RAI i Trst – Jugoslavenske utopije

CKPIS: Predstavljena knjiga Francesce Rolandi o utjecaju talijanske pop-kulture u Jugoslaviji

Tekst i fotografije Daniela KNAPIĆ

30.06.2023.

Predstavljanje knji­ge „Dvadeset četi­ri hilja­de polju­ba­ca. Uticaj ita­li­jan­ske popu­lar­ne kul­tu­re u Jugoslaviji (1955 – 1965)“ (Geopoetika, Beograd, 2022.) odr­ža­no je u Gradskoj knjiž­ni­ci i čita­oni­ci Pula, u surad­nji s CKPIS-om, Centrom za kul­tu­ro­lo­ška i povi­jes­na istra­ži­va­nja soci­ja­liz­ma. Riječ je o srp­skom pri­je­vo­da tali­jan­skog izvor­ni­ka – „Con ven­tiqu­at­tro­mi­la baci. L’influenza del­la cul­tu­ra di massa ita­li­ana in Jugoslavia (1955 – 1965)“  – auto­ri­ce Francesce Rolandi. S njom je raz­go­va­rao Igor Duda sa Sveučilišta Jurja Dobrile u Puli.

On je uvod­no pred­sta­vio knji­gu, napo­me­nuv­ši da je ona auto­ri­čin dok­tor­ski rad, obra­njen 2014. na Sveučilištu u Torinu, a 2015. nagra­đen od Sveučilišta u Bologni Nagradom Vinka Kitarović. Iste godi­ne je izvor­nik knji­ge objav­ljen pri Bononia University Press iz Bologne, i bio je pred­stav­ljen na pul­skom Sveučilištu, u sklo­pu pro­gra­ma CKPIS‑a. Duda je istak­nuo da je ovaj srp­ski pri­je­vod dopu­nje­no i ažu­ri­ra­no izda­nje te pred­sta­vio samu auto­ri­cu koja se tre­nut­no bavi istra­ži­va­njem pro­ble­ma­ti­ke izbje­gli­ca u okvi­ru pro­jek­ta „Unlikely refu­ge? Refugees and citi­zens in East-Central Europe in the 20th cen­tury“ pri Masarykovu ins­ti­tu­tu i Arhivu Češke aka­de­mi­je zna­nos­ti. Posjetitelji su se mogli uvje­ri­ti kako Francesca jako dobro pri­ča hrvat­ski, što je rezul­tat nje­nih istra­ži­vač­kih napo­ra i pos­lje­dič­nih duljih bora­va­ka u Sarajevu, Beogradu, Ljubljani, Rijeci…

Općenito, Duda je oci­je­nio da u pos­ljed­njih 15 – 20 godi­na jako napre­du­je istra­ži­va­nje druš­tve­ne i kul­tur­ne povi­jes­ti, te povi­jes­ti sva­kod­ne­vi­ce u SFRJ‑u, a Francesca je dio te stru­je u kojoj sudje­lu­je i hrvat­ska kao i his­to­ri­ogra­fi­ja svih dru­gih zema­lja post-Jugoslavije, te broj­ni stra­ni znans­tve­ni­ci koji su iz svo­jih znans­tve­nih inte­re­sa odlu­či­li nauči­ti naš jezik.

„Važnost ove knji­ge, pogo­to­vo u Istri, ne tre­ba­mo objaš­nja­va­ti, jer svi vi okup­lje­ni veče­ras njen sadr­žaj ima­te u sje­ća­nju, živje­li ste to iz prve ruke“, kazao je Duda, a Francesca je objas­ni­la kako joj je prvot­na naka­na bila istra­ži­va­ti odno­se tali­jan­skih komu­nis­ta i soci­ja­lis­ta s Jugoslavenskim ide­olo­škim kole­ga­ma, no pro­uča­va­ju­ći gra­đu i par­tij­ske bil­te­ne doš­la je do zaključ­ka kako je upra­vo popu­lar­na tali­jan­ska kul­tu­ra u pos­li­je­rat­no vri­je­me pos­ta­la fak­tor surad­nje i pri­bli­ža­va­nja zava­đe­nih susje­da, te je svo­je istra­ži­va­nje okre­nu­la u tom pravcu.

