72. Pula: Igor Bezinović za „Fiume o morte!“ dobio nagradu „Vedran Šamanović“
Tekst Paola ALBERTINI • Fotografije P. ALBERTINI i iz arhiva Pula Film Festivala
O filmu „Fiume o morte!“ već se duže vrijeme naveliko priča i to ne bez razloga! Osim što je dobio nagradu u Rotterdamu u dugometražnoj o čemu nam je u razgovoru više rekao selektor Ivan Ramljak, napunio je hrvatska kina, a ovih dana i pulsku Arenu.
Iako je kiša počela padati usred projekcije, publika je ostala do samog kraja i film ispratila do posljednjeg kadra.
Ondje je prikazan 12. srpnja u sklopu glavnog natjecateljskog programa. Istoga dana, redatelju i scenaristu Igoru Bezinoviću dodijeljena je nagrada „Vedran Šamanović“
Nagrada se dodjeljuje u čast prerano preminulog hrvatskog snimatelja i redatelja kao najviše godišnje filmsko priznanje filmskom umjetniku koji je te godine, u bilo kojoj grani filmske umjetnosti, u kratkom ili dugom metru, inovativnim pristupom proširio granice filmskog izraza u hrvatskom filmu.
Kako je uoči dodjele nagrade rekao Boško Picula, ovogodišnji je žiri bio u sastavu Petra Belc (HDFK), Jure Pavlović (HDFD) i Vedran Šuvar (DHFR) i donio sljedeće obrazloženje:
„Nagrada „Vedran Šamanović” po drugi se put dodjeljuje Igoru Bezinoviću, ovoga puta za film „Fiume o Morte!“, u kontekstu hrvatskog filma inovativno i žanrovski hibridno djelo koje dovodi u pitanje granice između dokumentarnog, igranog i eksperimentalnog filma. Inteligentnim i duhovitim korištenjem filmskog jezika Bezinović obrađuje povijesnu epizodu D’Annunzijeve okupacije Rijeke (1919−1921), destabilizirajući pritom porozne granice između stvarnosti i fikcije, povijesti i sadašnjosti, čime nam ujedno i pokazuje kako se u hrvatskom filmu stvarnost prestala opirati snimanju, jer redatelj napokon preuzima potpunu kontrolu nad svojim djelom.
Nastavljanje i razrada radikalnih težnji nekih od najznačajnijih domaćih redatelja, kao što su Želimir Žilnik i Dušan Makavejev, uspostavlja Bezinovićev „Fiume o Morte!“ ne tek kao povijesnu crticu, već iznimno suvremen i angažiran prostor za kritički dijalog o političkom i filmskom naslijeđu, identitetu i kolektivnom pamćenju. Kroz kolaž arhivskih snimki, insceniranih scena, glumačkih improvizacija i metafilmskih elemenata, film uspijeva stvoriti dinamičan, višeslojan narativ koji naglašava sam čin filmskog stvaranja kao politički čin. Političnost ove hibridne narativne i prikazivačke strukture zrcali se i na razini sadržaja, kroz precizne komentare o ekonomskim promjenama u poziciji Rijeke na mapi lokalne i svjetske povijesti – “Porto Baross danas je u koncesiji njemačkih investitora koji proizvode ratne brodove, a uskoro će tu biti luksuzna marina”; “Kontejnerski terminali Luke Rijeka danas su pod koncesijom filipinskih i danskih tvrtki”; „Rafinerija nafte danas više ne radi“; „Na Kvarneru ljudi iznajmljuju svoje kuće kao turističke apartmane“; „Brodogradilište Danubius danas se zove 3. maj i svoje je najbolje dane imalo u socijalističkoj Jugoslaviji, kada ga je posjetio i Che Guevara.“ Hibridno filmsko tkivo Bezinovićeve forme osim rastakanja ustajalih dokumentarnih formi ujedno i diskretno rastače naš ekonomski i politički narativ.
Posebno je zanimljivo kako Bezinović snima i montira film kao komunalni projekt u kojemu slučajni prolaznici, današnji stanovnici Rijeke, rekonstruiraju D’Annunzijevu okupaciju, suprotstavljajući svoja tumačenja arhivskim fotografijama i romantiziranim povijesnim interpretacijama, pokazujući istovremeno moć redateljskog rada s naturščicima koji su svi odreda jednako odlični.
Ova nagrada također prepoznaje autorovu dugogodišnju iznimnu kreativnost, hrabrost i dosljednost u razvijanju osobnog, angažiranog i formalno progresivnog pristupa, koji nastavlja i istovremeno nadograđuje pionirske impulse jugoslavenske filmske avangarde, uvodeći time ujedno i lokalni film u kartografiju radikalnih težnji suvremenog filma“.
Nagradu je osnovalo pet filmskih udruga, a Bezinoviću ju je uručila Diana Nenadić iz Hrvatskog filmskog saveza. Pritom je istaknula kako je to druga nagrada za inovativnost Bezinoviću što nam govori „s kakvim tipom imamo posla“.
Kako je rekla, on se tu igrao i miješao žanrove na razne načine, poigravao se s našim percepcijama, s detaljima iz povijesti i zahvaljujući filmu svjedoci smo jedne kontroverzne biografije.
Bezinović je prilikom preuzimanja nagrade rekao kako je to nagrada i njegove filmske ekipe bez koje filma ne bi bilo.
„Nagrada se zove Vedran Šamanović kojeg nisam osobno poznavao. On je preminuo 2009. godine kad sam ja bio student Akademije dramske umjetnosti na trećoj godini, ali njega se već tada puno spominjalo, posebno od strane profesora na Akademiji. Tako da mi je čast da mogu dobiti nagradu koja nosi njegovo ime“, izjavio je tom prigodom.
U razgovoru s Boškom Piculom u Festivalskom centru dan nakon svečane projekcije, Bezinović otkriva da ekipa i on uopće nisu bili svjesni kakav su film napravili. “Motivaciju sam našao u Rijeci koja ima neispričanu priču o vremenu fašističke okupacije 1919. Ključni motivacijski faktori bili su mi ljubav prema gradu i ljubav prema kolektivima”, rekao je. Vanja Jambrović, producentica filma uz Tibora Kesera (Restart), istaknula je da je film eksperimentalan, a opet prihvaćen među publikom. Montažerka Hrvoslava Brkušić osvrnula se na zahtjevnu montažu, s obzirom na to da film kombinira dokumentarne i igrane dijelove, dok direktor fotografije Gregor Božič dodaje: „Film je bilo moguće proizvesti samo uz bratstvo i drugarstvo. Rijetkost je da direktor fotografije bude – direktor fotografije, s obzirom na to da je bilo potrebno rekonstruirati povijesne fotografije u igrane scene. Film je umjetnost mogućeg”, poručio je. Jambrović i Keser dodali su da je snimanje bilo vrlo teško i zahtjevno, uz mnogo rizičnih situacija: “Bili smo si međusobno potpora i ne bismo uspjeli jedno bez drugoga. Zahvaljujemo i vlastima Grada na apsolutnoj potpori i prisutnosti.”
Napomenimo na kraju, da je „Fiume o morte!“ u kuloarima od samog početka favorit ovogodišnjeg Festivala. Ostaje nam za vidjeti kako će kotirati. Proglašenje laureata Pule je u srijedu, 16. srpnja.
