Imaju li, i zašto, mlađe žene više međusobne solidarnosti?
TIK: predstavljena knjiga Nives Madunić Barišić „Žene koje vrište u sebi“
Tekst i fotografije Daniela KNAPIĆ
Kao dio programa 6. Tjedan istarskih knjižnica, čiji je zajednički naziv ove godine „Ženi koja se igra“, sinoć je u dvorani Središnje knjižnice predstavljen roman „Žene koje vrište u sebi“ Nives Madunić Barišić, objavljen ove godine u nakladi Ljevak . Prve recenzije vrlo su povoljne, neki čak kažu kako je to knjiga koju bi svaka žena trebala pročitati i pokloniti prijateljici, a valjalo bi je i muškarcima pročitati ne bi li bolje razumjeli žene i njihov doživljaj mučne sadašnjosti kroz koju se probijamo. Autorica je dramaturginja i urednica na HRT‑u, a njeni su dramski tekstovi izvođeni na radiju i u kazalištu, te višestruko nagrađivani. Do sada je bila najpoznatija kao spisateljica za djecu – pored više dječjih romana napisala je i nekoliko igrokaza: „Mala zelena gusjenica“, „Naša je mama postala zmaj“, „Ispod zvončića se rodio kraljević“ i „Luzer ili faca“.
Roman „Žene koje vrište u sebi“ donosi priču o četiri žene različitih generacija, sudbina i osobnosti – Lorna je socijalna radnica, Urša umirovljena glazbenica, Tajra psihologinja, a Tina mlada majka i supruga izložena obiteljskom nasilju. Kada Tina potraži pomoć u Centru za socijalni rad životi ovih četiriju žena počinju se povezivati. Dok Lorna pokušava shvatiti kada i kako joj je vlastiti život iskliznuo iz ruku, Urša se bori s neizdrživim siromaštvom kao većina umirovljenika u Hrvatskoj, Tajra se teško nosi s predrasudama, rasizmom i vlastitim buntovnim karakterom. Najmlađa od njih, Tina, živi izložena svakodnevnom brutalnom fizičkom i verbalnom nasilju svojega svekra i pokušava zaštititi malodobne sinove i još nerođeno dijete. Sve su one na stanovitoj životnoj prekretnici i slijedom događaja bivaju uvučene u mrežu međuodnosa kroz koje se mijenjaju.
Nevena Trgovčić u svojstvu moderatorice prvo je Nives pitala zašto ranije nije pisala romane za odrasle, a ona je objasnila kako je dok su joj djeca bila mala pisati za njihov uzrast bilo nekako prirodno, iako je napisala i niz dramskih tekstova za odrasle na razne teme (i bila, kako kaže, „opsjednuta Medejom“). Sada kad su joj klinci odrasli ima ponovno potrebu progovoriti i o nekim stvarima koje vidi i tište je u svijetu odraslih.
Tema (za „vrištanje u sebi“) u romanu doista ne nedostaje- od obiteljskog nasilja, neimaštine, teškog života umirovljenika, međugeneracijskog nerazumijevanja, nacionalizama i drugih predrasuda sve do femicida, a stil je vrlo čitljiv i životan, bez uljepšavanja i nekog nategnutog „happy enda“. Kroz roman su vidljiva različita moguća razrješenja i pozitivni ishodi, ali oni nisu finalizirani, već se čitatelju na volju – kroz praćenje sitnih pomaka u djelovanju junakinja– daje da sam zamisli moguće povoljnije pravce u kojima bi dalje mogle ići njihove sudbine. Jedno od važnijih pitanja koje roman postavlja je i ženska solidarnost, ili njen nedostatak. Nives Madunić Barišić smatra kako danas mlađe žene imaju više međusobne empatije i spremnije su jedna drugoj pomoći, ali i to je posljedica njihova odrastanja uz žene koje su se kroz život morale puno više boriti s u osnovi patrijarhalnim društvenim obrascima, pa su se i međusobno doživljavale više kao konkurencija, a manje kao podrška.
Mjesto gdje se roman događa nigdje nije specificirano, premda bi se po nekim naznakama moglo zaključiti da je riječ o Zagrebu, dok npr. baranjski dijalekt nasilnog Tininog svekra upućuje da dolazi negdje iz Slavonije i njegovo se nasilno ponašanje dijelom može tumačiti i kao svojevrstan ptsp od ratnih stradanja kojima je bio izložen.
Spisateljica je dalje pričala kako je knjigu pisala tijekom „ostani doma“ faza, nakon što bi odradila dnevne obaveze za HRT. Trudila se istražiti što više kako bi njeno pisanje bilo što autentičnije, a informacije je prikupljala po raznim grupama na društvenim mrežama, posebno onima usmjerenim pomaganju ugroženim skupinama, gdje se može pronaći puno teških životnih priča. Dodala je kako su joj drame puno poetičnije, ali u ovom romanu nije željela „pisati u celofanu“, nego biti što točnija u svojim opisima, dopuštajući karakterima junakinja da se prikažu u njihovom pravom svjetlu. Priznaje da je s jednom od njih imala veći problem i teško je prihvaćala njen odbojan karakter. Konačno opraštanje sa svim svojim likovima opisala je kao gotovo metafizičko iskustvo –trenutak u kojem je osjetila da je roman zaokružen i da je svaku junakinju prikazala kako je željela, „pomirila“ se s njima te ih je napokon mogla „otpustiti“ iz svoje svijesti.
Na kraj predstavljanja autorica je pročitala jedan kraći odlomak, a potom je zainteresiranima iz publike knjigu i potpisivala.





