„Slike bi trebalo promatrati duže da bi se sami kroz njih reflektirali“
Otvorena izložba Andija Pekice „Intro“ u galeriji Poola
Tekst i fotografije Paola ALBERTINI
Izložba naziva „Intro“ Andija Pekice otvorena je 5. svibnja u prepunoj Galeriji Poola u Puli. Voditelj Galerije, Bojan Šumonja koji Pekicu poznaje već 30 godina, uoči otvorenja rekao je kako mu je drago da ga je uspio izvući iz ateljea.
„On je samozatajan i zadnje vrijeme više se bavi intelektualnim radom nego izlagačkom djelatnošću, ali večeras napokon imamo priliku pogledati jedan dio iz ciklusa njegovih radova koje smo nazvali „Intro“. Pekica to zove crteži, ja bih rekao da su to sliko-crteži, radi se o akrilu i ugljenu na krom papiru“, kazao je Šumonja napomenuvši kako su svi radovi nastali u proljeće 2022. godine i vrlo su asketski.
Pročitao je tekst koji je Pekica napisao o izložbi: „Ovi su crteži formalno i sadržajno irelevantni. Baš poput ostalih sjena, ne odražavaju jasnu predodžbu onoga što je uzrok njihova nastanka. No ipak, oni su na neki način ogledalo mog iskustva, onoga što jesam. Nemojte promatrati samo njihovu površinu. Nemojte tražiti značenje u oblicima koji se nude pogledu. Ono bitno nalazi se ispod vidljivog. Ili iza, kako vam je draže. Kao i u životu. Mada, ako bih se morao kladiti, rekao bih da je i to nevažno“.
Šumonja je rekao kako mu je, čitajući tekst, prva asocijacija bila ona o Platonovoj tezi ideja.
„Platon je rekao da je ovaj svijet u kojem živimo refleksija jednog drugog svijeta – svijeta ideja koji postoji u nekoj drugoj dimenziji, onkraj ove naše, a onda se na neki način i reflektira i stavlja nas u ovu dimenziju u kojoj se nalazimo. Vizualna umjetnost i sve ostale umjetnosti ustvari su projekcija tog svijeta. Ako je naš svijet sjena svijeta ideja, onda bi vizualna umjetnost bila sjena sjene“, zaključio je Šumonja.
S Pekicom je, kaže pričao o njegovim tezama i polazištima te mu je vrlo zanimljivo kako on doživljava ovaj svijet i sjenu ovoga svijeta.
„Htio bih slikati tako da kad gledate ono što sam napravio, da čujete ono što želite čuti“, izjavio je Pekica rekavši kako je shvatio da slika da mu prođe vrijeme i da napravi neku vrstu introspektivne analize samog sebe, što mu nije uspjelo.
„Počeo sam se baviti poljoprivredom i sve više sam u zemljoradnji. A pročitao sam i da je Hokusai nakon što se već proslavio počeo sa zemljoradnjom, u dobi od 70 godina, ja sam počeo s 50, znači bolji sam od njega“, našalio se.
Glazba je, rekao je Pekica, medij koji je nedostižan po pitanju prijenosa emocije: „Zašto slika to nije? Slika se ne gleda. Malo ljudi promatra sliku, slika se doživljava kao dekoracija, kao nešto što ad hoc je ili nije, a trebalo bi gledati duže. Kad radim na zemlji pa gledam u samu zemlju ili biljku, neku bubu i gledam duže, vidim stvari koje su do tada bile nevidljive i onda mi se otvori cijeli neki novi svijet kojega ne mogu opisati, nemam riječi za to. Ako krenete opisivati takve doživljaje to je kao da opisujete snove“, izjavio je.
Stoga smatra da bi slike, čak i ovako jednostavne crteže, trebalo promatrati duže da bi se sami kroz njih reflektirali: „Oni su manje bitni, samo su neki medij koji bi trebao biti spona između vidljivog svijeta i vašeg unutarnjeg svijeta. To može biti bilo što – list, kora drva, komadić zemlje… Ako dovoljno dugo promatrate, otkrit ćete nešto novo u sebi i tako nekako ja gledam sliku koju pokušavam napraviti“, rekao je Pekica na kraju.
