(NE)VIDLJIVI – MLADI U KULTURI: PORTRET UMJETNICE MARINE PEKICA
„Za mene su sport, pisanje i likovna umjetnost isprepleteni“
• Razgovarala Paola ALBERTINI
• Fotografije P. ALBERTINI
Marina Pekica mlada je umjetnica i sportašica koja je za svoj budući poziv odabrala kineziologiju, no i dalje ostala vjerna likovnom izričaju. Naime, nakon završetka srednje Škole primijenjenih umjetnosti i dizajna upisala je Kineziološki fakultet Sveučilišta u Splitu na kojem završava prvu godinu, no jedva je dočekala ljeto i povratak u Pulu te rad u svom ateljeu u Rojcu. Ondje u Galeriji Karlobar Dnevnog boravka, u sklopu projekta „R.O.J.C.: Razvijamo-Omogućavamo-Jačamo-Cijenimo“ izlaže svoje radove naziva „Reci da nema veze“.
Grafički dizajn u kombinaciji s tekstom
O autorici je uoči otvorenja izložbe, 23. kolovoza, govorio Andi Pekica, njen otac i bivši profesor.
„Iako se možda isprva tako ne čini, doista ima neafirmiranih umjetnika. No oni, iako su nadareni, nemaju dovoljno radova da napune neki izložbeni prostor“, rekao je te dodao da su ovakve pop-up izložbe stoga optimalno rješenje.
Dodao je da Marina izlaže desetak radova te da se radi o grafičkom dizajnu u koji je ukomponirala tekst. U šali je rekao kako Marinu dugo poznaje: „Još na predavanjima sam primijetio diferencijaciju, njezin put stvaranja, da ide laganom linijom.“
Istaknuo je da ona ima neki svoj đir, najčešće je okupirana nečim i onda se tome posveti i u likovnom izričaju.
„Jednom je prigodom izložila svoj dnevnik, što je bilo vrlo hrabro i intimistički od nje, a sigurno joj nije bilo lako, bila je to kulminacija adolescentske krize“, ispričao je.
Ova je izložba laganija, smirenija, rekao je. U krokije su ukomponirani tekstovi, ima autokritike ali i kritike društva, no to nije u prvom planu. Rekao je kako se Marina odlučila za studij kineziologije, a njega nije ni pitala za mišljenje. „Rekla je da joj je glava na mjestu kad se bavi sportom“, dodao je.
Otac za profesora
Na pitanje je li bilo čudno imati oca za profesora u srednjoj, Marina odgovara: „Bilo je toliko normalno da je to bilo čudno. Mala je to škola, svi se znaju, atmosfera je dosta opuštena tako da je to doprinijelo da ne bude čudno“, rekla je.
Na pitanje je li kombinacija sporta i umjetnosti neobična, kaže da može biti neobična, a može i funkcionirati: „Malo naginjem tu, malo tamo, ali stalno balansiram između to dvoje“.
Pop up izložba
Kako je rekla, radovi izloženi u Rojcu nastali su prije dvije godine, a na njima je radila u tijekom dvije, tri godine.
„Opremila sam ih za izložbu prošle godine. To su stari materijali pripremljeni za ovu izložbu. Tekstovi su ranije pisani i ukomponirani u radove“, rekla je Marina.
Na pitanje kako joj je sada vidjeti te radove kaže: „Kad ih pogledam osjećam se kao da gledam tuđe radove jer mi se sad, kad pogledam unatrag, čini da je to bila sasvim neka druga osoba. Imam takav dojam jer se sada s njima ne mogu poistovjetiti. Mogu razumjeti jer sam prošla kroz to, ali ne mogu se poistovjetiti“, kaže Marina.
Sport ili umjetnost?
Na pitanje čime će se u budućnosti više posvetiti, sportu ili umjetnosti, odgovara kako joj umjetnost nikad nije u planu ‚ali isto tako nikad ne zna kad će je privući, nema nekog okidača da se to dogodi. „Ne moram nužno biti ni dobro ni loše, nikad to nije iz dosade, uvijek imam potrebu nešto reći i onda iz toga najčešće nešto nastane“, pojašnjava i dodaje kako to može biti u bilo kojem obliku, slika, tekst, a u zadnje vrijeme puno češće tekst.
Potreba da likovno djeluje tako što će tekst ukomponirati u grafike, bila je više zbog poruke nego vizualne komponente, kaže Marina.
„Uvijek mi je bitno reći tu poruku, ne nužno nikom drugom nego samo sebi. Onda mi bude lakše, jasnije, kad imam pred sobom nešto konkretno, čak bi se usudila reći da mi je likovni izričaj najčešće tekstualni oblik“, priznaje Marina.
Potom to nastoji ukomponirati u nešto da to ima neku više cjelovitu formu. Kaže kako se u zadnje vrijeme posvetila isključivo pisanju, a likovni izričaj i sport su za nju isprepleteni.
Ako joj je glava na mjestu i ona je na mjestu
Potvrdila je da je oca prilikom upisa na kineziologiju rekla da ako joj je glava na mjestu, i ona je na mjestu: „Sport me i mentalno stavlja na mjesto, više od umjetnosti“. Ispričala je kako je prošle godine dok je studirala prilično malo stvarala i zbog toga joj je postalo teško.
„Nebrojeno puta sam mislila bi li sjela za stol, napisala nešto, napravila bilo što, no nikako mi nije uspijevalo“, rekla je i dodala da je zato jedva čekala povratak iz Splita u Pulu, u svoj atelje da bude sama sa sobom i piše.
„Sad već mjesec dana praktički živim u ateljeu“, kazala je.
Ispričala je kako ako previše uđe u sport onda se previše sredi, nema ništa za reći jer je ništa ne muči.
„Točna je ona izreka u zdravom tijelu zdrav duh“, naglašava i priznaje da ponekad čak namjerno traži neke patnje jer joj i to fali.
U iščekivanju krize
Marina se na jesen vraća u Split fakultetskim obavezama. Napominje kako je zadovoljna odlukom da studira kineziologiju iako bi joj otac bio sretniji da je upisala likovnu akademiju.
„Raznim sportovima sam se bavila sve do srednje škole i onda sam se posvetila drugim stvarima, više ili manje dobrim. Sport izvukao, sport je ono što me uvijek izvuče“, veli Marina i ističe da je to bilo ključni moment koji je prevagnuo da se ipak odluči za kineziologiju, iako je odluka bila teška i dugo se s njom mučila.
„Razmišljala sam da ako mi je sport primaran, uvijek ću naći vremena za umjetnost. Ali ako je obrnuto, teško ću ja tražiti vremena za sport. A pošto oboje volim i oboje me ispunjava mislim da je ovo dobra odluka“, zaključuje Marina.
Sad je prilično zadovoljna i zato, kaže, ništa i ne radi na polju umjetnosti. No dodaje da je to ne brine previše jer će, kao uvijek u životu, sigurno opet doći neka kriza.
Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje raznovrsnosti i pluralizma elektroničkih medija.
