Završio 27. Sa(n)jam knjige u Istri: Devalvacija ljubavi? – okrugli stol na „vječnu temu“
Zašto danas „Volim te“ zvuči jeftinije nego ikad?
• Za nama je i 27. po redu Sa(n)jam knjige u Istri, ili „Crni sajam na kojem je novim, srpskim, sojem pokošena hrvatska književnost“, kako su se zadnjeg dana prisjetili klonovi Emir Imamović Pirke 17 i Boris Dežulović 14, u svom „javljanju sa 127. sa(n)jma električne knjige i kloniranih autora“, koji se događa u Puli 2121., u vrijeme 156. soja, kad je „cijepljenje obavezno na ulazu i izlazu, uz predočenje potvrde o cijepljenju“…
Snimku ovog „lakrdijašenja“ u back to the future maniri s završne večeri, kad su dodijeljene i nagrade, možete u cijelosti pogledati na You tube kanalu Sa(n)jma, dok ćemo se u ovom tekstu-također na temelju snimke tog događaja – pozabaviti okruglim stolom o ovogodišnjoj temi, možda i doista najbitnijoj u ovom vremenu novih i sve opasnijih sojeva stare „podijeli pa vladaj“ taktike novonormalno starih gazdi za držanje podjelama izluđene raje u neznanju, strahu i pokornosti.
Ima li dosadnije, patetičnije, tužnije teme i ne bi li za temu sajma npr. pojam sex bio zanimljiviji od ljubavi? Je li ona tek neka neurokemija i što nam zapravo radi?, neka su od pitanja koja je na početku izrekao Aljoša Pužar, dodajući kako je i patrijarhat i kapitalizam iskorištavaju, ali dok nas okružuju tanatos, strah i polarizacije svakako nije uzalud odabrana, a „postoji i ljubav prema knjigama, pa kupujte ih, ako ih volite!“ S Pužarom su o ljubavi pričali Boris Dežulović, povjesničarka umjetnosti Paola Orilić i književnik i kolumnist Andrej Nikolaidis.
Potonji se odmah ogradio (aludirajući na nedavni napis kojim je feralovac još jednom na sebe uspio navući žestoki bijes mnogih) s „To što s Dežulovićem sjedim na bini, ne znači da se i slažemo. Zapravo, rijetko se slažem i sa samim sobom.“ Nikolaidis je ovu šalu iskoristio kako bi na nju nadovezao poantu da je to što izgleda da danas svi imaju potrebu ograditi se od svakoga i svega znak, pa i bolest, ovog vremena. Podsjetio je na Umberta Eca koji je rekao da se danas ne uspijeva o ljubavi pričati bez bar dvostruke ograde (pa tako mladić više ne može djevojci ni izjaviti ljubav bez upotrebe nekog citata, npr. „Kako bi rekao Petrarca: Volim te, draga!“), što su u nastavku večeri – obilno začinjene citatima o ljubavi – dokazali i sudionici ove tribine (a i ja dok o njoj izvješćujem- npr. Dežulović je uz ostalo rekao i da smo danas svi djeca Silvia Berlusconija, koji je izjavio „Ljubav su izmislili komunisti kako bi jebavali džabe.“)
„Ne znam da li mi uopće više umijemo voljeti ili smo samo fanovi ljubavi, kao što smo fanovi i nekih artefakta iz starine. Da li pristupamo ljubavi kao još jednoj stvari koja se nalazi izložena u nekom imaginarnom muzeju ili zaista vjerujemo da smo u stanju voljeti? Da li mislimo da je ljubav npr. strast ili pak briga i koliko smo spremni dati za nju?“ zapitao se Nikolaidis, dodajući da je 20. vijek donio tradiciju relativizacije svega pa i ljubavi, te navevši i citat „čarobne hulje i preljubnika“ Jacquesa Lacana: “Ljubav je davanje onoga što nemaš onome tko to ne želi.“ nastavio: „Teško da može gore od toga. Pa ipak volimo, ili bar imamo potrebu voljeti. Nisam siguran tko će tu koga nadživjeti, mi ljubav ili ona nas? Čini se da je ona ipak vitalnija, snažnija i vrjednija od nas, uz sve ograde i primjedbe koje joj možemo uputiti“, zaključio je Nikolaidis.
