„Baš mi je fensi“
Pulski fokus: 50. jubilej Josipa Pina Ivančića
Tekst i fotografije Daniela KNAPIĆ ● Ostale fotografije iz arhiva Kulturistre
Pulski vječiti buntovnik – likovnjak, glazbenik, performer ranije poznat po trlišu i jedini pulsku umjetnik bez ateljea- Josip Pino Ivančić (ili j.i. Pino) u posljednje vrijeme obilježava svojih preko 50 (sad već skoro 53) godina na umjetničkoj sceni i to „rockerskom“ art-turnejom mnogim hrvatskim gradovima s različitim umjetničkim događanjima. Dva je nedavno upriličio i u Puli (predstava „Odlazak u… tišinu“ u INK‑u i izložba ranih radova „Retrošpektiva – Filigramski pločnici“ u Sveučilišnoj knjižnici), a nedavno je njegovo stvaralaštvo predstavljeno i na skupnoj izložbi u galeriji Novo. Pinove radove često prate i autorski tekstovi u kojima se poigrava sa standardom, dijalektom, tuđicama, pravopisom i gramatikom pa razgovor/prepisku s jubilarcem objavljujemo u njegovom stilu.

Obzirom na šarolikost tvojih umjetničkih istupa, danas bi te neki kratko svrstali u „interdisciplinarne umjetnike“? Kako ti sebe predstavljaš (osim kao i.j. PiNO)?
Penzijoner-električar i slobodno AVANTpop artist amateur.
Kako napreduje turneja?
Pa gre, po nekoj svojoj time hodalici i mogućnostima. Odradio dio sequenci iza Učke gore po Hrvackoj u različitim prostorima i javnim površinama… Tko je radoznao će poGooglat ili kega interesira potrudit će potrazit/poiskat… ajmo ovako postavit jednu bubicu u uho: zašto me nema po istarskim tzv. galerijama?
Zadnjih godina si često u Zagrebu, misliš li se tamo preseliti? Da li se u Zagrebu bolje živi i umjetnički djeluje nego u Puli i Istri?
Ne, ne selim u Zagreb! Samo sad provodim dio svog penzijonerskog vremena u ZGju. Meni je tamo OK. Kad mi dopizdi Pula, i ako nisam na nekoj manifestaciji ili touringu, odem gore i obratno. U ZGju ima puno više mogućnosti, događanja, zanimljivosti, a i ekipe su otvorenije… imaš i tamo tzv. klanove/interesne skupinice, ali moreš bez neke kativerije s ljudima raspravit, popičkat se i nastavit dalje bit na piću. A i ne skrivaju se ljubomorno radovi i ideje. Nekako je lepršavije i, da, nećeš nakon 10-ak minuta već znat kamo se kreće ćakula ili trač…

Na „Retrošpektivi“ u Sveučilišnoj knjižnici doznali smo mnogo toga o tebi, pa tako i o tvojoj literarnoj i novinarskoj strani koju si gajio još od Ibora, Istarskog borca. Pišeš li i danas negdje, nešto…
Pišem si neke „ eseje“ …textove za simpozije di me zovu i di treba biti i textualnih podloga…pa ponekad za neki tzv. stručni vanjski časopis napišem neku svoju opservaciju…
A glazba? Još od prve postave Gustapha krećeš se i u muzičarskim krugovima…
Radim si glazbene podloge za neka od svojih događanja, s nekim ljudima znam nešto i izimprovizirat i skupljam ljude za VELIKI orkestar…za LIVE đir…
„Retrošpektiva“ je dala mali uvid u tvoje rane zanimacije, umjetnička stremljenja i rane utjecaje. Koje možeš izdvojiti, što te sve vozilo kao mladca?
Švrljanje po livadama i brdašcima Pule, bivša čista Gregovica, Medulinska cesta, PRAgrande poljoprivredno dobro, rukomet, elektronika i sjedenje ispod čokolatina na Korzu/Giardinima… Na/prvo, sam bauljao i plazijo po Monte‑u, blatnjavih i krvavih koljena i ruku. Pokle san s tatom i nonom Ivanom djeljao grane i dela pasture, labore, riza drivo, kola „vodenička“ od ripe na potoku i lokvi. A u školi smo imali Domaćinstvo i Tehnički odgoj i vadili se handMade koristeć ordenja…i dotle je Mularija delala Fionde i puškalice i lovila tiće na Višćade…usput se zezao u historijskoj grupi, di smo se gađali glinom i siporexom, fingirajući da delamo historijske građevine… piturivao zidne novine da budem na oku „Žirafi“ umjesto da me ne nateže za zulufe… A da mi pasa vrime na delu u Cementari u pogonu i smjeni u Centrali a imajuć materijale pri ruci, poče san kombinirati/slagat ili u maniri japansko/kineskih drvoreza drvene minijature kad već nisam imao prostor za HenryMoorove gabarite… Pa smo se opkladili, u RKUD „Uljanik“, di san bahato i bezobrazno rekao da ću sigurno dobit nagradu na natječaju/izložbi RKS, poslavši uz ostale radove i drvorez/skulpturicu „slika iz djetinjstva koja nestaje iz dana u dan“, za koju ipak dobih nagradu ! i šalicu čaja i čokoladu od škvadre J ( kasnije je u seljakanju skulpturica nastradala/pretrpjela krkove a moja draga mama ju je skrpala da ne primijetim, a nisam ni gledao ju preveć, „intervenciju“ jer je godinama stajala iznad vratiju na štoku… Poslije toga je sve krenulo kako je krenulo… na začudan zavojit put…

