Multimedijska izložba „6 metara“ Vedrana Ružića u Galeriji HUIU

B. V.

23.03.2022.

Multimedijska izlož­ba „6 meta­ra“ Vedrana Ružića bit će otvo­re­na u čet­vr­tak, 24. ožuj­ka u 19 sati u pul­skoj Galeriji HUIU.

“Gdje god da se nala­zi­mo čuje­mo uglav­nom buku. Kada je igno­ri­ra­mo, sme­ta nam. Kada je slu­ša­mo mis­li­mo da je oča­ra­va­ju­ća”, John Cage

„Multimedijska izlož­ba nas­ta­la je u pro­tek­lih godi­nu dana, a čine je autor­ski film, crte­ži žal­bi, asfal­t­ni requ­iem (objek­ti) i novo­kom­po­ni­ra­na glaz­ba osmiš­lje­na upra­vo o tema­ti­ci pro­jek­ta. Cjelokupni opus rado­va, i s vizu­al­nog i sa zvuč­nog aspek­ta, ispre­ple­ten je temom vodi­ljom o ruše­nju kuća, odu­zi­ma­nju tere­na, nez­dra­vom živo­tu koji se namet­nuo zbog izgrad­nje novog auto­pu­ta i novog tune­la na pote­zu od Matulja do Tunela Učka. Kratkometražni film pra­ti obi­telj koja se, nakon dugo­go­diš­nje neiz­vjes­nos­ti zbog izgrad­nje nove tra­ke brze ces­te, usko­ro seli iz svog doma koji se nala­zio na samo 6 meta­ra od pos­to­je­će ceste.

„Nakon izgrad­nje prve dioni­ce brze ces­te Matulji-Tunel Učka 1980. godi­ne, kad je samo mojoj obi­te­lji pri­sil­no otu­đe­no neko­li­ko tisu­ća kva­dra­ta zem­lje, kre­nu­lo se govo­ri­ti o izgrad­nji kom­plet­nog pro­fi­la auto­pu­ta i ta je neiz­vjes­nost tra­ja­la do počet­ka 2021. godi­ne kada je done­se­na odlu­ka da će neko­li­ko kuća biti sru­še­no, pa tako i ona moje obi­te­lji. Do pos­ljed­njeg dana nismo zna­li s koje će stra­ne biti izgra­đe­na nova dioni­ca ces­te od držav­nog inte­re­sa i koje će kuće biti sru­še­ne, a na sva­ko pita­nje upu­će­no pre­ma pogla­va­ri­ma odgo­vor je uvi­jek gla­sio: “Poštovani, oba­vi­jes­ti­ti ćemo Vas kada za to dođe vrijeme”.

„Tako su svi ti lju­di pos­ta­li nevid­lji­vi i zane­ma­ri­va­ni te su živje­li punih 20 godi­na s istim odgo­vo­rom, dok su samo želje­li zna­ti kada će i hoće li jed­nom sve­mu doći kraj. Iz godi­ne u godi­nu pro­met je bio sve guš­ći i glas­ni­ji, a život bez buko­bra­na, koji tako­đer nisu pos­tav­lje­ni una­toč broj­nim upi­ti­ma, pos­tao je nesnošljiv.

„Kao sudi­onik toga, uz moju obi­telj, susje­de i osta­le koji pro­la­ze tra­umu dugo­go­diš­nje neiz­vjes­nos­ti, želim kroz ovu izlož­bu pri­ka­za­ti (ne)bitnost tih lju­di koji kroz više gene­ra­ci­ja osta­ju bez svo­je zem­lje i žive uz buku.

„Teatar suži­vo­ta dušev­ne boli poje­di­na­ca i buke pro­me­ta u raz­ma­ku od samo neko­li­ko meta­ra iskus­tvo je koje su mno­gi pro­ži­vje­li žive­ći na ces­ti. Kroz “arhe­olo­ški” sloj zabo­ra­va sni­mio sam eks­pe­ri­men­tal­ni akti­vis­tič­ki film o iskus­tvu lju­di koji su doži­vje­li neprav­du ondaš­njeg, a mno­gi i današ­njeg sis­te­ma, koji bi tre­bao biti, ali nije puno bolji?

„U jed­noj sce­ni u fil­mu ispi­ta­ni­ci iz moje obi­te­lji pro­ji­ci­ra­ni su s vija­duk­ta na auto­put te im pro­met nemi­nov­no nadvi­su­je govor, dok vozi­la pre­la­skom ne uoča­va­ju pre­ga­že­nu sli­ku, već im svje­tlom u noći pobi­ja­ju pro­jek­cij­sko pos­to­ja­nje. Nezdrava oko­li­na stva­ra pri­ti­sak pri­hva­ća­nja kao nor­mal­ne druš­tve­ne for­me sva­kod­nev­nog živo­ta. Koliko god ti lju­di nas­to­je živje­ti pove­za­ni s pri­ro­dom nji­ma je namet­nut zvuk brzi­ne, buke i nemi­ra koje stva­ra­ju sve broj­ni­ja vozi­la koja pro­me­tu­ju na samo neko­li­ko meta­ra od nji­ho­vih kuća.

