Projekcija filma „Krvnik“ u Klubu PFT‑a

B. V.

22.02.2024.

Projekcija nagra­đi­va­ne crno­hu­mor­ne poli­tič­ke ale­go­ri­je „Krvnik“ čiju reži­ju pot­pi­su­je Luis García Berlanga na pro­gra­mu je u čet­vr­tak, 22. velja­če s počet­kom u 20 sati u Klubu Pulske film­ske tvor­ni­ce. Prije pro­jek­ci­je film će naj­a­vi­ti, a pos­li­je će vodi­ti raz­go­vor s publi­kom o temi i nara­ci­ji fil­ma vodi­telj Kluba PFT‑a Marko Zdravković-Kunac.

Riječ je o jed­nom od naj­us­pje­li­jih ostva­re­nja u povi­jes­ti špa­njol­ske kine­ma­to­gra­fi­je u kojem se reda­telj na meta­fo­rič­ki način bavi besmis­lom ono­dob­nog špa­njol­skog druš­tva i dekons­tru­ira mito­lo­gi­zi­ra­ne poj­mo­ve duž­nos­ti i domo­ljub­lja Francovog režima.

Starom špa­njol­skom krv­ni­ku Amadeu bli­ži se dan odla­ska u miro­vi­nu, a s obzi­rom da je nje­go­va pro­fe­si­ja pri­lič­no spe­ci­fič­na, sve više bri­ge zada­je mu potra­ga za nje­go­vim nas­ljed­ni­kom. No upra­vo je Amadeovo zani­ma­nje glav­ni raz­log zbog kojeg nje­go­va kći Carmen ima ozbilj­nih pro­ble­ma. Naime, iako je ona priv­lač­na dje­voj­ka, čim mla­di­ći doz­na­ju kojim se pos­lom bavi nje­zin otac, razo­ča­ra­ni pobjeg­nu gla­vom bez obzi­ra. No to bi se ipak moglo pro­mi­je­ni­ti kad se u Carmen zalju­bi mla­di José Luis, naoči­ti pogreb­nik kojem će Amadeo pos­ta­vi­ti samo jedan uvjet za dobi­va­nje ruke nje­go­ve kće­ri. Želi li ože­ni­ti Carmen, José Luis mora Amadea nas­li­je­di­ti u obav­lja­nju pos­la krv­ni­ka, na što stras­tve­no zaljub­lje­ni mla­dić brzo­ple­to pris­ta­ne. Iako i on ispr­va vje­ru­je da će moći radi­ti kao krv­nik, nakon što prvi put pogu­bi čovje­ka José Luis shva­ti da to ipak nije posao za nje­ga, te ga odlu­či napus­ti­ti. No Amadeo će ga na to poče­ti uvje­ra­va­ti da je sva­ki posao uvi­jek težak.

Godine 1963. na fes­ti­va­lu u Veneciji film je ovjen­čan nagra­dom Međunarodne fede­ra­ci­je film­skih kri­ti­ča­ra FIPRESCI, a tadaš­nji špa­njol­ski vele­pos­la­nik u Italiji pro­s­vje­do­vao je zbog nje­go­va pri­ka­zi­va­nja. Naime, film je na Mostri pri­ka­zan i nagra­đen nedu­go nakon što je u Španjolskoj u mon­ti­ra­nom poli­tič­kom pro­ce­su na smrt osu­đen i pogub­ljen komu­nis­tič­ki vođa Julián Grimau García, što je u među­na­rod­noj jav­nos­ti iza­zva­lo veli­ke pro­tes­te pro­tiv Francova reži­ma. U tom kon­tek­s­tu se i Berlangin film sma­trao anti­re­žim­skim, prem­da je posri­je­di jed­no od naj­us­pje­li­jih ostva­re­nja u povi­jes­ti špa­njol­ske kinematografije.

Imponira vje­šti­na kojom autor nagla­še­nim crnim humo­rom i iro­nij­skim pro­se­de­om nagla­ša­va domi­na­ci­ju slu­čaj­nos­ti i sple­ta okol­nos­ti nad osob­nim sta­vo­vi­ma i osje­ća­ji­ma: mla­dić kojeg uža­sa­va sva­ki oblik nasi­lja, pos­tup­no sebe uvje­ra­va u nuž­nost pos­to­ja­nja i izvr­še­nja smrt­ne kazne.

Luis García Berlanga špa­njol­ski je reda­telj i sce­na­rist. Diplomirao je na Instituto de Investigaciones y Experiencias cine­ma­to­gráfi­cas (IIEC) u Madridu 1949. godi­ne. Zajedno s kole­gom sa stu­di­ja, Juanom Antoniom Bardemom, osno­vao je pro­duk­cij­sku kuću Altamira u sklo­pu koje su zajed­no napi­sa­li i reži­ra­li kome­di­ju Sretan par (1951.). Bili su kos­ce­na­ris­ti i na fil­mu Dobrodošli Mr. Marshall (1952.) koji je bio Berlangin samos­tal­ni reda­telj­ski rad. Film je pri­ka­zan na film­skim fes­ti­va­li­ma u Cannesu i Veneciji, a usli­je­dio je tako­đer zapa­žen Plácido (1961) koji biva nomi­ni­ran za Oscara u kate­go­ri­ji naj­bo­lje­ga stra­no­ga fil­ma. Slijedeći film Krvnik (El ver­du­go, 1963) donio mu je FIPRESCI nagra­du na film­skom fes­ti­va­lu u Veneciji i sma­tra se nje­go­vim naj­us­pje­li­jim filmom.

Najveći komer­ci­jal­ni uspjeh doži­vio je s ostva­re­njem Nacionalni lov (La esco­pe­ta naci­onal, 1977), prvim u tri­lo­gi­ji fil­mo­va u koji­ma sati­rič­ki pri­ka­zu­je utje­caj post-fran­kis­tič­ke demo­kra­ci­je na sta­ru aris­to­kra­ci­ju (osta­tak tri­lo­gi­je čine Patrimonio naci­onal, 1981. i Nacional III, 1982.). Od kra­ja sedam­de­se­tih do počet­ka osam­de­se­tih godi­na proš­lo­ga sto­lje­ća bio je na čelu špa­njol­ske filmoteke.

Njegovi osta­li važ­ni­ji fil­mo­vi su: Calabuch (1956), Los jueves, mila­gro (1957), Prirodna veli­či­na – Grandeur nature,1973) koji je bio zabra­njen do 1978. godi­ne; La vaqu­il­la (1985), Svi u zatvor (Todos a la cár­cel, 1993) koji je nagra­đen nagra­dom Goya za naj­bo­lji film i reda­te­lja 1994. godi­ne. Komedija París Tombuctú (1999) nje­gov je zad­nji film.

Program je reali­zi­ran unu­tar pro­jek­ta Filmskog klu­ba mla­dih FeKaeM kojeg finan­cij­ski podr­ža­va Grad Pula i Istarska župa­ni­ja te u surad­nji s Europskom film­skom edu­ka­tiv­nom plat­for­mom CinED i Bacačima sjenki.

Program Kluba Pulske film­ske tvor­ni­ce finan­cij­ski podr­ža­va­ju Grad Pula, Hrvatski audi­ovi­zu­al­ni cen­tar, Istarska župa­ni­ja i Zaklada Kultura nova.