RAZGOVOR S TOMISLAVOM BRAJNOVIĆEM – „ČOVJEKOM S ISKUSTVOM UMJETNIKA“
Umjesto živog Boga, čovjek gradi digitalnog Frankeštajna
Razgovarala Daniela KNAPIĆ
Fotografije iz arhiva Tomislava BRAJNOVIĆA
• Rat se vodi u duhovnom prostoru, iako većina ljudi misli da je on fizički i da se na taj način, fizičkom revolucijom, obratom, promjenom onih na vlasti, može dobiti •
• Ustvrdivši kako su umjetnost i publika mrtvi (uslijed lockdownova, ali i zbog prodiranja tehnologije u sve pore društva), profesor na riječkoj Akademiji primijenjenih umjetnosti, Tomislav Brajnović, zadnjih se godina izjašnjava kao „čovjek s iskustvom umjetnika, upgradeiran u proroka“ i svoje je djelovanje uvelike preusmjerio na društvene mreže (prvenstveno YouTube i Facebook). Ipak, nastavlja i izlagati – npr. nedavno je imao izložbu „Izgovaranje“, u Splitskoj galeriji Kvart. Stoga smo ga prvo zamolili da pojasni zašto se ipak nastavlja kretati i putem umjetnosti…
- Nisam rekao da neću više nikada izlagati, nego da sam osvijestio promjenu paradigme, irelevantnost umjetnosti u smislu klasičnog umjetničkog izlaganja, koje je često odvojeno od zbivanja u realnom vremenu. Zato društvene mreže smatram relevantnijima, jer je djelovanje direktno, bez „friziranja“ i „dizajniranja“ vlastitog „imagea“, bez vremenskog odmaka, prevelike refleksije i korigiranja. Izrazom „čovjek s iskustvom umjetnika“ objašnjavam moju poziciju prema umjetnosti – ona je tu kao način izražavanja određenog sadržaja, strategija i forma koju koristim kao iskustvo, ali nije cilj sama po sebi, jer bi u tom smislu prestala sudjelovati u vrlo intenzivnim i značajnim sveobuhvatnim zbivanjima. Ne odričem se izlaganja u nekoj galeriji ili muzeju, jer i to (jednako kao i podcast, FB, pojavljivanje u medijima ili tekst u novinama) može biti kanal posredovanja sadržaja, „propovijedanja“. Problematično mi je svrstavanje onoga o čemu govorim isključivo u područje kulture i umjetnosti, jer ograničava… zanima me izlazak iz tih dodijeljenih uloga i granica djelovanja, a svjestan sam da je „umjetničko“ i svojevrsna zaštita, „mjesto“ gdje možeš reći stvari koje drugdje ne bi mogao.
Novu ulogu umjetnika danas, za razliku od dosadašnjeg postavljanja pitanja, vidite u pružanju odgovora?
- Osvijestio sam to prije nekoliko godina, iako sam i ranije djelovao u smjeru odgovora, „ukazivanja prstom“, propovijedanja, što najčešće nije čitano kao suvremeno-umjetnička strategija, jer su me doživljavali suviše didaktičnim, patetičnim, pretencioznim. Još uvijek prevladava umjetnička paradigma koju je opisao Roland Barthes u svojem kratkom eseju „Smrt autora“ iz 1967., ideja da je autor nestao, tj. autorstvo dovršava publika svojim nadopunjavanjem, razumijevanjem, čitanjem. Smatram da je ta paradigma gotova, jer je sada u pitanju gola egzistencija Ili – kako bi to rekao Žižek – humanost. Ugrožena je sama bit čovjeka, subjektivnost i slobodna volja, onaj zadnji nukleus, mjesto utočišta (i slobode), ono što nas čini ljudima. Ta pitanja zahtijevaju odgovor, a ne dodatno pitanje koje na njega ne ukazuje jer ga ni „autor“ (pitanja) nema. Odgovor je anticipacija ishoda, krajnjeg civilizacijskog usmjerenja, a moj – ukoliko se to „kretanje“ ne zaustavi – anticipira apsolutnu odsutnost ljubavi, objektivnu optimizaciju, digitalnu diktaturu. Taj ishod određuje sve ono što mu je prethodilo, ukida sva ljudska nastojanja, uključujući umjetnost i zato je to centralna tema i objava u mojem djelovanju, ukazivanje na jedinu mogućnost prekida tog „kretanja“, a to je uspostavljanje Božje vladavine na Zemlji i Armagedon koji joj prethodi.