„Video tra­je 24 minu­te iz izra­ču­na t=s/v, odnos­no uda­lje­nos­ti od Tunela Učka do Matulja podi­je­lje­nom s dozvo­lje­nom brzi­nom kre­ta­nja vozi­la na toj dioni­ci u oba smjera.

„Da bih dobio kom­ple­tan dojam o kons­truk­ci­ji zvuč­nog para­va­na, odlu­čio sam ponov­no pos­ta­vi­ti dio glaz­be­nog stu­di­ja moga bra­ta, budu­ći da je upra­vo taj stu­dio jedan od obje­ka­ta koji će usko­ro biti sru­še­ni budu­ći da se nala­zi na tra­si novo­ga auto­pu­ta, zajed­no s kućom mojih rodi­te­lja. Crteži žal­bi pri­ka­zu­ju sce­ne rado­va na kopa­nju Tunela Učka, auto­pu­tu neka­da (80-tih godi­na) te sada. Da bih ilus­tra­tiv­ne pri­zo­re pri­ka­zao upe­čat­lji­vi­ji­ma, na pro­na­đe­nim isprin­ta­nim žal­ba­ma stva­rao sam crte­že koji pre­kri­va­ju goto­vo svu povr­ši­nu rada, izu­ze­tak su bile neke izja­ve lju­di koje su drža­vi i osta­lim auto­ri­te­ti­ma bile i tako nebitne.

„“Asfaltni requ­iem”, odnos­no niz od neko­li­ko obje­ka­ta polo­že­nih na podu na prvu se čine kao sad­ni­ce zem­lje, no budu­ći da su rađe­ni od asfal­ta, oda­ju počast svim naru­še­nim objek­ti­ma i odu­ze­tim tere­ni­ma na tra­si Tunela Učka-Matulji.

„“Pjesmarica žal­bi”, rad nači­njen od niza čav­li­ća, meta­fo­rič­no pri­ka­zu­je doku­men­te “koji bodu” lju­de koji su dobi­li nalog da ise­le zbog izgrad­nje auto­pu­ta. Čavli su sla­ga­ni u rit­mu not­no­ga crtov­lja kao nasi­lan zvuk buke koji je uvi­jek ugra­đen u živo­te onih uz auto­put, dok su nji­ho­ve izja­ve pos­tav­lje­ne u nizu ispod glaz­be­nih crtov­lja kao pje­sma­ri­ca žalbi.

„Zvuk glaz­be­nih kom­po­zi­ci­ja je eks­pe­ri­men­ta­la­no odsvi­ran na bassu i kon­tra­ba­ssu te na limo­vi­ma raz­li­či­tih veli­či­na. Budući da se cije­li kon­cept pri­če vrti oko ruše­nja kuća, “oti­ma­nja” zem­lji­šta te ise­lja­va­nja lju­di zbog nove auto­ces­te i izgrad­nje novog Tunela Učka, u nekim se kom­po­zi­ci­ja­ma na tre­nu­tak može čuti i istar­ski pri­zvuk koji pove­zu­je Istru s ostat­kom zem­lje u impro­vi­za­cij­skoj – jazz mani­ri. Elementi kori­šte­ni pri skla­da­nju zvu­ka pro­iz­la­ze iz esen­ci­je kon­cep­ta nes­ta­bil­nos­ti – guda­lo na kon­tra­ba­ssu, odzva­nja­nje željez­nog zvu­ka zaštit­ne ogra­de pri uda­ru te repe­ti­ra­ju­ći zvu­ko­vi pri­li­kom pro­la­ska kami­ona“, navo­di autor.

Vedran Ružić (26.8.1986., Rijeka) vizu­al­ni je umjet­nik i jazz-glaz­be­nik (kon­tra­bas i bas gita­ra). Pohađao je Jazz kon­zer­va­to­rij u Klagenfurtu, a diplo­mi­rao je 2018. godi­ne na Akademiji pri­mi­je­nje­nih umjet­nos­ti u Rijeci, smjer sli­kar­stvo. Iza sebe ima tri­de­set samos­tal­nih te dese­tak zajed­nič­kih izlož­bi u gale­ri­ja­ma u Hrvatskoj i ino­zem­s­tvu. Posljednjih neko­li­ko godi­na foku­si­rao se na izved­bu seri­ja­la sli­ka i skul­p­tu­ra s ciljem pove­zi­va­nja umjet­nos­ti. Autor je četi­ri jazz-albu­ma te je dobit­nik nagra­de Porin. Vedranove izlož­be ostva­ri­va­le su se u Hrvatskoj i ino­zem­s­tvu već i na dru­goj godi­ni poha­đa­nja Akademije, a kako mu se stu­dij bli­žio kra­ju, izlož­be su pos­ta­ja­le sve učestalije.

Izložba tra­je do 12. trav­nja 2022. godi­ne i može se posje­ti­ti od pone­djelj­ka do pet­ka, od 12 do 20 sati. Program HUIU gale­ri­je sufi­nan­ci­ran je sred­stvi­ma Ministarstva kul­tu­re i Zaklade Kultura nova.