Tjedan suvremenog cirkusa iz Čarobnjakovog šešira
Cirkus – bez slona, ali s puno srca
Tekst Daniela KNAPIĆ
U sklopu svog programa »Opčini me novim cirkusom!« kojeg sufinancira Grad Pula, udruga Čarobnjakov šešir (poznata po FUČ‑u – Festivalu uličnih čarobnjaka koji je godinama ljeti organizirala u Puli, a posljednjih ga je nekoliko godina preselila u Novigrad) obilježila je protekli Tjedan suvremenog cirkusa s tri kvalitetna programa izgrađena na cirkuskim iskustvima, s ciljem pružanja veće vidljivosti uličnoj umjetnosti, suvremenom cirkusu i uličnom teatru, formama koje su trenutno u velikom razvoju u Hrvatskoj i Europi.
S posljednjim od ta tri programa u nedjelju je u kafiću La Resistance iza Arene proslavljena i međunarodna Noć cirkusa, koja se ove godine obilježava s preko 200 različitih predstava u 10 zemalja EU. Bio je to veseli putujući cirkuski kabaret za djecu i odrasle „Trio LaLaLa“ zagrebačkog Triko cirkus teatra. Razigrani i uigrani izvođači, Iva Peter Dragan, Nikolina Majdak i Mario Miličić publici su ponudili pregršt akrobacija, žongliranja, muziciranja, plesa i smijeha.
Druga dva događaja odvila su se prošlog tjedna u Istarskom narodnom kazalištu. U ime te kuće (u koju se trenutno, zbog radova na obnovi, ulazi na stražnji ulaz) u obje su prilike publiku pozdravili novi umjetnički voditelj INK Matija Ferlin, te Irena Boljunčić-Gracin u ime Čarobnjakovog Šešira. Oboje su izrazili zadovoljstvo ovom suradnjom koja potvrđuje da su se i kod nas etablirana kazališta počela zanimati za tu formu i u svoje programe uključivati projekte ulične umjetnosti.
Prvi, odigran u četvrtak pod naslovom „Moja smrt i ja“ solo je projekt (u produkciji zagrebačke cirkuske udruge Cirkorama) mlade i tjelesno vrlo gipke i u pokretima kreativne umjetnice Petre Najman. Ona u njemu, kroz lutkarske i cirkuske elemente (statični trapez i plesna akrobatika, uz lutku kostura kao glavni rekvizit) promišlja univerzalnu temu ljudske smrtnosti, inspirirana osobnim proživljavanjima nakon pada s trapeza i ozljede, uslijed čega se neko vrijeme nije mogla baviti cirkusom. Smrt, simbolizirana kosturom, pojavljuje se u predstavi upravo nakon Petrinog pada, te je od tada dalje ne prestaje pratiti, bilo da joj kruži oko glave ili je s njom u prisnom zagrljaju, postavljajući istu dilemu svakom gledatelju-trebamo li svoju smrt ignorirati, bojati je se, „skrivati pod tepih“ svaku misao o njoj i od nje bježati, ili je prigrliti kao najbliskiju, uvijek prisutnu prijateljicu koja će nas jednog dana povesti na (kako reče Petar Pan) „najveću avanturu“?
Druga predstava, odigrana u petak u INK‑u, uz iznimno prikladnu glazbenu pratnju multiinstrumentalistice Lucije Stanojević uključuje dvoje protagonista koji su se predstavili i nedjeljnim nastupom u La Resistanceu – Nikolinu Majdak i Marija Miličića. U ovom slučaju produkcija je njihovog Cirkusom Inspiriranog Rubnog Kazališta – CIRK‑a POZOR, umjetničke organizacije koju su osnovali 2020. godine i predstavljaju je kao „fiktivni prostor u kojem spajamo naše najveće ljubavi u umjetnosti: kazalište, film, vizualnu umjetnost i cirkus, s obaveznim začinom naše najveće strasti: ulice.“ Sam naziv organizacije, pojašnjavaju na njenoj web stranici, ne odnosi se na onaj vojnički Pozor!, odnosno stav „Mir-no!“, nego upravo suprotno, na pokret i pozornost: „Nastojimo gajiti pozornost, otud ime. Obratiti pažnju. Idemo po zor. Pozor! Po zor!“ Dodajmo da je Cirk Pozor ko-producent i predstave „Trio LaLaLa“.