Djelovanje s proročke pozicije, one s koje se ljudima nastoji prenositi Božja istina, naslijedili ste od svog oca, nedavno preminulog slikara Marčela Brajnovića. On se u svojim javnim istupima čak i predstavljao kao Prorok Ilija, a na Golom brdu kraj Rovinja podigao je zastavu s Božjim imenom i kuću koju je nazivao Ambasadom Božjeg Kraljevstva. U dokumentarcu „Rat za Armagedon“, objašnjava svoje povlačenje na Golo brdo činjenicom da „više nije mogao podnositi sistem koji ne ljubi one koji ljube istinu“, u kojem se „demokracija i ljudska prava zamjenjuju diktaturama i ropstvom, mir i sigurnost nemirom i strahom, a umjetnost i vjerske slobode idolatrijom i ateizmom“. Govorio je o Armagedonu kao o ratu za medijske prostore i slobodu izražavanja vlastite istine… Koliko se vaše umjetničko djelovanje nadovezuje na očev opus, a koliko od njega odstupa i istupa u neke druge dimenzije?
- Svjetonazorski sam svakako na Marčelovom tragu, a tu je i brat Petar. Tata i Petar su skloniji performativnoj dramatizaciji, vole koristiti predmete i simbole kojima pojačavaju taj proročki nastup. Postavljanje zastave na Golom Brdu je u tom smislu najznačajniji čin mog oca, a utemeljen je na stavku iz Biblije gdje stoji: na goletnom brdu podignite stijeg… Ja sam više sklon racionali, konceptualnom i tekstu, rekao bih duhovnom oslobođenom materije, jer slika, ikona, kip, zgrada, vizualno, su izuzetno zloupotrebljeni i mislim da je vrijeme za njihovo radikalno micanje kada se radi o duhovnim stvarima.
Otac je svakako moj formativni kontekst i ne bih bio to što jesam da on nije bio toliko uporan i dosljedan u traženju „istine“, u navodnicima, jer sam svjestan koliko je to velika riječ i koliko se ljudi na nju poziva ili od nje zazire. Kad je izgovaram prije svega mislim na osnovnu, najbitniju prirodu stvari, na pitanje ima li ili nema Boga, a ako ga ima – da li se ljudima objavio, da li je bilo kontakta? Sve ono što znam, cjelokupna moja svjesnost i spoznaja upućuje na njegovo postojanje i daje mi odgovor na sva velika pitanja. Tu spoznaju sam pozvan drugima prenijeti, radi se o životu. Tata je postavio temelje, doguravši do visoke razine koju je vrlo zahtjevno održati ili pogurati dalje. Pitanje je i dokle se može gurati jer sistem sustavno radi protiv, u smjeru ukidanja te istine (negiranja, skrivanja, micanja, onemogućavanja) i nametanja njene suprotnosti, laži.