„Nisam se pripremao za ovaj razgovor, jer se za ljubav ionako ne možemo pripremiti“, kazao je Dežulović, ali ipak je malo guglao kako bi potkrijepio svoju tezu da je danas ljubav devalvirana, te je pronašao statistiku u kojoj je pojam ljubavi s 11 milijardi izlistaja na visokom 3. mjestu (daleko ispred pojmova rat, dobro, zlo, bog, majka, obitelj itd., „seks“ ima oko šest milijardi, dvostruko više od „ljubavi“ u pretragama ima samo pojam „muškarac“ i najviše – 25 milijardi – „facebook“).
Na primjedbu Paole Orlić da se ne slaže da ljubavi danas ima previše, nego naprotiv, premalo, Dežulović je pojasnio da je mislio reći kako je ima previše zato jer je sve manja, svedena na srdašca i lajkove na FB‑u. „To je danas mala plastična bižuterija“, rekao je, „Gušimo se u ljubavi, olako je izjavljujemo i dijelimo – volimo žene, muškarce, sajmove knjiga, sve i svašta volimo i sve površno i kratko.“ Nastavio je dalje pričati kako stari kažu da više nema „onakvih“, nema renesansnih ljubavi, mitologiziranih i romantiziranih, što se dogodilo? Zašto danas „Volim te“ zvuči jeftinije nego ikad? Nekad, bar u romanima i filmovima, prolazile su se kalvarije dok bi se izgovorilo prvo „Volim te“, a kamoli dok bi se poljubili. S druge strane, naše se bake mahom nisu udavale iz ljubavi, a ipak su živjele u više-manje skladnim dogovorenim brakovima („Slušaj, Kate, ovo ti je Jozo, Jozo ovo je Kate, ote u sobu i zdravo!“) jer prisila sredine nije dopuštala razvod i kompromisi su često dovodili do toga da se „rodi“ trajnija ljubav … Danas kad klinci o sexu uče s PornHuba, a o ljubavi iz pop-kulture, kad se sve – od kalorija i koraka do ljubavi i smrti, kvantificira, ni ljubav ne vrijedi, nije „prava“ ako se ne izjavi u prepunoj sportskoj dvorani, a snimak tog događaja ne dobije bar 1.000 lajkova…
Paola Orlić se prisjetila E. Fromma i njegove knjige „Umijeće ljubavi“, te „Pohvale ljubavi“ Alaina Badioua i „dosadne, naporne“ priče o njenoj izgradnji i trajanju, potrebi da se na uzajamnoj ljubavi radi, ne bi li par postigao novi, uzvišeniji, pogled na nju i nastojao u njoj istrajati, jer ona nije samo početni vatromet i „puko nizanje užitaka“… „Mislim da živimo neko fragmentarno vrijeme, ljudi brzo odustaju od tog rada, rijetke su takve ljubavi, na prst jedne ruke mogu nabrojati prijatelje koji su ostali u braku“, pričala je Paola, na što joj je Dežulović uskočio s „ja sam tri puta ostao u braku“, a ona mu odgovorila: „Ti si serijski monogamist“ i nastavila: „Naravno, ljubav je toliko fluidan pojam da je ne možemo svrstavati u kutije, nema vodiča, priručnika za nju, ali u toj fluidnosti i jest njena ljepota, ona je nešto što čovjek bira sam za sebe, a ostati u njoj je izazov kojem nisu svi vični.“
Nikolaidis je citirao i KUD Idijote: „„Ljubav dođe i prođe, a pare ostaju“, tako da – želite li utemeljiti trajni brak-ženite se iz interesa!“
