Repriza predstave „Amarcord“ u Istarskom narodnom kazalištu
B. V.
Repriza predstave „Amarcord“, koprodukcije Istarskog narodnog kazališta Gradskog kazališta Pula i HNK Ivana pl. Zajca Rijeka, u režiji i adaptaciji Luciana Delprata na rasporedu je u utorak 7. i srijedu 8. veljače u 19.30 sati u INK‑u. U predstavi igraju: Olivera Baljak, Tanja Smoje, Jelena Lopatić, Aleksandara Stojanović Olenjuk, Biljana Lovre, Ivna Bruck, Serena Ferraiuolo, Jasmin Mekić, Dean Krivačić, Giuseppe Nicodemo, Edi Čelić, Mario Jovev, Andrea Tich i Deni Sanković.
Talijanski humorni film iz 1973. redatelja Federica Fellinija, remek-djelo europske kinematografije, prvi će put oživjeti na pulskoj i riječkoj pozornici u režiji nagrađivanog argentinskog kazališnog umjetnika Luciana Delprata. Djelomično autobiografska priča o starenju, nostalgična, duhovita, gorko-slatka drama koja pripovijeda priču o razuzdanoj skupini likova u slikovitom talijanskom gradiću Riminiju, Fellinijevu rodnom mjestu, vraća nas u redateljevo djetinjstvo i Rimini 1930-ih obilježen tradicionalnim društvenim spektaklima i obiteljskim ritualima. Luciano Delprato, nakon dva velika uspjeha na repertoaru riječkog Kazališta (višestruko nagrađivani „Kralj Edip” i „Decameron”), vraća se režijom ovog dugoočekivanog naslova u oba kazališta.
„Na latinskom ricordis što znači vratiti se putem srca. Zanimljivo je da nešto što bi zdrav razum prije povezao s umom, zapravo je više izravno povezano s tijelom. Kroz srce, a ne kroz glavu, drevni Rimljani predlažu proći ponovno. Ne kroz nepomični organ kontrole, zatvoren u skučenoj tami lubanje, već kroz vrijedan mišić smješten u središtu prsnog koša koji ne prestaje podrhtavati do kraja naših života. Konstantno kretanje. Umjesto apstraktnih ideja, krv juri venama. U Fellinijevom svijetu, sjećanje je dio tijela koji intenzivno koristimo za smijeh, čežnju, pozdrav. Gorko-slatki oproštaj od nevinosti što definira prijelaz iz djetinjstva u odraslu dob, buđenje tjelesne požude, uznemirujuće iskustvo naziranja blizine kraljevstva smrti. Život kao isprekidani slijed bračnih noći i tugovanja. Seks i smrt, područja života gdje ideje i riječi podbace, gdje vlada samo drhtavo meso. Sjećanje čini da se iskustvo vrati tijelu.
„Upravo s tim kompasom upuštamo se u riskantan zadatak kazališne adaptacije (umjetnost tijela i prisutnosti) ovog omiljenog kino klasika (umjetnost snova i slika). U ovom nemogućem pothvatu jedno od naših najvećih nadahnuća bili su Federicovi crteži, kao da u njima postoji područje posredovanja između ove dvije toliko različite discipline, pronalaženje u znaku udara, duh ruke koja je povlačila crtu na papiru, pomičući se od otiska do otiska kako bi se ispunile cipele koje je nemoguće napuniti. U vremenima kada se velike prijetnje nadvijaju nad tijelima i kada se susret i druženje čine nemogućima, nadam se da je predstava bračna noć između kina i kazališta, između glumaca i publike, između izgubljene prošlosti i budućnosti koju treba osvojiti . Ako u tom svadbenom maršu, kojeg ćemo zajedno zaplesati čim predstava počne, uspijemo makar i na nekoliko sekundi da nam srca koračaju u istom ritmu, ostvarit ćemo nešto vrijedno – sjećanja“, piše redatelj Delprato u opisu predstave.