Antidogmatičnost je još jedna zajednička osobina vašeg i očevog djelovanja, u svim sferama, jer sukobljavali ste se kako s religijskim, tako i s dogmama suvremene znanosti…
- Svjestan sam problematične pozicije „antidogmatičnosti“, jer svatko se na nju poziva. Često polemiziram s vlastitim sinom koji i moje stavove vidi moguće dogmatičnim. Ta je mogućnost krivih zaključaka uvijek prisutna, ta ne-svjesnost uvjetovanosti vlastitih pozicija je rizik koji mora preuzeti svaki pojedinac. To se i zbiva – atomiziranost individualnosti, odsustvo i upitnost autoriteta, potpuna prepuštenost vlastitoj spoznaji, percepciji i na njoj temeljenim postupcima. Ta dezorijentiranost postaje „rizična“, prijetnja „sistemu“, zato se zbiva i AI „objektivna optimizacija“, pokušaj guranja nekog službenog narativa koji bi održao „mir i sigurnost“. S jedne strane on je nužan jer nema fino ugođene savjesti koja bi bila korektiv neograničenoj „slobodi“ i „ljudskim pravima“, ali je istovremeno i vrlo plodno tlo za represiju i digitalnu diktaturu. Dogmatičnost je duboko u temeljima problematike, da spomenem samo jednu: krštavanje male djece koje vidim kao ideološko cijepljenje. Oni koji ga provode ne žele preuzeti rizik odgajanja slobodnomislećeg čovjeka koji će kao odrastao sam donijeti odluku gdje pripada ili kamo otići, nego odmah ideološki „bezeciraju“ osobu, vezujući emocionalnom ucjenom svjetonazor i ideologiju uz obitelj, identitet, pripadnost, naciju.
U video intervenciji iz 2018. (u kojoj svoje odgovore umećete u raspravu između S. Žižeka, J. Assangea i D.Horowitza) nasuprot tezi da je rat prirodno stanje ljudskosti, vi kao ishod današnjeg – kako ga nazivate – „duhovnog rata“ prizivate Diktaturu ljubavi, kao jedinog pravog prirodnog stanja čovječanstva. Da li nevolje današnjeg svijeta doista proizlaze iz temeljnog sukoba teizma i ateizma i koliko je za to kriva današnja službena znanost, koja se gotovo po defaultu (jer postoje i znanstvenici koji priznaju „inteligentni dizajn“, zbog čega nailaze na velik otpor mainstreama) svrstava u domenu ateizma?
- Danas se rat vodi u duhovnom prostoru, iako većina ljudi misli da je on fizički i da se na taj način, fizičkom revolucijom, obratom, promjenom onih na vlasti, može dobiti. Vlast proizlazi iz naroda, on ju bira, bira one koji mu povlađuju, lažu, a ta laž korespondira s identitetom izgrađenom na emocionalnoj ucjeni, pa je odgoj temeljen na manipulaciji emocijama zapravo priprema za nekritičku podršku vlasti. I „vjernici“ i „ateisti“ proizlaze iz istog formativnog konteksta, bilo kao njegova afirmacija ili suprotstavljanje. Ateisti kad su na vlasti koriste iste metode kao i institucionalizirana religija – manipulaciju od najranije dobi, kroz osjećaje, strah, kipove i slike, simbole i spomenike, idolopoklonstva i kultove ličnosti. Sukob teizma i ateizma je privid, iako je upravo on, počev od Francuske revolucije do danas, glavnim razlogom zašto je gotovo nemoguće „ideju Boga“ ili „inteligentnog dizajna“ (kako ga „politički korektno“ nazivaju neki znanstvenici), uvesti u službeni znanstveni narativ. Čak ni na razini hipoteze – mogućnosti koja bi trebala biti otvorena, koju treba istražiti i eventualno prepoznati ako se za to pojave naznake i „dokazi“. Naravno da postojanje Boga ne započinje njegovim dokazivanjem, kao što ni kvantna priroda stvari nije nastala njezinim otkrivanjem. Bog djeluje bez obzira na znanstveni status kojeg ima među ljudima. Zanimljivo je da i mnogi koji sebe smatraju „vjernicima“ očekuju rješenje od čovjeka. Iako se pozivaju na Božju pomoć u tome, smatraju da će istina doći na vidjelo, de će „zlotvorima“ i „sotonama“ biti suđeno u nekoj vrsti novog Nurnberga i da će „Narod“ ponovno biti slobodan.
Pojam „Sotona“ koristite kao drugi naziv za taj manipulativni „sistem“?