Pužar je pitao i: „Zašto živimo u civilizaciji koja se manje srami pičke i kurca nego ljubavi? O njoj pričamo samo indirektno, zaobilazno, zašto se u književnosti stidimo ljubavnih zavrzlama, što je to u kulturi što proganja ljubav?“
Orlić je ocijenila da je to slabost ‑kad volimo slabi smo i ranjivi, skrivamo se da nas netko ne „okrnji“. „Ljubav se doživljava kao slabost umjesto kao, zapravo, ultimativna hrabrost. Danas je voljeti bez ikakvih zadrški velik rizik – riskiramo, ranjivi smo, izlažemo se svijetu…“
„Istovremeno smo u ljubavi i silni“, nadovezao se Nikolaidis, „zapravo najviše možemo onda kada volimo, svakako smo snažniji nego kad smo depresivni, autorefleksivni stroj. Strah od toga da budemo povrijeđeni je štetan.“ Priznao je i: „Ne znam. Zvati dva politička komentatora da pričaju o ljubavi vam je kao da sumo hrvački tim zovete da otpleše Labuđe jezero! Al ispalo je bolje od toga – praksa čini čudo, tri braka mijenjaju čovjeka. Ipak, iz svega što ovdje govorimo ispada da ne znamo, iako mislimo da je znamo, jer tek kad trebaš objasniti što je ljubav vidiš da ne znaš.“
Otprilike je to to što su sudionici imali reći o osobnijoj razini tog fluidnog pojma, a onda je priča skrenula i u političke vode, gdje su tek iskrsnuli problemi. Nikolaidis se zapitao i što je npr. s ljubavlju prema domovini i kako se može voljeti nešto tako apstraktno kao država, na što mu je Dežulović odgovorio da te država po definiciji ne voli, nego zlostavlja, ali i to neki vole. Ako ne pričamo o romantičnoj ljubavi nego o onoj „većoj i od vjere i od nade“, nastavio je Nikolaidis misao, „tek je ona nedohvatna, jer je način na koji ju je Isus definirao, „ljubi bližnjega svoga“, čini praktično nemogućom. Kao ljudi skloni smo grupirati se i biti nježniji i tolerantniji prema različitim stvarima kod onih s kojima nas vezuju neke zajedničke osobine, ali istinska tolerancija je tek prema onome tko nam je ili što nam je iritantno, onome čije te samo postojanje, a naročito užitak, uznemiruje. Ako takva „istinska ljubav“ postoji“, razmišlja Nikolaidis, „trebala bi podrazumijevati prihvaćati onoga tko ti je u startu iritantan i odbojan.“
Isus je imao problem s komunikacijom, ustvrdio je Dežulović. Trebao bi se vratiti da nam bar tu „zamku“ pojasni? … „To „ljubi bližnjega“ je prva zamka Isusova. Ako mi, Hrvati, najveći katolici, to nismo uspjeli, ljubit neprijatelja, onda je problem u biokemiji-ne možeš na zapovijed voljeti, ali „Mrzi neprijatelja svoga“, nikakav problem – say no more – odmah vadim nož…“
Unatoč skepticima, Orlić je srčano ustvrdila da ljubav postoji i iako je mrziti lakše, vrijedi voljeti jer je ljubav ljekovita.
Sažeto, ovo je otprilike to što su sudionici okruglog stola te večeri izrekli na „vječnu temu“ ljubavi. Međutim, nesumnjivo je da će iz YouTube snimke događaja, koji je Pužar zaključio izazovom piscima da napišu roman o ljubavi u doba apokalipse i pozdravom „Idite u miru i volite se!“, svatko moći izlučiti štošta i polučiti mnogo (samo svojih) zaključaka.
Tekst Daniela KNAPIĆ
Foto: 27. Sa(n)jam knjige u Istri
