Razgovor: Maja Gregorović – autorica zbirke priča “Kao robot”
Maja Gregorović svestrana je mlada žena. Diplomirala je hrvatski jezik i književnost, filozofiju i bibliotekarstvo, trenutno radi u Gradskoj knjižnici i čitaonici Pula. Okušala se u glumi, novinarstvu, pisanju scenarija i književnosti a dvije njezine priče 2019. godine objavljene su u časopisu za književnost i kulturu studenata filozofskog fakulteta Split. „The split mind“. Nedavno je izašla njezina zbirka priča – eseja „Kao robot“ što je bio povod našeg razgovora.

Nedavno si u Puli predstavila zbirku priča‑eseja „Kao robot“, objavljenu 2020. godine. U podlozi inspiracije leži ljubavni brodolom, no dotičeš se i brojnih drugih tema, kao što su moderna tehnologija, turizam ili kulturna događanja. Reci nam nešto više o knjizi.
Zajedničko obilježje svih priča-eseja je prisutnost nadrealnih motiva i jezičnih igara. Premda su tekstovi pisani nesvakodnevnim jezikom i stilom, nisu artificijelni, već su nastali spontano u takvome obliku, bez mnogo dorade. Pisala sam tijekom oporavka od ljubavnog razočaranja, a to je samo po sebi stanje otklona od rutine pa je stoga logično da sam stvarala pomaknute svjetove. Tada već bivši dečko bio je moja pjesnička muza, ali ne i glavni lik u tekstovima. Samo se sporadično pojavljivao u pokojem od njih, no sjećanje na entuzijazam u našim prvim vedrim, naivnim danima davalo mi je polet za stvaranje.
Kad nema entuzijazma u sadašnjosti, ponekad ga je dobro iskopati iz nedavne osobne povijesti da bi se intenzivnije doživljavala realnost. Toliko intenzivno da se miješa s maštom, podsviješću i snovima. Sve nam priče-eseji žele ukazati i da je naš jezik pun nejasno definiranih pojmova, a kombiniranjem takvih se između ostalog stvaraju i čitave ideologije. No da ne idemo tako daleko, svi znamo kako nas labilne definicije dovode do nesporazuma s bliskim osobama. U zbirci nisu doslovno prikazane takve situacije – ovdje je tek puno ludizma; visibabe su ponekad babe koje vise, pognute od starosti, a u drugoj situaciji posramljeni individualci spuštenih ramena. Redatelj je samo hibrid roditelja i redatelja, a osa u osinjaku može biti jedino osam.
Tematika zbirke je šarolika – jedan je tekst npr. nastao nakon putovanja u Mostar i posjeta Koski Mehmed-pašinoj džamiji. Navala turista s fotoaparatima izazvala je razmišljanje o tome kako fotografiranjem kontaminiramo izravni doživljaj realnosti. Nadalje, crkva bi trebala prvenstveno biti namijenjena vjernicima, a ne znatiželjnicima. Na koncu dolazimo i do mržnje među pripadnicima raznih religija, iako u temelju sve propagiraju iste vrijednosti.

Govoriti o religiji je i dalje kontroverzno, a već smo to kao društvo trebali prerasti. Smatram stoga da je tekst o džamiji prilično pitom, a najkontroverzniji je onaj o kućnim ljubimcima pa ga zato (iz straha od jabuke u glavu) nisam ni čitala na promociji. U njemu postavljam pitanja čemu nam životinje služe i možemo li ih doista razumjeti ili to samo umišljamo, zlostavljamo li ih ponekad kad mislimo da se najviše za njih brinemo.
U Apokalipsi tehnologije i kurikularnoj reformi posredno ukazujem na prednosti interneta i svih modernih pomagala jer nisu krivi roboti što su neki ljudi robotiziraniji od njih.
Zanimljivost je i ta da su određena poglavlja najdužeg teksta Ne znam da ih je devet stvorena prije 17 godina, a prikazane situacije asociraju na Pulu u jeku zaraze koronom. Ustvari, najteže je bilo spojiti spomenuta poglavlja s onima novonastalima jer su se vremena promijenila kao i moj pristup pisanju u odnosu na tad.
Također, motiv potresa u Zagrebu u Tragovima prošlosti rođen je 2019. – prije realnog velikog potresa. Sve su to obične slučajnosti, ali mogu zamisliti što bi rekli teoretičari zavjera na moje „sposobnosti proricanja“. Naravno, šalim se, ali mnogim se pojavama na umjetan način pronalazi poveznica, a to je još jedan problem suvremenog doba. Tako da me brine pošast teorija zavjera.
Od kad pišeš?
Pišem od polaska u srednju školu. Nisam (čak ni za to) bila poseban genij, ali sam primijetila da sam sposobna beskonačno analizirati pojmove pa je šteta zaključke na neki način ne prenijeti na papir. S godinama sam usavršila stil i pristup, uz mnogo vježbe i ponešto čitanja tuđih romana.

Baviš se uređivanjem i lekturom, a radiš i u knjižnici. Sudjelovala si u radu INAT‑a… Koji je tvoj daljnji put? U kojem smjeru planiraš ići?
Lekturom se u zadnje vrijeme najmanje bavim. Financijski je dosta neisplativa, a jako kompleksna pa me ne vesele prilike za lektoriranje dugačkih diplomskih radova. Ipak, ljepota lekture je u analizi svega u jeziku – od fonema do suprasintakse.
U prošlosti sam također pisala filmske, glazbene, književne i kazališne kritike na portalima ili u časopisima. Vratit ću se i tome i stvaranju umjetnosti, no samo kao hobijima.
U centru pozornosti je rad u knjižnici, a preda mnom je mnogo učenja.
Na čemu trenutno radiš?
Radim na tome da zavolim kriminalističke romane jer me korisnici u knjižnici često pitaju za preporuke. Lakše bi mi bilo da preferiraju Philipa Dicka. No ukratko, nastojim istraživati književnost, a poznavanje beletristike je samo segment rada u knjižnici. Knjižničarstvo kao takvo je puno drugačije i sveobuhvatnije od poznavanja romana jer je to – organizacija znanja.
Tekst Paola ALBERTINI
Fotografije Paola ALBERTINI i Mirna KAZIJA