Što bi, kad bi mogao, danas kazao onom dječaku Pinu koji je činio prve korake ka svijetu umjetnosti od kojih si neke predstavio na toj izložbi?
Čo moj, malo kambijaj i pensaj više na šolde i oderi nekog i ne budi toliko empatičan !!!
Dugo si bio neraskidivo vezan s pulskim škverom, u kojem si proveo skoro cijeli „radni vijek“ da bi nakon 33 godine bio prijevremeno umirovljen kao „tehnološki višak“. Brodogradilište Uljanik je uvelike obilježio i tvoje umjetničko djelovanje, ne samo zbog trliša koji je dugo bio zaštitni znak tvoje umjetničke persone. Davno si, npr. upozoravao na propadanje pulskog brodogradilišta, a negdje godinu prije velikog posmrtnog izlaska Uljanikovaca na ulice palio svijeće pred portom, u molitvi za pulskog diva na samrti. Čini se da su te mnogi tek tada počeli doživljavati ozbiljnije (npr. naslov „Pino je bio u pravu“) Uvijek si negdje na margini, ali uvijek prisutan i aktivistički usmjeren na mnoge nepravde koje uočavaš kako u Puli tako i u svijetu. Danas je ta povezanost s nevoljama „Uljanikovaca“, bar tako izjavljuješ, za tebe gotova priča…
Yesss! 2020.god. sam u galeriji Karas imao izložbu „ H.ister.i.JA Tour mitt h’man preselitev“ 2000 – 2020 na kojoj sam izložio dokumentaciju mojih 20 ljeta bavljenja Uljanikovom „sudbinom“ od tzv. skandala s „klanjem“ purana + ostala dokumentacija, te kronologija štrajkova i dešavanja oko i u Uljaniku do 2020. Na kraju je bila GRAN KACATA FINALE di sam kompletno tu izložbu skinuo i spalio i napravio kasnije knjigu-urnu, s fotodokumentacijom na vanjskim stranama, a unutra je spojena „urna“ s pepelom. I time sam finiširao i očistio se od Uljanika na neki način.

Općenito, osim kad su ti bili i policijskom intervencijom sankcionirani – poput „slučaja puran“ kojeg si spomenuo, odnosno „Humane preselitve“ Uljanika u Pazin ili pak ležanja na križu pred rovinjskom crkvom Sv. Eufemije – tvoji su performansi češće doživljavani kao puke provokacije i ludistički ispadi. Nisi se na to obazirao, nastavljajući slijediti nagon za umjetničkim iskazom i kritikom postojećeg. Osjećaš li svoju umjetnost kao svoje poslanje? Može li umjetnost mijenjati svijet?
Gledaj, danas je umjetnost većinom DIZAJN i PRODAJNI artikal, komercijalno ulaganje, intelektualno preseravanje i masturbiranje. Ja sam krenuo baš onako umjetnički, kao po školski, ali me isprovocirala situacija: pošto sam bio radnik/serviser u vrijeme kad je jedna od mantri bila „kultura radnicima i radnici u kulturi“ (bijela knjiga , Šuvar), zatim primjer Bauyesa i 68osmaško nasljeđe definirali su mi budućnost u pravcu pokušaja mijenjanja mentalnog sklopa okruženja. A i htio sam da se u radovima osjeti neki feeling , uživo, da to i fizički osjetiš, na toj nekoj razini. Ćeo sam ljudima prenijeti/potaknuti emocije, uživo…Ali, kvragu…izgleda da nije uspjelo. Ljudi/gomila je nepredvidiva a i socio-kultur-političko okruženje je većinom neprijateljsko/pasivno/ulijenjeno.

