„Slike bi trebalo promatrati duže da bi se sami kroz njih reflektirali“

Otvorena izložba Andija Pekice „Intro“ u galeriji Poola

Tekst i fotografije Paola ALBERTINI

08.05.2023.

Izložba nazi­va „Intro“ Andija Pekice otvo­re­na je 5. svib­nja u pre­pu­noj Galeriji Poola u Puli. Voditelj Galerije, Bojan Šumonja koji Pekicu poz­na­je već 30 godi­na, uoči otvo­re­nja rekao je kako mu je dra­go da ga je uspio izvu­ći iz ateljea.

„On je samo­za­ta­jan i zad­nje vri­je­me više se bavi inte­lek­tu­al­nim radom nego izla­gač­kom dje­lat­noš­ću, ali veče­ras napo­kon ima­mo pri­li­ku pogle­da­ti jedan dio iz cik­lu­sa nje­go­vih rado­va koje smo nazva­li „Intro“. Pekica to zove crte­ži, ja bih rekao da su to sli­ko-crte­ži, radi se o akri­lu i uglje­nu na krom papi­ru“, kazao je Šumonja napo­me­nuv­ši kako su svi rado­vi nas­ta­li u pro­lje­će 2022. godi­ne i vrlo su asketski.

Pročitao je tekst koji je Pekica napi­sao o izlož­bi: „Ovi su crte­ži for­mal­no i sadr­žaj­no ire­le­vant­ni. Baš poput osta­lih sje­na, ne odra­ža­va­ju jas­nu pre­dodž­bu ono­ga što je uzrok nji­ho­va nas­tan­ka. No ipak, oni su na neki način ogle­da­lo mog iskus­tva, ono­ga što jesam. Nemojte pro­ma­tra­ti samo nji­ho­vu povr­ši­nu. Nemojte tra­ži­ti zna­če­nje u obli­ci­ma koji se nude pogle­du. Ono bit­no nala­zi se ispod vid­lji­vog. Ili iza, kako vam je dra­že. Kao i u živo­tu. Mada, ako bih se morao kla­di­ti, rekao bih da je i to nevažno“.

Šumonja je rekao kako mu je, čita­ju­ći tekst, prva aso­ci­ja­ci­ja bila ona o Platonovoj tezi ideja.

„Platon je rekao da je ovaj svi­jet u kojem živi­mo reflek­si­ja jed­nog dru­gog svi­je­ta – svi­je­ta ide­ja koji pos­to­ji u nekoj dru­goj dimen­zi­ji, onkraj ove naše, a onda se na neki način i reflek­ti­ra i stav­lja nas u ovu dimen­zi­ju u kojoj se nala­zi­mo. Vizualna umjet­nost i sve osta­le umjet­nos­ti ustva­ri su pro­jek­ci­ja tog svi­je­ta. Ako je naš svi­jet sje­na svi­je­ta ide­ja, onda bi vizu­al­na umjet­nost bila sje­na sje­ne“, zaklju­čio je Šumonja.

S Pekicom je, kaže pri­čao o nje­go­vim teza­ma i pola­zi­šti­ma te mu je vrlo zanim­lji­vo kako on doživ­lja­va ovaj svi­jet i sje­nu ovo­ga svijeta.

„Htio bih sli­ka­ti tako da kad gle­da­te ono što sam napra­vio, da čuje­te ono što želi­te čuti“, izja­vio je Pekica rekav­ši kako je shva­tio da sli­ka da mu pro­đe vri­je­me i da napra­vi neku vrstu intros­pek­tiv­ne ana­li­ze samog sebe, što mu nije uspjelo.

„Počeo sam se bavi­ti poljo­pri­vre­dom i sve više sam u zem­ljo­rad­nji. A pro­či­tao sam i da je Hokusai nakon što se već pros­la­vio počeo sa zem­ljo­rad­njom, u dobi od 70 godi­na, ja sam počeo s 50, zna­či bolji sam od nje­ga“, naša­lio se.

Glazba je, rekao je Pekica, medij koji je nedos­ti­žan po pita­nju pri­je­no­sa emo­ci­je: „Zašto sli­ka to nije? Slika se ne gle­da. Malo lju­di pro­ma­tra sli­ku, sli­ka se doživ­lja­va kao deko­ra­ci­ja, kao nešto što ad hoc je ili nije, a tre­ba­lo bi gle­da­ti duže. Kad radim na zem­lji pa gle­dam u samu zem­lju ili bilj­ku, neku bubu i gle­dam duže, vidim stva­ri koje su do tada bile nevid­lji­ve i onda mi se otvo­ri cije­li neki novi svi­jet koje­ga ne mogu opi­sa­ti, nemam rije­či za to. Ako kre­ne­te opi­si­va­ti tak­ve doživ­lja­je to je kao da opi­su­je­te sno­ve“, izja­vio je.

Stoga sma­tra da bi sli­ke, čak i ova­ko jed­nos­tav­ne crte­že, tre­ba­lo pro­ma­tra­ti duže da bi se sami kroz njih reflek­ti­ra­li: „Oni su manje bit­ni, samo su neki medij koji bi tre­bao biti spo­na izme­đu vid­lji­vog svi­je­ta i vašeg unu­tar­njeg svi­je­ta. To može biti bilo što – list, kora drva, koma­dić zem­lje… Ako dovolj­no dugo pro­ma­tra­te, otkrit ćete nešto novo u sebi i tako neka­ko ja gle­dam sli­ku koju poku­ša­vam napra­vi­ti“, rekao je Pekica na kraju.