Novinarstvo je otišlo u vražju mater još dok smo mi radili Feral
Pulski fokus: Boris Dežulović na 16. Monte Libriću
Tekst i fotografije Paola ALBERTINI
U novom programu ovogodišnjeg, 16. Festivala dječje knjige, Monte Librić, naziva Klub na Libriću, 25. svibnja gostovao je Boris Dežulović i u opuštenom razgovoru s Ivankom Mazurkijević govorio o književnosti, novinarstvu i svojoj prvoj knjizi za djecu.
Program Kluba knjižara Giardini 2 zamišljen je kao portret autora – glazbenika, novinara, pisaca – koji su se okrenuli dječjoj književnosti i namijenjen je nešto starijoj publici Librića, a pokazao se baš pogođenim i polučio velik interes publike.
Dežulović je na Librić stigao s tek izdanom knjigom za djecu i mlade, ali i odrasle, naziva „Život i snoviđenja neustrašivog žohara Zaštomira“ za koju je ilustracije radio Damir Urban. Knjigu je izdao Ex Libris, a dizajner je Damir Bralić.
Radi se o prekrasnoj, zlatnoj knjizi i žoharu koji se zove Teslomir, ali susreće prezrene.
„Ideja za knjigu nije toliko stara ali ideja za priču je. Naime, kao klinac čitajući Ezopove basne i ostalu dječju literaturu, uvijek mi je bilo krivo zato što su te male bube zapostavljene, njih nitko ne voli. Tako da sam uvijek imao ideju napisati priču o tim prezrenima, ušima, krpeljima i ostalim bubama. Nitko ih ne voli, čak ih se i boje. Zato se to njihovo pleme tako i zove“, rekao je Dežulović.
Teslomir se zbog toga uzruja, naime, ljudi se ne bolje toliko čak ni lavova, koliko buba.
Mazurkijević ga je upitala ne bavi li se čitav život prezrenima? Posebice, kad se gleda čitava njegova karijera unazad, a duga je već oko 30 godina.
„Pa je i spadam u prezrene, ja sam u nekoj našoj stvarnosti žohar, ljudi me, kao i prezrene, preziru. Moj junak Žohamir misli da ljudi mrze žohare i onda otkriva da ih se ljudi boje, kao i mene. No, ja u tome uživam“, izjavio je.
Voli davati otkaze
Mazurkijevć je pitala je li doista istina da voli davati otkaze. „Je, volim davati otkaze. Ja svakom preporučujem dati bar pet otkaza u životu. Uvijek mi je nakon toga bilo bolje iako nikad nisam imao plan B“, izjavio je dodavši kako je uvijek davao otkaze u afektu, bijesu, a nekad ih je i dobivao.
Razgovor se, dakako, vodio i o Feralu, u kojem su se pisali ironijsko sarkastični tekstovi i sačuvali im, kako je rekao, zdravi razum.
„Mi nismo išli s tom idejom, samo smo radili novine, ništa više i ništa manje. Ipak, mnogi ljudi su nam govorili da im je Feral spasio život jer su, čitajući ga, shvatili da nisu sami. Naime, ljudi su u pravilu mislili da su ludi jer je sve oko njih gorjelo u mržnji i nacionalizmu, a čitajući Feral shvatili su da ima još takvih kao što su oni, koji se u tome ne snalaze. To smo čuli jako puno puta na svih pet kontinenata“, ispričao je Dežulović.
Na pitanje osjeća li obožavanje, rekao je da više od toga osjeća prijateljstvo od strane mnogih.
Za njega nije bilo straha iako su to bile godine kad se nije baš bilo jednostavno izražavati: „Nisam se bojao, ne zbog hrabrosti već zato što smo bili klinci, imali smo tek nešto više od 20 godina. Radili smo taj posao pošteno, iz droba, što bi mi u Dalmaciji rekli i nismo bili svjesni realne opasnosti, tek smo je postali svjesni krajem rata kad su i pritisci na nas postali vrlo opipljivi“.
Novinarski zanat se promijenio
„Danas više ne vidim da ima takvih novinara. Prije svega, promijenio se naš zanat, novinarstvo je otišlo u vražju mater još dok smo mi radili Feral“, izjavio je Dežulović naglasivši kako je od tada novinarstvo katastrofalno upropašteno.
Mišljenja je kako je danas novinarstvo izdavačka medijska industrija, multimedijska industrija, imamo novinara, ali novina nema: Postoje šareni katalozi, multi-nacionalna korporacija raznih izdavačkih kompanija – tabloidi – u njima se nađu dobri autori, ali novina nema“.
Dežulović je naglasio da je Feral ugašen kad je imao tiražu od skoro 20.000 primjeraka, što nisu mogli podnijeti. Danas dnevne novine u Hrvatskoj nemaju toliko, a kamoli tjednici.
„Tada je tri četvrtine prihoda bilo od tiraže, od prodaje novina, danas su tri četvrtine od oglasa. Danas novinske izdavače čitatelji ne zanimaju, zanimaju ih samo oglašivači“, rekao je.
Digitalni mediji su budućnost jedino tako se može doprijeti do čitatelja, rekao je Dežulović.
Uvijek je volio pisati za novine, a tijekom života napisao je četiri, pet tisuća kolumni što, pomnoži li se s tri, četiri kartice, ima 15.000 stranica samo za novine.
Njegov guru kao mladom novinaru, Miljenko Smoje, objasnio mu je da je tajna u detalju, oko čega se gradi priča.
„Ne počinje se reportaža od toga koliko je, recimo, na Monte Libriću bilo posjetitelja ili koliko knjiga. Svejedno je radiš li reportažu s Monte Librića, opkoljenog Sarajeva ili iz Ognjene zemlje. Važno je naći detalj. A to nije daleko ni kada radiš tzv. ozbiljnu prozu“, zaključio je Dežulović.