- Ne, Sotona kao Bog ovog svijeta služi se tim sistemom, potiče ga, djeluje u željenom smjeru, ima vrlo preciznu agendu i tajming. Ne znam koji su njegovi mehanizmi „kontakta“ s čovjekom, ali sigurno postoje kanali. Ovo što se zbiva nije neki sporadični eksces koji treba nadići, nego zbir, civilizacijski, povijesni ishod s dubokim uzrocima, sistemski problem koji se ne može riješiti relativizacijom posljedica, bez dubinskog razumijevanja i suštinskih promjena. Fascinantno mi je da, unatoč ubrzanoj progresiji distopije, ubrzanom sužavanju slobode subjektivnog postupanja, procesa kojeg „Narod“ osjeća, većina ipak i dalje misli da je taj ‘“Narod“ kao neka etička nadkategorija – mudra, poštena i pravedna – može sam riješiti. Kao da te karakteristike ne ovise o svakom pojedincu i njegovoj savjesti, razumijevanju i mudrosti.
Danas, dakle, svjedočimo tom nasilno ubrzanom kretanju ka transhumanizmu. Hoće li u tom procesu ljudskost doista biti ukinuta i pretvorena u neki novi (npr. Muskovim Neurolinkom stvoren i u cloude i Mete integriran) hibrid čovjeka i stroja? Da li je moguća i harmoničnija simbioza čovjeka i stroja, koja neće poništi subjektivnost i individualnost?
- U vašem se pitanju krije odgovor, kad spominjete nasilno ubrzano kretanje prema transhumanizmu – novost situacije je samo ubrzanje jer je to usmjerenje, to „kretanje“ tu od samih početaka. Ne može se ono zaustaviti pukim usporavanjem. Ubrzanje se zbiva jer tehnologija to omogućava, ona se ubrzano razvija, prvenstveno kroz mašinu rata – kroz znanosti u službi vojne mašinerije. Ubrzanju prethode po prirodu razorne posljedice ljudskog „progresa“ – konstantne pohlepe i utrke za porastom profita postavljene kao sistemske nužnosti. S druge strane, očekivati od tehnologije i AI‑a da nadomjesti ljudsku savjest na dobar, optimalan način, je u potpunosti ludo i nerazumno, jer digitalna tehnologija, algoritam ili umjetna inteligencija ne kreću iz ljubavi nego iz hladne, bešćutne, matematičke egzaktnosti i to je smjer u kojem se trenutno krećemo – prema apsolutnoj kontroli, ogromnoj moći algoritma i onih koji njime upravljaju („stručnjaci“ u službi vladara), uz poziv na povjerenje u njih, a sva se nada svela na vjeru da oni tu ogromnu moć neće zloupotrijebiti.
Krećemo se prema odnosu sličnom onom početnom između Boga i Čovjeka, direktnoj povezanosti, čitanju misli, apsolutnom tehnološkom uvidu u život svakog pojedinca, s tom razlikom da je Bog izvor života, ljubav, a tehnologija njegova suprotnost, izraz vlasti čovjeka nad čovjekom, hladna represija koja slobodu svodi na privid, ukida ljudski duh i mogućnost izbora. Umjesto živog Boga, čovjek gradi digitalnog Frankeštajna, digitalnog Boga iza kojeg stoji pali anđeo.
Često naglašavate i vrijednost humora. Smatrate ga jednim od načina „čuvanja žive glave“ u ovom kaosu kroz koji plivamo?
- Da, mislim da je humor jako bitan, prisutan je kod mnogih umjetnika, ako ne kod svih. Jer humor ne mora biti eksplicitan, već prisutan u nekom rješenju, formi. Kožarić, Stilinović, Gotovac, Martek, samo su neka imena hrvatskih umjetnika kod kojih je humor snažno prisutan. On je čuvar žive glave kao što kažete, ali i mekani način prijenosa sadržaja. Humor se može prevesti i s duhovitost – kad nešto ima duha, živo je, brzo na asocijacijama i mentalnim kolažima. Humor je vjerojatno jedno od posljednjih utočišta subjektivnosti.
