Stećci – duša Bosne – Mersiha Merdžanović Memić u Gradskoj radionici
“Kada se radovaše sretni, a ja mreh…”
• Tekst i fotografije Daniela KNAPIĆ
• U sklopu programa „Art forum“, zamišljenog i vođenog od strane osnivača Gradske radionice Marjana Maje Sinožića, u petak je u vrtu udruge svoje nove radove predstavila sarajevska akademska umjetnica Mersiha Merdžanović Memić. Kako je pojasnio Sinožić, program je osmišljen kao dijalog između umjetnika, povjesničara umjetnosti i jedne osobe iz nekog od svjetskih duhovnih pravaca. Ovaj put je uvodnu riječ o Mersihinoj izložbi dala povjesničarka umjetnosti Anica Franjul, dok se potom svojim interpretacijama nadovezao i premanturski katolički svećenik, don Antun Nižetić.
Anica je podsjetila da je Mersiha Likovnu akademiju diplomirala u Sarajevu, u kojem je kao tinejdžerica provela i mučne ratne godine, te tako i njena umjetnost, posebno kroz tamniji kolorit, izvire iz tragedije njenog rodnog grada. Bavi se različitim tehnikama i formatima (grafike, crteži, kolaži, assemblage i dr.), a zanimljivo je da je dan ranije u galeriji Fonticus u Grožnjanu Eugen Borkovski otvorio njenu izložbu grafika i crteža pod naslovom „Otisci vremena osobnog“, koja se može razgledati u naredna dva tjedna.
U Gradskoj radionici izložila je (pored svoje grafičke mape koju su posjetitelji mogli razgledati nakon programa) radove u kombiniranoj tehnici-drvo, akril, karton… To su trodimenzionalne, assemblage minijature tamne palete iz kojih izranjaju likovi, u okvire umetnuti ostaci drva, modelirane glave, ribe i dr., sve upotpunjeno tekstom na bosančici, autohtonom bosanskom pismu koje podsjeća na ćirilicu i glagoljicu. Radovi su inspirirani bosanskim stećcima, srednjevjekovnim nadgrobnim spomenicima koji se nalaze diljem Balkana (Bugarska, Rumunjska, Srbija, čak i u Dalmaciji), ali najviše ih ima u Bosni.
Točnije, inspiraciju je Mersiha pronašla u knjizi Nenada Azizina Tanovića „Stećci ili oblici bosanske duše“, u kojoj je autor sakupljao i nadopunjavao neke od natpisa na bosančici zatečenih na stećcima diljem Bosne. Npr. “U kući gdje bjeh bješe prozor, a iza prozora beskraj, al ja uporno gledah u pod”, „I da ostavim kosti u tuđini, opet bih samo Bosnu sanjo.“ „Godine hiljadu i neke, kada se radovaše sretni, a ja mreh“ „A znao sam ljubiti na 17 načina.“
„Ne znam što znači tih 17 načina, ali bilo mi je simpatično i drago upisati u svoje radove to što je možda neki moj predak rekao“, kazala je Mersiha, dodajući kako je to ujedno i priča o bosanskom identitetu: „Pitam se zašto se danas Bosanac tako lako odriče svog identiteta? Zašto prihvaćamo identitet drugih naroda, kad svi dobro znamo da smo isključivo Bosanci? To je ono što me boli i imala sam potrebu da kroz taj vapaj naših predaka prikažem vlastitu bol nad time što se događa u našoj geografski prelijepoj domovini, u kojoj moćnici rade što ih volja i uspjeli su podjelama razdvojiti taj narod.“
Don Nižetić se nadovezao na simbol križa koji Mersiha često koristi, ali ona je imala potrebu naglasiti kako je križ u njenim radovima univerzalni simbol čovjeka i njegove patnje, koji nitko za njega ne može nositi, te nije znak ni jedne religijske odrednice. Kao muslimanka, zainteresirana posebice za Sufi tradiciju, naglasila je kako ona osobno Boga najbliskije doživljava upravo kroz svoje stvaranje koje smatra gotovo magijskim činom i paralelnom dimenzijom u kojoj neizmjerno voli boraviti. Opažajući tu svoju ljubav meditira i o tome kolika tek mora biti ljubav Stvoritelja svega postojećeg prema svojoj kreaciji.
Don Nižetić je obrazložio misterij križa i patnje kao puta u duhovnost, na čemu se umjetnica zahvalila, istaknuvši kako uvijek voli saznavati nove stvari iz različitih duhovnih tradicija. Na koncu Art foruma razgovor se poveo i o naravi samog stvaranja i pitanju tko je doista taj koji kroz umjetnika stvara, ali i o zaključku don Nižetića koji-premda priznaje da nije likovni stručnjak – smatra da se dobra umjetnost može osjetiti i razlučiti iz nastojanja umjetnika da svijetu od sebe pruži nešto dobro i vrijedno.
