(Ne)vidljivi – mladi u kulturi: Razgovor s glumicom Lunom Pilić
Tekst Paola ALBERTINI • Fotografije iz arhive PFF-a i Lune Pilić
Nagrada Breza za najbolju debitanticu proteklog, 71. Pulskog filmskog festivala dodijeljena je Luni Pilić za ulogu Janje u filmu “Sveta obitelj”, redateljice Vlatke Vorkapić. Luna je mlada splitska glumica koja je završila glumu na Akademiji u Beogradu, a iza sebe već ima rad na zapaženim projektima.
“Iako je Janja žrtva, Luna Pilić je igra bez imalo samosažaljenja, vrlo prirodno i zanimljivo u reakcijama s partnerima i čak ponekad prkosno i snažno. Pokazala je veliku glumačku zrelost i nadamo se da će joj ova nagrada biti vjetar u leđa. Veselimo se ponovno je gledati na velikom platnu“, obrazloženje je žirija.
Film „Sveta obitelj“ osvojio je i Zlatnu arenu za kostimografiju koja je dodijeljena Ivani Zozoli Vargović, za najbolju sporednu žensku ulogu koju je dobila Judita Franković Brdar za ulogu Note i Zlatna vrata Pule za najbolji hrvatski film po ocjeni publike.
S Lunom smo razgovarali o radu na filmu, nagradi, planovima i životu mlade glumice koji se odvija na relaciji Split – Beograd.
Reci nam za početak kad i kako si se počela baviti glumom?
U srednjoj školi, u splitskom dramskom studiju PlayDrama. Došla sam na prvi sat glume tamo uvjerena da je to usput i da ću upisati medicinu, kad ono, međutim… Nakon par godina PlayDrame već si nepovratno zaljubljen u glumu i ništa… Čitaj monologe, spremaj prijemni, bijela kuta je već izblijedio san.
Iza sebe već imaš iskustvo rada na filmu „Zagrebački ekvinocij“ i seriji „Crno bijeli svijet“. Koju bi još ulogu istaknula kao značajnu za tvoje glumačko iskustvo i je li ti draži film ili televizija?
Meni se dogodila ta neka zanimljiva situacija da nisam radila nešto puno projekata, samo sam radila dosta velike i, stvarno to mislim, bitne projekte. Mislim da je, iz različitih razloga, uistinu važno da su snimljeni i „Ekvinocij“ i „Crno-bijeli svijet“ i „Sveta obitelj“. A ja sam još imala i sreću da sudjelujem u njima. A ne bih sad baš mogla praviti distinkciju filma i televizije, ako je dobar projekt i dobra ekipa, onda je gušt raditi bilo koji format.
Igraš i u kazalištu. Kako ti se čini taj rad na „daskama koje život znače“?
Tako je, iza mene je proces rada na predstavi „Šuti, muči“, u Gradskom kazalištu mladih Split, koji je autorski projekt Dore Golub i Daria Harjačeka, i to je bio najljepši proces u mom životu. U predstavi smo se bavili današnjom „djecom“ od 25 godina, odnosno mladim ljudima koji su na tim zastrašujućim raskrižjima života u srednjim dvadesetima, kad si kao nešto punokrvna odrasla osoba i odgovornost za tvoj život je u tvojim rukama, a ti ne znaš što bi s njom. Tijekom rada na predstavi smo jako puno pričali, suprotno naslovu, o stvarima koje nas plaše i koje želimo – o našoj budućnosti, odnosima s obitelji, prijateljstvima, strahu od intimnosti, strahu od vezivanja, osjećaju neuklopljenosti, dihotomiji slike koju prezentiramo drugima i toga kako se osjećamo iznutra… Najljepša spoznaja tog procesa mi je bila ta da, kad daš ljudima sigurno mjesto, napraviš siguran prostor za razgovor, samo se prirodno krenemo otvarati jedni pred drugima i ispada da se svi jednako plašimo i svima nam jako treba ljubav.
Na žalost, nisi mogla biti na dodjeli nagrada ali bila si u Puli na Festivalu, kakvi su dojmovi s Festivala i reakcije na nagradu Breza za ulogu u filmu „Sveta obitelj“?
Da, nažalost sam već morala biti u Amsterdamu kad je bila dodjela nagrada, gdje i trenutno ovo pišem. Pula kao grad je meni mjesto skoro mistične važnosti. Svijet oko nas gori u svakom smislu, ali ipak postoji Istra, i ipak postoji Pula, kao neka oaza i utopija. Tu fašizam nikad neće pobijediti. Kad pričam s Istrijanima, oni naravno imaju tendenciju biti kritični prema svojim gradovima, ali isto mi se čini da su ispod toga svjesni ljepote postojanja tih mjesta. Mislim, čak ću i ja kritizirati Split u uskom krugu ljudi od povjerenja.
Kao i sve u vezi Pule, tako je i Pula film festival meni vrlo drag, i posebno mi je drago što sam zadnji put bila gost 2019. godine, kad je „Ekvinocij“ imao svoju premijeru u ne natjecateljskom programu i došlo je nas skoro dvadeset iz filmske ekipe i provelo se kao nikad, a ove godine smo i Svebor Mihael Jelić i ja, koji je em divan em pre talentiran, ponovno bili tu, svako sa svojim filmom, ali ovoga puta u natjecateljskom programu. On je imao premijeru „Frke“ na kojoj su radili i neki ljudi s „Ekvinocija“, i luđaci su po drugi put napravili dugometražni film bez budžeta, i to odličan, a „Sveta obitelj“ je dobila nagradu publike, koja uvijek ima posebnu težinu. A i lijepo je dobiti Brezu, pogotovo kad si radio nešto u što vjeruješ.
