Imaginarne žene Marcela Viqueza u Galeriji Rigo u Novigradu
Tekst i fotografije Marko ŠORGO
Još samo do 16. kolovoza može se razgledati izložba grafika multimedijalnog urugvajskog umjetnika, Marcela Viqueza, u novigradskoj galeriji Rigo.
Postav je nazvan Žene iz Kubertona, a nastao je tijekom autorovog četvero tjednog boravka u umjetničkoj rezidenciji u selu Brdo. Kustosica izložbe je dr. sc. Jerica Ziherl.
Na svakoj od četrdesetak tušem naslikanih radova nalazi se motiv žene koja nešto radi i svako od tih djela ima svoje tekstualno objašnjenje, primjerice čita, pere odjeću, itd.
Promatrajući ova djela slikana crnom bojom na bijeloj podlozi vidimo da se često radi o kućanskim poslovima, ili opasnim namjerama, na kojima je uvijek naglašena golotinja i to kao vid umjetnosti, ne seksualnosti.
Damas de Kuberton, kako ih naslovljuje autor na svom materinjem jeziku nose i nož i vatreno oružje. Logično pitanje koje si postavlja posjetitelj, kako u idiličnom i pustom istarskom selu autor nalazi nadahnuće u slikama koje upućuju na potlačenost žene ili nasilju, odgovor vjerojatno je donio i odnio sa sobom sam pedesetjednogodišnji Vaquez.
Ziherl u svojem osvrtu, vezano za inspiraciju za ove radove, smatra: „Bilo da su te slike kubertonskih žena konceptualne, intuitivne ili emocionalne, njihova suština proizlazi iz procesa crtanja. Za Marcela Viqueza proces crtanja je vrsta razmišljanja, a procesi razmišljanja vrsta crtanja. Na taj način testira ideje, izvedbe misli koje često čini i napola naziranim. Možda stoga što Viquezova inspiracija dolazi od spirare: disati, crtati u dahu. Ili, obrnimo: crtati, u dahu, u pokretu.“
Ako se osvrnemo na dosadašnji rad ovog autora, usudili bismo se reći da je ovo nastavak jedne serije, koja se dotakla naših krajeva, a oni su na nju utjecali svojom surovošću, ali i gostoprimstvom. Jer je naše podneblje u svojoj suštini između te dvije suprotnosti, autor je kao neka vrsta televizije koja antenom percipira, a na ekranu prikazuje.
Omiljena tehnika – tuš
Austrijska galeristica Ursula Kirzinger u vlastitoj rezidenciji Kuberton, gdje nema ni tekuće vode ni struje, pruža svake godine prostor i vrijeme za boravak i stvaranje konceptualne umjetnosti. Ovo je nazvano AIR, što je skraćenica za artist in residence, projekt u kojem se stvaraju djela konceptualne umjetnosti u Istri, a traje uz jedan dulji prekid od 1976. godine.
Kustosica naglašava da su ti radovi zapravo bilješke okidanih listova iz nekog iluminiranog rukopisa: „Iluminacije, da, ako ih vežemo s Viquezovim uobličavanjima, a preko njih i s riječima. Te ocrtane riječi pretvorene u rečenice, kojima ne fali blazirane ironije i humornog cinizma, i koja gotovo svaka završava s Kubertonom kao oznakom mjesta i radnje, nisu ni zapisi ni poruke, nego pogledi noći. I filozofska misao zna za taj pogled, „kojem kroz noć s vremena na vrijeme prolete krvave glave i druge sablasne prikaze. I ljudsko je biće ta noć.“
Za doživljavanje i interpretaciju ovog postava, Ziherl otkriva da pitanje umjetnikovih crteža nije „što oni znače“ nego „kako to radi“. Značenje slike je plod umjetnikove senzacije vizija, sa ili bez uporišta u stvarnom svijetu, i podložno je različitim interpretacijama.
Crte i crnine
„Ocrtane riječi pretvorene u rečenice, kojima ne fali blazirane ironije i humornog cinizma i od kojih gotovo svaka završava s Kubertonom kao oznakom mjesta i radnje, nisu ni zapisi ni poruke, nego pogledi noći“, nastavlja ravnateljica muzeja.
„Granica između njih je crnina. To nije crnina koju bi nadvila noć, nego svjetlost bez ocrta koja noć čini vidljivim. Ne podcjenjuje on tu crninu koja izvire iz oblina žena, predmeta, riječi, jer zna: u toj crnoj izvija se osjećaj bezgranične slobode i tjeskobe zarobljenosti“, završava kustosica.
