jedi­no osam.

Tematika zbir­ke je šaro­li­ka – jedan je tekst npr. nas­tao nakon puto­va­nja u Mostar i posje­ta Koski Mehmed-paši­noj dža­mi­ji. Navala turis­ta s foto­apa­ra­ti­ma iza­zva­la je raz­miš­lja­nje o tome kako  foto­gra­fi­ra­njem kon­ta­mi­ni­ra­mo izrav­ni doživ­ljaj real­nos­ti. Nadalje, crk­va bi tre­ba­la prvens­tve­no biti nami­je­nje­na vjer­ni­ci­ma, a ne zna­ti­želj­ni­ci­ma. Na kon­cu dola­zi­mo i do mrž­nje među pri­pad­ni­ci­ma raz­nih reli­gi­ja, iako u teme­lju sve pro­pa­gi­ra­ju iste vrijednosti.

Govoriti o reli­gi­ji je i dalje kon­tro­verz­no, a već smo to kao druš­tvo tre­ba­li pre­ras­ti. Smatram sto­ga da je tekst o dža­mi­ji pri­lič­no pitom, a naj­kon­tro­verz­ni­ji je onaj o kuć­nim lju­bim­ci­ma pa ga zato (iz stra­ha od jabu­ke u gla­vu) nisam ni čita­la na pro­mo­ci­ji. U nje­mu pos­tav­ljam pita­nja  čemu nam živo­ti­nje slu­že i može­mo li ih dois­ta razu­mje­ti ili to samo umiš­lja­mo, zlos­tav­lja­mo li ih pone­kad kad mis­li­mo da se naj­vi­še za njih brinemo.

U Apokalipsi teh­no­lo­gi­je i kuri­ku­lar­noj refor­mi posred­no uka­zu­jem na pred­nos­ti inter­ne­ta i svih moder­nih poma­ga­la jer nisu kri­vi robo­ti što su neki lju­di robo­ti­zi­ra­ni­ji od njih.

Zanimljivost je i ta da su odre­đe­na poglav­lja naj­du­žeg tek­s­ta Ne znam da ih je devet stvo­re­na pri­je 17 godi­na, a pri­ka­za­ne situ­aci­je aso­ci­ra­ju na Pulu u jeku zara­ze koro­nom. Ustvari, naj­te­že je bilo spo­ji­ti spo­me­nu­ta poglav­lja s oni­ma novo­nas­ta­li­ma jer su se vre­me­na pro­mi­je­ni­la kao i moj pris­tup pisa­nju u odno­su na tad.

Također, motiv potre­sa u Zagrebu u Tragovima proš­los­ti rođen je 2019. – pri­je real­nog veli­kog potre­sa. Sve su to obič­ne slu­čaj­nos­ti, ali mogu zamis­li­ti što bi rek­li teore­ti­ča­ri zavje­ra na moje „spo­sob­nos­ti pro­ri­ca­nja“. Naravno, šalim se, ali mno­gim se poja­va­ma na umje­tan način pro­na­la­zi povez­ni­ca, a to je još jedan pro­blem suvre­me­nog doba. Tako da me bri­ne pošast teori­ja zavjera.

Od kad pišeš?

Pišem od pola­ska u sred­nju ško­lu. Nisam (čak ni za to) bila pose­ban genij, ali sam pri­mi­je­ti­la da sam spo­sob­na besko­nač­no ana­li­zi­ra­ti poj­mo­ve pa je šte­ta zaključ­ke na neki način ne pre­ni­je­ti na papir. S godi­na­ma sam usa­vr­ši­la stil i pris­tup, uz mno­go vjež­be i pone­što čita­nja tuđih romana.

Baviš se uređiva­njem i lek­tu­rom, a radiš i u knjiž­ni­ci. Sudjelovala si u radu INAT‑a… Koji je tvoj dalj­nji put? U kojem smje­ru pla­ni­raš ići?

Lekturom se u zad­nje vri­je­me naj­ma­nje bavim. Financijski je dos­ta neis­pla­ti­va, a jako kom­plek­s­na pa me ne vese­le pri­li­ke za lek­to­ri­ra­nje dugač­kih diplom­skih rado­va. Ipak, lje­po­ta lek­tu­re je u ana­li­zi sve­ga u jezi­ku – od fone­ma do suprasintakse.

U proš­los­ti sam tako­đer pisa­la film­ske, glaz­be­ne, knji­žev­ne i kaza­liš­ne kri­ti­ke na por­ta­li­ma ili u časo­pi­si­ma. Vratit ću se i tome i stva­ra­nju umjet­nos­ti, no samo kao hobijima.

U cen­tru pozor­nos­ti je rad u knjiž­ni­ci, a pre­da mnom je mno­go učenja.

Na čemu tre­nut­no radiš?

Radim na tome da zavo­lim kri­mi­na­lis­tič­ke roma­ne jer me koris­ni­ci u knjiž­ni­ci čes­to pita­ju za pre­po­ru­ke. Lakše bi mi bilo da pre­fe­ri­ra­ju Philipa Dicka. No ukrat­ko, nas­to­jim istra­ži­va­ti knji­žev­nost, a poz­na­va­nje bele­tris­ti­ke je samo seg­ment rada u knjiž­ni­ci. Knjižničarstvo kao tak­vo je puno dru­ga­či­je i sve­obu­hvat­ni­je od poz­na­va­nja roma­na jer je to – orga­ni­za­ci­ja znanja.

Tekst Paola ALBERTINI

Fotografije Paola ALBERTINI i Mirna KAZIJA