San i java stare garde
Na 72. Puli prikazan i novi film Želimira Žilnika
Tekst Daniela KNAPIĆ • Fotografije iz arhiva Pula Film Festivala
U obilju filmske ponude netom okončanog 72. Pula film festivala nepravedno je gotovo nezamijećen prošao u regionalnom programu u ponedjeljak 14. srpnja u kinu Valli prikazan film „Restitucija, ili San i java stare garde“ u režiji jednog od najznačajnijih živućih filmskih autora iz Srbije i bivše Jugoslavije, Želimira Žilnika. Film je hrvatsku premijeru doživio prije dva mjeseca u Zagrebu, na 18. Subversive Festivalu.
Kako je sam autor kazao nakon projekcije, ovo je film koji – baveći se pričom jedne materijalno dobro situirane osobe – odudara od njegovog bogatog filmskog opusa koji se većim dijelom bavio problemima radništva i općenito obespravljenih i potlačenih ljudi na rubu društva. Svejedno, ova tiha i topla priča u podtekstu „meko subverzivno“ progovara i o mnogim „post-tranzicijskim“ otimačinama i općenitom upropaštavanju naslijeđenih bogatstava bivše države koji tište kako Srbiju tako i ostatak „regiona“.
Tek na prvu lopticu možemo je opisati kao dramu starenja i mirenja s nevoljama koje ono sa sobom donosi, no ona je ujedno i „feel good“ romantična komedija kao i diskretna, iako ne bez oštrine, kritika svega u što nepromišljeno srlja moderni svijet, pa tako i mi iz „bivše Juge“.
U filmu pratimo Stevana Arsina, umirovljenog jazz glazbenika koji se nakon godina gigova i ugodnog života po cijeloj Europi, vraća u Vojvodinu gdje mu država Srbija po novom zakonu o restituciju vraća roditeljsku kuću u kojoj je odrastao i pripadajuće imanje pokojnog oca zemljoposjednika, nacionalizirano nakon Drugog svjetskog rata. Impozantna kuća je u derutnom stanju i trebala bi velika ulaganja da joj se vrati nekadašnji sjaj. Također, velik komad zemlje koji bi mu trebao biti vraćen, u zakupu je lokalnog poduzetnika koji traje još devet godina, jer je s državom ugovorno sklopljen prije novog zakona. Tu je i obitelj sa svojim probuđenim ambicijama: bivša supruga koja je unatoč Stevanovim opetovanim pozivima odbila s njime emigrirati te su se rastali, a sada smatra da ima pravo na „dio kolača“, zatim kćerka i gramzivi zet koji tu vidi svoju priliku za dobitak i čini sve (do zahtjeva za Stevanovim psihološkim vještačenjem!) da se dokopa tog nasljedstva, te unuka s obitelji koju je gazda upravo iselio iz iznajmljenog stana jer ga namjerava prodati bogatom Rusu. Svi oni imaju velika očekivanja od Stevana, ali on kroz sve te zamke korača s gotovo eteričnom elegancijom i mirnoćom, usput jammajući i družeći se sa starim prijateljima jazzerima, s kojima mašta o pretvaranju naslijeđene kuće u glazbeni centar u kojem bi se okupljali i educirali mladi jazz entuzijasti.
Dirljivo je kako Stevana sve zavrzlame kroz koje prolazi ne pogađaju toliko koliko ga boli vidjeti razaranje okoliša kojem svjedoči – točnije zgrožen je gradnjom obližnjeg novog mosta kod Petrovaradina, koji grade Kinezi i obećaju ga dovršiti do kraja iduće godine. Uslijed nje su okolne obale Dunava potpuno zatrpane ostacima građevnog materijala. Općenito odnos korporacija i izvođača prema okolišu izrazito je nemaran i devastirajući. Mostovi, rudokopi, hotelska i druga gradilišta veličaju se kao „napredak koji zahtijeva žrtve“. Ljudi poput Stevana koji sve to s tugom gledaju, jer se još sjećaju ljepota koje se zauvijek uništavaju, za podivljale profitere su tek ishlapjeli naivci i – poput ranjenih obala Dunava – nebitna kolateralna žrtva tog „napretka“.
Najljepši je bajkoviti kraj filma – nježna romansa koju Stevan doživljava s bivšom poznanicom – umirovljenom pjevačicom i glumicom, s kojom odlučuje još jednom posjetiti europske pozornice na kojima je svirao. Film završava njihovim odlaskom u balonu, nakon posjeta imanju sa svim zainteresiranima, zbunjenima opuštenošću novog para. Prije ulaska u balon ona daje ključeve svog stana Stevanovoj unuci, čijoj su obitelji tako bar privremeno riješeni problemi stanovanja.
Kako je na kraju istaknula ekipa „Restitucije“, veliku zaslugu za lijep ugođaj kojim film zrači ima glumac-naturščik Milo Kovačević, i sam iskusni glazbenik (njegova ploča s bandom „The Montenegro5“ pojavljuje se na početku filma), čija blaga narav i snažna prisutnost daje filmu poseban jazzerski šmek. Spletom povoljnih okolnosti, Žilnik ga je pronašao u Novom Sadu gdje živi posljednjih nekoliko godina. On se u ulogu savršeno uživio, a često je na scenarijem zadani tekst znao i improvizirati, dodajući mu i detalje iz vlastite bogate glazbene biografije. Jedini problemčić koji su naveli je činjenica da je on još uvijek strastveni pušač, što je ponekad znalo poremetiti tijek snimanja.
