RAI i Trst – Jugoslavenske utopije
CKPIS: Predstavljena knjiga Francesce Rolandi o utjecaju talijanske pop-kulture u Jugoslaviji
Tekst i fotografije Daniela KNAPIĆ
Predstavljanje knjige „Dvadeset četiri hiljade poljubaca. Uticaj italijanske popularne kulture u Jugoslaviji (1955 – 1965)“ (Geopoetika, Beograd, 2022.) održano je u Gradskoj knjižnici i čitaonici Pula, u suradnji s CKPIS-om, Centrom za kulturološka i povijesna istraživanja socijalizma. Riječ je o srpskom prijevoda talijanskog izvornika – „Con ventiquattromila baci. L’influenza della cultura di massa italiana in Jugoslavia (1955 – 1965)“ – autorice Francesce Rolandi. S njom je razgovarao Igor Duda sa Sveučilišta Jurja Dobrile u Puli.

On je uvodno predstavio knjigu, napomenuvši da je ona autoričin doktorski rad, obranjen 2014. na Sveučilištu u Torinu, a 2015. nagrađen od Sveučilišta u Bologni Nagradom Vinka Kitarović. Iste godine je izvornik knjige objavljen pri Bononia University Press iz Bologne, i bio je predstavljen na pulskom Sveučilištu, u sklopu programa CKPIS‑a. Duda je istaknuo da je ovaj srpski prijevod dopunjeno i ažurirano izdanje te predstavio samu autoricu koja se trenutno bavi istraživanjem problematike izbjeglica u okviru projekta „Unlikely refuge? Refugees and citizens in East-Central Europe in the 20th century“ pri Masarykovu institutu i Arhivu Češke akademije znanosti. Posjetitelji su se mogli uvjeriti kako Francesca jako dobro priča hrvatski, što je rezultat njenih istraživačkih napora i posljedičnih duljih boravaka u Sarajevu, Beogradu, Ljubljani, Rijeci…
Općenito, Duda je ocijenio da u posljednjih 15 – 20 godina jako napreduje istraživanje društvene i kulturne povijesti, te povijesti svakodnevice u SFRJ‑u, a Francesca je dio te struje u kojoj sudjeluje i hrvatska kao i historiografija svih drugih zemalja post-Jugoslavije, te brojni strani znanstvenici koji su iz svojih znanstvenih interesa odlučili naučiti naš jezik.

„Važnost ove knjige, pogotovo u Istri, ne trebamo objašnjavati, jer svi vi okupljeni večeras njen sadržaj imate u sjećanju, živjeli ste to iz prve ruke“, kazao je Duda, a Francesca je objasnila kako joj je prvotna nakana bila istraživati odnose talijanskih komunista i socijalista s Jugoslavenskim ideološkim kolegama, no proučavajući građu i partijske biltene došla je do zaključka kako je upravo popularna talijanska kultura u poslijeratno vrijeme postala faktor suradnje i približavanja zavađenih susjeda, te je svoje istraživanje okrenula u tom pravcu.
Zašto su kao vremenski okvir uzete 1955. do 1965.? Povijesne veze među narodima na obalama Jadrana, podsjetio je Duda, uvijek su postojale i kulturni su utjecaji i danas vidljivi, a u 19. stoljeću Italija je bila model nacionalne integracije i za slavenske narode, što je nužno (uslijed različitih interesa novonastalih država) dovodilo i do sukoba i kulminiralo u 20.stoljeću. Nakon Drugog svjetskog rata bilo je trzavica oko granica između Italije i nove, socijalističke Jugoslavije. Londonskim memorandumom 1954. došlo se do privremenog rješenja pitanja granice (riješenog Osimskim sporazumima 1975.), što je dovelo do procvata kulturnih veza između Italije i Jugoslavije, unatoč različitosti političkih sustava.
Iznimno važnu ulogu talijanske popularne kulture (kojeg, smatra Rolandi, ni talijanski političari tada nisu bili svjesni), kao posrednika kulturnih pojava koje su dolazile sa Zapada, posebno SAD‑a, može se objasniti time što su se one kroz taj „talijanski filter“ udomaćivale u kontekstu u kojem su se činile manje kontroverznima i prihvatljivijima u očima jugoslavenskih vlasti. Dobar primjer za to je film „Riso amaro“ i općenito talijanski neorealizam, koji se bavio socijalnim temama, temama radništva i „običnih ljudi“, što je u tadašnjoj Jugoslaviji imalo dobar odaziv. Npr. glavna glumica u tom filmu, Silvana Mangano, upravo je zbog te uloge (ali i izvjesnih blago erotskih sekvenci) postala prva strana zvijezda nove države. Spomenut je i Veljko Bulajić, kojem je Italija bila „odskočna daska“ jer je tamo studirao, a potom asistirao velikanima poput Fellinija i De Sice. To iskustvo vidljivo je, smatra Duda, i u Bulajićevom prvom dugometražnom filmu „Vlak bez voznog reda“.
Presudni talijanski utjecaji na oblikovanje jugoslavenske popularne kulture između 1955. i 1965., u desetljeću velikog otvaranja socijalističke Jugoslavije, bili su festival Sanremo (pjesme Adriana Celentana, Giannia Morandia, Claudia Ville, Bobby Sola, Rite Pavone, Oriette Berti, Domenica Modugna, Patty Pravo, našeg Sergia Endriga i mnogih drugih bile su vrlo popularne, a često su se i prepjevavale), zatim filmske koprodukcije komercijalnih filmova, emisije (mnoge su preuzimali i kanali u sustavu JRT‑a) talijanske RAI TV koja se mogla pratiti iz Istre i Dalmacije, zatim tada popularni običaj shoping-izleta u Trst, kao i legendarni Vespa i Fićo (o kojima se i pjevalo, npr. „kad si kupim mali motorin“)… Sve je to pridonosilo upoznavanju jugoslavenske javnosti s Italijom i razvoju osjećaja kulturne bliskosti, pored činjenice da su mnogi, posebno u pograničnim područjima, odlazili raditi u Italiju, ili su tamo imali rodbinu.
U to je vrijeme Italija u ovim krajevima bila svojevrstan „prozor na zapad“, kroz filmove, glazbu, TV, početke shoping groznica i turizma… Bila je to – zaključuje Francesca Rolandi – jedna idealizirana, utopijska, lepršavo izmaštana Italija koja je imala malo zajedničkog s onom stvarnom, ali je zato odražavala očekivanja Jugoslavena u pogledu vlastite budućnosti, tijekom tih poratnih godina velikog optimističnog uzleta.