Možeš malo pojasniti što znači „period piece“ film kakv je „Sv. Obitelj“? Radi se, naime, o povijesnom filmu.
„Period piece“ je engleska fraza koju bismo mi preveli kao „film epohe“ ili „kostimirana drama“. U suštini označava film ili seriju smještenu u neku prepoznatljivu povijesnu epohu i koji se trudi ispoštovati određene značajke te epohe, poput odjeće, interijera, namještaja, načina govora, ponašanja… U ovom konkretnom slučaju, epoha su šezdesete godine prošlog stoljeća, mjesto radnje Slavonija, a kostimi tradicionalne slavonske nošnje koje uključuju mnogo, ali mnogo podsuknji i jako barokne marame za žene koje imaju i specifičan način vezivanja, mada je bilo dosta žena u selima gdje smo snimali koje i dan-danas nose tu nošnju, tzv. slavonske snaše. One su tvrdile da im nije vruće u tome, ja im i dalje ne vjerujem.
Kakvo ti je bilo iskustvo rada na filmu „Sveta obitelj“? Kakvi su bili uvjeti, gdje se snimali?
Snimali smo u selima i šumama oko Slavonskog Broda, jer je to naše fiktivno selo u filmu zapravo kolaž sastavljen od nekoliko različitih stvarnih sela. Snimali smo preko ljeta, a slavonska ljeta su dosta drukčija od dalmatinskih. Nigdje cvrčaka, nigdje borova, ogromne vrućine, imaš osjećaj da sunce pali sa svih strana. Sve je snimano na terenu, tako da je osjećaj bio dosta autentičan. U prijevodu, stvarno smo brali suncokrete, stvarno smo prebacivali gnojivo vilama, stvarno hranili stvarne krave i svinje… To je najbliže čemu sam ja kao gradsko dite ovog vrimena došla životu koji su moji baka i djed živjeli u Dalmatinskoj zagori prije nego su se preselili u Split, tako da kad sam ih zvala da im prepričavam doživljaje. Njima je to bilo simpatično jer ih je podsjećalo na njihovo djetinjstvo.
Mene su na naše selo vodili kad sam bila dijete, kasnije mi je bilo zanimljivije ostajati u Splitu sa društvom preko vikenda. Tako da sad kad sam u odraslijoj dobi provela par mjeseci na selu i svaki dan gledala ljude u čijoj kući smo snimali – jer su oni i dalje živjeli u svojoj kući, samo su pustili i cijelu filmsku ekipu unutra – shvatila sam koliko je taj život bliže realnosti od onoga koji se živi u modernim gradovima. To je neprestan rad i neprestano produciranje – mužnja, kuhanje, okopavanje, sađenje – kako bi se sutra moglo jesti, od trenutka otkad se ustane, u ranu zoru, do odlaska na spavanje. Gazdarica te kuće je gospođa otprilike godina moje bake, i žena nije stala ni jedne sekunde te dva mjeseca. Ona je doslovno neprestano radila. Moja baka je isto takva i dan-danas, i jasno mi je kako ona ima više energije od svih nas ostalih u obitelji. Takav život i takva neprestana borba za opstanak stvara ljude drukčijeg kova. Ne romantiziram seoski način života, jako je težak i koliko god ga poštujem, ne bih to htjela, samo kažem da gledajući ljude sa sela, mi „moderni gradski ljudi“ stvarno jesmo slabiji primjerci ljudskog roda.
Igraš Janju, mladu i siromašnu djevojku koja spas od neimaštine vidi u udaji. Izjavila si kako ti je drago da si dala glas mladoj ženi kojoj je on oduzet te da se nadaš kako će se njihov glas u budućnosti čuti. Reci nam nešto o svojoj ulozi.
Pa dosta dobro ste saželi suštinu u samom pitanju. Dodala bih još da su i ona i ostali likovi u filmu žrtve jedne specifično balkanske kulture šutnje o traumama i da je to djevojka koja je od rođenja učena da ona nema što za reći – iako itekako ima – i tako od starta nije imala neku šansu. Zato smo se mi potrudili progovoriti ovim filmom. Ne samo mi; primjećujem neki novi, hrabri val hrvatskog filma koji suočava publiku s dosad uglavnom prešućivanim društvenim pojavama i to radi na umjetnički iznimno kvalitetan način – preko „Murine“ do „Sigurnog mjesta“ i „Samo kad se smijem“.
Što je najljepše, a što najizazovnije u životu jedne mlade glumice?
Sam rad je najljepši na svijetu – to što stalno iznova skačeš u nešto zastrašujuće i očaravajuće nepoznato, stalno istraživanje, stalno upoznavanje čovjeka kao bića i to kako se povežeš s kolegama kad je proces dobar, koliko se iskreno upoznate i koliko se volite dok stvarate, pogotovo kad ta ljubav opstane i nakon završetka rada. A izazovi – konstantna egzistencijalna nesigurnost, konstantno preispitivanje, to što upoznaš i dosta aspekata sebe koji ti se baš i „ne sviđaju“, industrija u kojoj ima i patrijarhata i šovinizma… Ali ti osobni problemi su i dalje problemi nas privilegiranih Europljana. A industrija se mijenja, i mijenjat će se i dalje, dok god je hrabrih žena na prvim linijama i pravih muškaraca koji ih podržavaju.
Planovi i želje za dalje?
Život i rad na relaciji Split-Beograd. I da Hajduk bude prvak.
Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje raznovrsnosti i pluralizma elektroničkih medija.
