Odjeci 72. Pulskog filmskog festivala
Razgovor s Filipom Peruzovićem: „Film “Dobra djeca” napravljen je s minimalnim budžetom“
Tekst Paola ALBERTINI • Fotografije iz arhiva PFF-a
Zlatna arena za scenarij ovogodišnjeg, 72. Pulskog filmskog festivala pripala je Nikolini Bogdanović i Filipu Peruzoviću za film „Dobra djeca“. Kako je obrazložio žiri, oni su samo s dva lika u jednom prostoru, kroz rijetke i šture dijaloge te mnogo tišina prikazali odnos dvoje ljudi – sestre i brata – o kojima mnogo više ne znamo nego što znamo, pa ipak ih osjećamo kao izuzetno slojevite likove. Unutar naizgled jednostavnog okvira, tiho i bez velikih gesti, ovaj scenarij sigurno i uvjerljivo gradi dramu prožetu finim humorom.
Priča prati Nikolu i Sašu, sredovječne i otuđene brata i sestru, koji nakon majčine smrti provode tri dana u obiteljskoj kući koju trebaju očistiti i pripremiti za prodaju. U pokušaju da odgodi neizbježno, Nikola sabotira pospremanje, a Saša se nakon jednog neugodnog otkrića počinje pitati koliko se dobro njen brat brinuo o njihovoj majci dok je ona živjela u inozemstvu. Ne uspijevajući komunicirati kao odrasli ljudi, postupno se počinju ponašati kao djeca, što sve čini samo još gorim.
U razgovoru s redateljem i scenaristom filma koji se ovjekovječio s čak četiri Arene, Filipom Peruzovićem saznali smo da su pisali scenarij imajući na umu upravo Ninu Violić i Filipa Šovagovića koji su dobili Zlatne arene za najbolju žensku tj. mušku ulogu.
„Neku ideju tko su i što su oni već sam imao i to me inspiriralo, oni su meni i kolegici Nikolini Bogdanović bili užasno inspirativni u startu i nastavili su nas inspirirati i na samom snimanju. Naime, mnoge scene smo i na samom snimanju osmišljavali jer smo promatrali njih i njihove interakcije u toj kući tako da je scenarij rastao i razvijao se tijekom cijelog snimanja“, rekao nam je Peruzović.
Kako je glumački dvojac u privatnom životu ljubavni par, upitali smo ga imali tu nekih sličnosti s obzirom na to da se i bračni parovi ponekad svađaju kao djeca.
„Ima puno preklapanja u tome tako da je ta nekakva bliskost kod njih već postojala i oni su mi bili izrazito inspirativni“, rekao nam je.
Primjerice, znali su da je Šovagović sjajan glazbenik i da žele inkorporirati taj neki glazbeni moment u film: „Ima ta jedna pjesmica koju on odsvira i koja je na kraju ušla u film, koju je on sam na licu mjesta i smislio, na moju molbu. Tako da je bilo puno takvih nekih primjera tijekom rada njih dvoje“.
Kako je pojasnio, taj dvojac, na filmu brat i sestra, cijeli film pokušavaju pronaći zajednički jezik, traže nekakav oblik komunikacije, isprobavaju različite metode i na kraju se vraćaju periodu djetinjstva kada su zadnji put funkcionirali zajedno tako da pratimo dvoje srednjovječnih ljudi koji sve više podjetinje i pokušavaju vratiti bliskost koju su imali kao mali i naći taj neki prostor sigurnosti jer su sada ostali sami, bez oba roditelja, a i prodaju obiteljsku kuću.
„Taj odnos brata i sestre nije baš tematiziran na filmu i meni je izrazito zanimljiv, a ideja da radim tu priču došla je iz nekoliko kutova. Tena Gojić, producentica koja je producirala i moj studentski film mi je predložila da napravimo mikro budžetni film za natječaj koji je bio otvoren. Predložila je da smislimo priču o dvoje ljudi u jednom prostoru, a ja već znao da želim raditi nešto o odnosu brat i sestre“, ispričao je.
Još jedan izvor inspiracije bio je mu je taj što su se supruga i on selili nekoliko puta u podstanarskim stanovima i svaki put se dogodio taj trenutak kad neke stvari morate ostaviti i odlučiti što ponijeti sa sobom u novi život: „Taj proces je nekakvo čišćenje i tu sam vidio ogroman potencijal za film jer kroz to spremanje, čišćenje stvari, ljudi nekako čiste i sebe, a taj proces je konkretan i može se uperiti kamera i snimati ga se. Sve te stvari nekako su se spojile u ideju za film“, dodao je.
Dotaknuli smo se i fotografije koja je vrlo značajna na filmu i doista sjajna, a za nju je Tomislav Sutlar dobio Zlatnu arenu: „Direktor fotografije je napravio fenomenalan posao. Mnogo smo razgovarali i pripremali se, a već smo ranije radili na jednom kratkom filmu, tako da smo se poznavali. Oboje smo i prije snimanja boravili u toj kući, u Sv. Nedjelji tako da smo svaki dan prije nego bi došla ekipa prolazili zajedno scenu i dogovarali što ćemo snimati. Htjeli smo maksimalno iskoristiti kuću i postojeće svjetlo tako da u filmu ima minimalno umjetne rasvjete. U mnogim situacijama smo čekali da svjetlo bude baš onako kako nam treba“, rekao je.
No, snimanje nije prošlo bez izazova: „Svaki film ogromni je izazov no bilo nam je prije svega lijepo raditi jer smo bili mala ekipa, bili smo cijelo vrijeme u tom malom prostoru i mogli smo snimati kronološki što je ogromna stvar jer se onda možete posvetiti samo sadržaju i ne morate gubiti vrijeme na seljenje s lokacije na lokaciju. Ipak je bilo izazova jer je budžet stvarno bio minimalan i morali smo mudro osmisliti kako tome postupiti i tako su došla ta neka režijska opredjeljenja u kojima sam odlučio ograničenja pokušati iskoristiti i ako već radimo mali film, potruditi se da on bude potpuno ogoljen i potpuno minimalistički te sam se pouzdao u priču, glumce i filmski jezik“.
