27. Sa(n)jam knjige u Istri: Doručak s autorom – Boris A. Novak
Autor pun istinitih i potresnih priča
• Boris A. Novak, slovenski pjesnik, dramatičar i prevoditelj, profesor komparativne književnosti i literarne teorije na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Ljubljani, 22. studenog bio je gost Doručka s autorom 27. Sajma knjige u Istri.
Voditelj Aljoša Pužar upitao ga je za inicijal njegovog srednjeg imena, slova A koje je dodao. Kako je Novak rekao, oba su mu roditelja imala A kao prvo slovo imena, zvali su se Ante i Anica, pa je uzeo njihov inicijal i na taj ima način odao počast. A jednom je prigodom neki drugi Boris Novak podigao njegov honorar za napisanu pjesmu na fakultetu, pa je on uveo to srednje slovo kako bi se razlikovao od ostalih Borisa Novaka koji ima mnogo.
Ispričao je kako mu je otac za života bio zatvaran čak 23 puta, od toga ga je centralni komitet partije dva puta osudio na smrt. Majka mu je bila novinarka, a zbog djece kojoj se u potpunosti posvetila, nije ostvarila glazbenu karijeru. Iako mu se oba brata bave glazbom, on, kaže, za glazbu nije bio nadaren.
„Od malena sam slušao priče oca iz rata, sedam članova njegove obitelji tragično je stradalo u Prvom svjetskom ratu, neki čak pod puškama vlastitih ljudi“, ispričao je Novak.
On je kao gimnazijalac 1970. godine sudjelovao u demonstracijama a otac ga je često spašavao s obzirom na to da je imao iskustva i poznavao suce i zatvorski sustav.
Mnoštvo strašnih sudbina
Od šokantnih priča ispričao je i kako je njegova teta provela čak devet godina na Golom otoku. 1992. godine kćer ju je odvela da živi kod nje u Švicarsku ali je pod stare dane zvala svog nećaka, Novaka da je odvede u Mostar kako bi tamo umrla. Nije, naime, znala da je tamo loša situacija i da to nije moguće.
„Te su me strašne sudbine obilježile, a pričajući mi o njima, otac me programirao da ih napišem“, izjavio je Novak napomenuvši da je kao čovjek i pisac, po tom pitanju učinio sve što je u njegovoj moći.
Novak je između ostalog radio i kao dramaturg te je komentirao žanr radio drame: „To je fantastičan žanr, pisao sam ih s veseljem, pogotovo dječje. Za djecu sam uvijek rado pisao jer zapravo nikad nisam odrastao. Jednostavno se igram riječima, pišem za djecu kao sebi ravnima, pišem iz djeteta u sebi“, napomenuo je.
Novak je potpredsjednik međunarodnog PEN‑a, svjetske organizacije koja ove godine slavi 100 godina.
„Misija i funkcija PEN‑a su specifične i ta je organizacija, suprotno nekim mišljenjima, itekako potrebna“, naglasio je istaknuvši da su njezine temeljne vrijednosti sloboda izražavanja pisaca i novinara.
„U okviru PEN‑a nakon rata smo organizirali humanitarnu pomoć izbjeglicama bivše Jugoslavije i opsjednutog Sarajeva“, dodao je.
Uloga sveučilišta i pejsnički projekt
Novak je profesor na Filozofskom fakultetu u Ljubljani i smatra da je danas sveučilište financijska institucija, ima komercijalnu funkciju. No ističe da ima profesora koji su etični i služe znanju.
„Ja se trudim intenzivno raditi sa studentima na pisanju, prevođenju i na sebe uzeti etičku odgovornost“, veli i dodaje da su mu studenti zreli, dobro rade i trude se.
Novakov opus magnum je epos „Vrata nepovrata“, 44.000 stihova na 2300 stranica u tri knjige – „Zemljovidi nostalgije“, „Vrijeme očeva“, te „Obitavališta duša“.
„Osjećam se kao pjesnik kasnog doba koji mora izreći neke stvari da ne budu zaboravljene. Zahvalan sam sudbini što mi je to dano jer nisam bio siguran da ću uspjeti“, rekao je.
„Čudan je to pjesnički projekt, čiji mi rezultat puno znači a gdje se igram formom, rimom i slično“, dodao je Novak.
Hrvatska kultura ima poštovanje prema poeziji, smatra i veli da se ugodno iznenadio kad je svoju knjigu vidio u izlogu jedne zagrebačke knjižare. To monumentalno djelo nastalo je nakon smrti njegova oca koji je umirao paralelno s raspadom Jugoslavije. „Kad sam počeo s pisanjem nisam bio zadovoljan rezultatom pa sam tek 2008. godine, kad mi je umrla majka, ponovo počeo s pisanjem i taj me ep više nije puštao, radio sam na njemu vrlo intenzivno punih deset godina što je rezultiralo trima knjigama“, ispričao je.
„Pišući ih, oživio sam sve te osobe o kojima sam za života slušao, s njima sam se smijao, svađao, na kraju ih tužan pustio“, rekao je Novak istaknuvši kako je prva knjiga veliki atlas njegova sjećanja, druga knjiga prati sudbinu njegovih prijatelja i rođaka, a treća priča je neobična i najbliža Danteu čiji je obožavatelj.
Priča o kaputu
Čudna i strašna priča o kaputu samo je jedna u nizu koju je Novak ispričao na Doručku, a koju je čuo od svoga oca. Naime, njegov ujak, Leo Novak, brat njegova oca, imao je zaručnicu Milenu godinu s kojom je 1938. godine iz Ljubljane otišao u Skopje gdje su pomagali oformiti ondašnje kazalište.
No, Milena je ondje upoznala drugoga i kad se s Leom opraštala na željezničkom kolodvoru i bilo joj je hladno, on joj je dao svoj kaput. Kako je bilo jako hladno, Leo se razbolio, dobio je upalu pluća pa mu je brat dao njegov kaput.
On je kao stari ilegalac do kraja života u kaputu imao skrivene džepove i u njima svakakav alat – male pile, žilete, konop, za slučaj ako ga ponovo zatvore da se može snaći u zatvoru i pokušati pobjeći.
Kad se njegov otac, Ante Novak, demobilizirao sa svoje posljednje vojne funkcije, nije imao kaput pa je išao u narodni magazin gdje je dobio čudno poznati kaput u kojem je primijetio alat zašiven u skrivenim džepovima. Pitao je odakle im taj kaput a oni su mu rekli da je iz gestapovskog zatvora u Mariboru.
„1988. godine, kad sam prvi put tu priču napisao u dramskom obliku izmijenivši imena kako je to moj otac zahtijevao, javila mi se Milena Godina. Napisala mi je u pismu kako čitav život nosi kaput koji joj je dao njen tadašnji zaručnik, njezina nikad prežaljena ljubav“, ispričao je Novak te dodao da je potom napisao i pjesme o tome kako kaputi nose sve naše priče.
Tekst Paola ALBERTINI
Fotografije Manuel ANGELINI iz arhiva 27. Sa(n)jam knjige u Istri