Dok je Mario Miličić prvenstveno vizualni umjetnik, aktivni sudionik hrvatske graffiti i street art scene koji djeluje pod raznim pseudonimima (npr. „Mane Mei“), te vodi brojne radionice, a gluma i klauniranje su mu sekundarne aktivnosti, Nikolinu Majdak danas mnogi smatraju ponajboljom hrvatskom klaunicom. Ova izvedbena umjetnica i glumica proteklih 20-ak godina bavi se kazalištem i filmom u raznim njihovim oblicima, istražujući i učeći prije svega kroz korištenje tijela i pokreta, te na polju fizičke komedije i klauna, crpeći inspiraciju iz estetike cirkusa i neposrednosti uličnog kazališta, no kao bazu imajući uvijek i politički mišljeno kazalište, te rubnost nezavisne kulturne scene s koje potječe. Glumi u raznim kazališnim predstavama, predstavama za djecu, performansima i uličnim predstavama koje je izvodila po čitavom svijetu.
„Obaveza“ je Nikolinin su-autorski rad, nastao u interakciji s francuskom autoricom, glumicom, redateljicom i učiteljicom klauniranja Lee Delong, kao kruna njihove desetogodišnje suradnje kroz koju njeguju i razvijaju klaunske tehnike i poetike u umjetničkom izrazu. Od njihovog prvog susreta, 2008. godine na Zlarinu na glumačkoj radionici na koju je došla na poziv Leona Lučeva, Nikolina Majdak započinje svoja istraživanja neiscrpnog polja umjetnosti klaun(ov)a i fizičkog kazališta s Lee Delong kao učiteljicom i mentoricom. Njihov se rad kasnije pretočio u mnoge predstave i projekte (Slavuj, Dvije i pol sestre, Noć živih klaunova, Feydeau-re-mi Triko cirkus teatra, Crna Petra Kazališta Mala scena i Triko cirkus teatra itd.), od kojih su mnogi igrani i na međunarodnim festivalima (Meksiko, Slovačka, Francuska, Belgija, itd). Zanimljiv je podatak da najnovija Nikolinina predstava, „Sretno!“ (u suradnji s Adrianom Josipović i Damirom Bartolom Indošem) na neobičan način povezuje labinski rudarski pozdrav i životne priče dviju iznimnih žena – labinske učiteljice i jedne od prvih socijalistkinja Giuseppine Martinuzzi s onom njene američke imenjakinje, pjevačice i glumice Josephine Baker.
Predstava Obaveza, pak, inspirirana je satiričkom dramom Jeana Giraudouxa „Luđakinja iz Chaillota“ (iz 1943.!), u kojoj glavna junakinja, „luđakinja“ nastoji osujetiti planove „normalnih poduzetnika“ koji su načuli da se pod Parizom nalaze velike zalihe nafte te im njihov nerv za ganjanje stalno novih načina profitiranja nalaže da krenu u projekt rušenja „grada svjetla“ kako bi na njegovom mjestu niknula nova crpilišta crnog zlata…
Oslanjajući se na neke motive iz te drame, Delong i Majdak izgradile su lepršavu, a istovremeno smrtno ozbiljnu predstavu temeljenu na klauniranju, plesu, pokretu i animaciji predmeta u maniri novog cirkusa. Spomenuli smo već i glazbenu doprinos Lucije Stanojević koja u predstavi ima važnu ulogu (npr. u jednom trenutku kad ona stane sa svojom izvedbom, Nikolina, koja ne komunicira riječima nego pokretima usklađenima s tom zvučnom podlogom, glasno upozori, poput La Linee iz slavnog crtića, da mora nastaviti biti joj zvučnom podlogom) – razni instrumenti kojima se služi, kao i glasovne intervencije i snimke pohranjene na tabletu, ne funkcioniraju kao tek puka pratnja već i kao glazbena dramaturgija Nikolinine izvedbe. Mario Miličić, pak, kao „čovjek u odijelu“ pojavljuje se više kao lik s boka koji donosi i odnosi rekvizite, ali odjeven u potpuno bijeli zaštitni omotač kakve smo na medicinarima viđali tijelom recentne globalne pošasti, podsjeća i na nju i na ostala ludovanja kojima smo posebno zadnjih godina bombardirani.
Nikolina se u predstavu doslovno „dokotrlja“ kao torba (čak ne ni kofer, nego jedna od onih većih torbi s patentima koje nudi svaki veći supermarket) koja nedugo potom rađa malu torbu i slijede ostale slatke i teške muke svake suvremene žene –od podizanja djeteta, preko skrbi za kućne biljke i svoj status društvenog leptirića na kojekakvim eventima, do nalaženja, „gubljenja u“ i oslobađanja od poistovjećenosti s „svojim muškarcem“. Predstava se gradira, njen ritam postaje sve neuračunljiviji, sve do izluđujuće babilonske kakofonije u koje nas danas bacaju mediji i društvene mreže, a od kojih se junakinja ne uspijeva sakriti ni kad se zaključa i proguta ključ. Predstava potiče još mnoge druge teške asocijacije, ali na neki uvrnuti klaunski način istovremeno doista grije srce. Zato preporuka: ako to još niste učinili, upamtite Nikolinino ime i ne propustite njene uratke kad je sljedeći put dovedu u grad.