U INK‑u si koncem studenog, zajedno s kolegama Šandorom Slackim-Šanijem i Davorom Belasom, izveo performans/predstavu pod nazivom „Odlazak u… tišinu“: Na pozornici je vas troje. Lijevi akter (Belas) minimalno se kreće i cijelo je vrijeme ostaloj dvojici autistično okrenut leđima. Prvo pere tanjuriće i pažljivo ih slaže po podu, zatim skida bijelu košulju i crta si po leđima crnim i crvenim tušem, ponovno se na kraju oblačeći. Ti si, u sredini, najpokretniji lik, okupiran tehnikalijama- najprije pišeš na starinskoj pisaćoj mašini ( zvučna podloga cijelog performansa je upravo kakofonični zvuk mnoštva takvih mašina), a na kraju sve uznemireniji stalno komuniciraš pametnim telefonom. Šani pak, kao jezivi treći, pod vojničkim šljemom silno uživa u igri s hrpom zakrvavljenih kostiju okruženih svjetskim zastavama. Čak i više od poznatog Kubrickovog majmuna iz Odiseje u svemiru (ta se scena s laptopa kroz cijelu predstavu vrti na repeat). Predstava se može „pročitati“ gotovo kao simbolični triptih sadašnjeg mučnog stanja svijeta, mada je bilo interpretacija kako je i tu riječ o propasti Uljanika…
Nema baš nikakve veze sa Uljanikom… i igra je bila analogno-digitalna. A Šani je dobro čistio sva sranja i ratne škifece po svijetu ( zastave oko kostiju ) i izreka koje je pisao po kostima. Sam naslov je OXIMORON, mi smo otišli u GROMOGLASNU TIŠINU!
Frustrirano-rezigniran stav kojim predstava zrači valjda nas sve polako obuzima pri pogledu na dnevne vijesti. Što nam je činiti u svijetu preplavljenom strahom, agresijom, dekadencijom? Je li ta gromoglasna (sugerirana u naslovu) jedini učinkovit bijeg?
Postoji ljudska solidarnost i empatija. Takvi tzv. pojedinci trebali bi se ujedinit i ukrotit svoja ega i jajci, umrežit i svojom brojnošću nadjačat deformacije/devijacije. Ajmo vako za primjer, za HR: da se u svakom gradu naše lijepe skupi na glavnom trgu po 500 do 1000 penzionera i da počnu brontulivat baš me intereša kako bi reagirala aktualna ali i aktualne vlasti !? Nema bijega, učini ništo da budeš neki vražji primjer… svaka mala revolucija doprinosi evoluciji…

Prije par godina si se bio kandidirao za gradonačelnika- da li je to bio samo još jedan od tvojih projekata, umjetničko istraživanje političke sfere „iznutra“ ili si doista namjeravao potpuno promijeniti „profesiju“ i zasjesti na to radno mjesto?
Da! Nije to bila ART Akcija, već mijenjanje moje a i „profesije“ okoline…ući u sistem i mijenjati ga!
Uz ostalo, u tvom životopisu piše: „Od devedesetih javnost ga pozna kao jednog od najprovokativnijih hrvatskih performera te kao alternativnog novomedijskog eksperimentatora.“ Kako se snalaziš danas, kad tehnologija gotovo svakodnevno donosi nove i nove mogućnosti prijenosa i procesiranja informacija, kojim se novim mogućnostima baviš?
Novu tzv. tehnologiju koristim onako kako mi zatreba…ili koju njenu stranu trebam ili manipuliram na svoj način njom… a nekim slučajevima ju i ignoriram…
Beyeus te je, ističeš, zarazio idejom „cjeloživotnog performansa“. Nekad je to bila neobična ideja, biti stalno pod lupom javnosti, a danas u ovim „novonormalnim“, „big brother“ uvjetima kao da se polako urušava i sama ideja ikakve privatnosti. Kako to djeluje na tebe i tvoju umjetnost? Kako živiš, kako se snalaziš, kako si prošao kovid histeriju?
Pa penzijonerski! Dok AP dijeli peneze za popizdit, berem zelenjavu di se more i normalno da sam na „dijeti“ i „zdravom lifeu“…baš mi je bilo lipo za Covida jer je bilo puno praznog prostora, a u ostalom neki od nas su bili i „neodgovorni“… Ma, baš mi je fancy! Dobro se zabavljam i nakon svijeh tračeva i brundanja iza hrbata mi je svejedno i ne utječe mi ni mikron na rad. Pa odgovorio sam ti ča je danas ART, a ja se krećem van okvira ili na rubu… dok moren platit režije i ništo za pregrist (sve manje mi triba) nezavisan sam i nedodirljiv tuđim tračanjima ili različitim etiketiranjima. Ne moram biti nekom uzor… ako je nekom ovo sto radim OK može me pratit, imitirat a i ne mora, može se prilagodit, odabrat…

Ciljevi, planovi?
Završavat ovu 50 ART Touring, imam još nekoliko etapa i planiram sve zaokružiti velikim FireEndShowom u NEXE cementari, gdje se spaljuju nedozvoljene suspstance uz kontrolu Policije… a ostalo ča dojde ili ča mi usput ponude.
Kroz vatru u svijetlu budućnost? Koje su ti želje za ovu bližu, kao i za budućnost neke buduće djece?
Ujutro se zbudiš, uštipneš za obraz i to je futur ili svjetla budućnost. Svojoj djeci i njihovoj djeci ostavljamo naše pizdarije da u svom kontextu to ispravljaju i sebi prilagođavaju.