Zašto su kao vre­men­ski okvir uze­te 1955. do 1965.? Povijesne veze među naro­di­ma na oba­la­ma Jadrana, pod­sje­tio je Duda, uvi­jek su pos­to­ja­le i kul­tur­ni su utje­ca­ji i danas vid­lji­vi, a u 19. sto­lje­ću Italija je bila model naci­onal­ne inte­gra­ci­je i za sla­ven­ske naro­de, što je nuž­no (usli­jed raz­li­či­tih inte­re­sa novo­nas­ta­lih drža­va) dovo­di­lo i do suko­ba i kul­mi­ni­ra­lo u 20.stoljeću. Nakon Drugog svjet­skog rata bilo je trza­vi­ca oko gra­ni­ca izme­đu Italije i nove, soci­ja­lis­tič­ke Jugoslavije. Londonskim memo­ran­du­mom 1954. doš­lo se do pri­vre­me­nog rje­še­nja pita­nja gra­ni­ce (rije­še­nog Osimskim spo­ra­zu­mi­ma 1975.), što je dove­lo do pro­cva­ta kul­tur­nih veza izme­đu Italije i Jugoslavije, una­toč raz­li­či­tos­ti poli­tič­kih sustava.

Iznimno važ­nu ulo­gu tali­jan­ske popu­lar­ne kul­tu­re (kojeg, sma­tra Rolandi, ni tali­jan­ski poli­ti­ča­ri tada nisu bili svjes­ni), kao posred­ni­ka kul­tur­nih poja­va koje su dola­zi­le sa Zapada, poseb­no SAD‑a, može se objas­ni­ti time što su se one kroz taj „tali­jan­ski fil­ter“ udo­ma­ći­va­le u kon­tek­s­tu u kojem su se čini­le manje kon­tro­verz­ni­ma i pri­hvat­lji­vi­ji­ma u oči­ma jugos­la­ven­skih vlas­ti. Dobar pri­mjer za to je film „Riso ama­ro“ i opće­ni­to tali­jan­ski neo­re­ali­zam, koji se bavio soci­jal­nim tema­ma, tema­ma rad­niš­tva i „obič­nih lju­di“, što je u tadaš­njoj Jugoslaviji ima­lo dobar oda­ziv. Npr. glav­na glu­mi­ca u tom fil­mu, Silvana Mangano, upra­vo je zbog te ulo­ge (ali i izvjes­nih bla­go erot­skih sek­ven­ci) pos­ta­la prva stra­na zvi­jez­da nove drža­ve. Spomenut je i Veljko Bulajić, kojem je Italija bila „odskoč­na daska“ jer je tamo stu­di­rao, a potom asis­ti­rao veli­ka­ni­ma poput Fellinija i De Sice. To iskus­tvo vid­lji­vo je, sma­tra Duda, i u Bulajićevom prvom dugo­me­traž­nom fil­mu „Vlak bez voz­nog reda“.

Presudni tali­jan­ski utje­ca­ji na obli­ko­va­nje jugos­la­ven­ske popu­lar­ne kul­tu­re izme­đu 1955. i 1965., u deset­lje­ću veli­kog otva­ra­nja soci­ja­lis­tič­ke Jugoslavije, bili su fes­ti­val Sanremo (pje­sme Adriana Celentana, Giannia Morandia, Claudia Ville, Bobby Sola, Rite Pavone, Oriette Berti, Domenica Modugna, Patty Pravo, našeg Sergia Endriga i mno­gih dru­gih bile su vrlo popu­lar­ne, a čes­to su se i pre­pje­va­va­le), zatim film­ske kopro­duk­ci­je komer­ci­jal­nih fil­mo­va, emi­si­je (mno­ge su pre­uzi­ma­li i kana­li u sus­ta­vu JRT‑a) tali­jan­ske RAI TV koja se mogla pra­ti­ti iz Istre i Dalmacije, zatim tada popu­lar­ni obi­čaj sho­ping-izle­ta u Trst, kao i legen­dar­ni Vespa i Fićo (o koji­ma se i pje­va­lo, npr. „kad si kupim mali moto­rin“)… Sve je to pri­do­no­si­lo upoz­na­va­nju jugos­la­ven­ske jav­nos­ti s Italijom i razvo­ju osje­ća­ja kul­tur­ne bli­skos­ti, pored činje­ni­ce da su mno­gi, poseb­no u pogra­nič­nim podru­čji­ma, odla­zi­li radi­ti u Italiju, ili su tamo ima­li rodbinu.

U to je vri­je­me Italija u ovim kra­je­vi­ma bila svo­je­vr­stan „pro­zor na zapad“, kroz fil­mo­ve, glaz­bu, TV, počet­ke sho­ping groz­ni­ca i turiz­ma… Bila je to – zaklju­ču­je Francesca Rolandi – jed­na ide­ali­zi­ra­na, uto­pij­ska, lepr­ša­vo izma­šta­na Italija koja je ima­la malo zajed­nič­kog s onom stvar­nom, ali je zato odra­ža­va­la oče­ki­va­nja Jugoslavena u pogle­du vlas­ti­te buduć­nos­ti, tije­kom tih porat­nih godi­na veli­kog opti­mis­tič­nog uzleta.