Odjeci 72. Pule – Razgovor s Goranom Devićem: „Pula je prilika za film i za filmsku publiku“
Tekst Paola ALBERTINI • Fotografije iz arhive Pula film festivala
Zlatna arena za izuzetan redateljski pristup na 72. Pulskom filmskom festivalu pripala je Goranu Deviću za dokumentarni film „Paviljon 6“ uz obrazloženje žirija: „Prikazujući prizore cijepljenja tijekom pandemije covida s opservacijskom distancom ali i velikim povjerenjem u ljude, redatelj Goran Dević pustio je situacijama da se razviju i govore same od sebe. U toj kolektivnoj neobičnosti i apsurdnosti redatelj je prvenstveno pronašao ljudsku potrebu za povezivanjem stvorivši film koji osvaja duhovitošću i toplinom“.
Uz to, „Paviljon 6“ prvi je hrvatski film koji je otkupio BBC.
Inače, Goran Dević studirao je pravo, arheologiju i filmsku umjetnost na Akademiji dramske umjetnosti Sveučilišta u Zagrebu, a trenutačno radi kao docent na dodiplomskom i diplomskom studiju Filmske i TV režije na istoj akademiji. Autor je mnogih nagrađivanih dokumentarnih filmova.
S Devićem smo razgovarali nakon dodijeljene nagrade u Puli.
Odakle ideja za film na temu korone?
Do ideje je kao i uvijek došlo iz osobnog iskustva. Bio sam u pratnji starije osobe koja je dobila među prvima poziv za cijepljenje. Svjedočio kako strah pred nepoznatim spaja ljude koji su se po prvi puta susreli u redu za cijepljenje. Zaljubio sam se u taj način komunikacije među ljudima i to me podsjetilo na naš običaj da se intimiziramo sa nepoznatim ljudima u vlakovima, autobusima..
Film je prikazan na godišnjicu početka pandemije, kakve su bile reakcije?
Pozitivno me je iznenadilo koliko su situacije iz našeg filma bliske publici iz stranih zemalja, koliko dobro reagiraju na neke suptilne detalje za koje sam smatrao da će biti razumljivi samo nama. Pod nas naravno mislim na ljude koji razumiju zajednički jezik i dolaze s prostora Jugoslavije. Namjerno ne želim reći bivše, jer taj pridjev ne upotrebljavamo kad govorimo o Rimskom Carstvu ili Austrougarskoj.
Tema je teška, ali film je istovremeno vrlo duhovit. Jeste li očekivali da će na kraju tako ispasti?
U startu sam osjećao da bi humor mogao biti ona karta koja bi pomogla da ljudi pogledaju film koji govori između ostaloga i o tome zašto je bitno zadržati javno zdravstvo.
Predstavljajući film na Puli (u Puli) rekli ste da vam je, kao osobi zaposlenoj na Akademiji, dužnost biti kroničar društvenih događanja. Film ste krenuli raditi bez budžeta. Koliko je to bilo izazovno?
Ne bih to nazvao dužnošću, mislim da je odgovornost ispravna riječ. Dakle ja se dokumentarnim filmom ne bavim iz hobija, to je moj posao, poziv. A kad je tako onda postoji i neka vrsta odgovornosti da se baviš relevantnim temama koje te se tiču. Bilo da je to nacionalizam, ekonomski ili politički proces koji nas dovodi u poziciju kolonije ili naum vladajuće klase da uništi javno zdravstvo. Pandemija je bio događaj koji i najglupljem od nas može pojasniti čemu služi javno zdravstvo i to je bio osnovni poriv na nastanak ovog filma. Želio sam ljudima pokazati koliko su javne službe bitne kad nastupi kriza. Naš film osim što je komedija o dobu pandemije, zorno pokazuje kako nam se društvo polako urušilo i izgubilo vjeru u znanje i stručnost.
Kako su ljudi reagirali kad ste im prišli i pitali ih za snimanje? Naime, neki od razgovora bili su vrlo intimni.
Tehnologija rada na ovom filmu je bila vrlo jednostavna. Ja se kao privatna osoba uključim u neki od beskrajnih redova pred velesajmom. Kad osjetim da se neki ljudi koji međusobno komuniciraju zanimljivi, počnem sa njima ćaskati kao građanin. Nakon desetak minuta predstavim se i zamolim ih da sudjeluju u našem filmu. Fascinantna je činjenica da nas nitko nije odbio. Moje objašnjenje je da smo svi donedavno bili zatvoreni u svoja četiri zida pa kad smo najzad pušteni, privremeno smo bili otvoreniji i druželjubiviji. Nakon pristanka, ljude se ozvuči prijenosnim mikrofonima tako da ih možemo snimati sa ugodne distance. Otuda taj dojam intimnosti i „istinitosti“. Tehnika nam je dopustila da se sa kamerom fizički udaljimo od protagonista i „dozvolimo“ im da budu prirodni.
Film je otkupio BBC, no HRT nije. Problem je to koji se više puta naglasio na PFF‑u, da javna televizija ne otkupljuje dokumentarce. Zašto je tomu tako?
I HRT je zainteresiran za otkup. Mislim da bi to trebala biti norma, da naš javni servis redovito svojim gledateljima prikazuje barem hrvatske relevantne dokumentarne naslove i one koprodukcijske koje je financirala Hrvatska.
Ipak, PFF od prije par godina PFF prikazuje dokumentarce u glavnom programu i oni mahom bivaju nagrađeni. Kako ocjenjujete tu odluku da uz bok igranim, idu i dokumentarni filmovi na festivalu?
Na ovogodišnjem festivalu igrani filmovi su bili „uz bok“ dokumentarnima. No čini mi se da se radi o jednom novom filmskom krajoliku, i da to što jedne godine imamo osjećaj asimetrije i neki tip manjka igrani filmova, a druge silu igranih filmova i manjak dokumentarnih, ne čini nužno Pulski filmski festival boljim ili lošijim. On je onoliko dobar koliko je dobar najbolji film prikazan na festivalu i onoliko loš koliko je to najlošiji film u selekciji. Mislim da se trebamo veseliti da kao zajednica, i tu ne mislim samo kao filmska zajednica, nego društvo i država, još uvijek imamo kroz Pulski filmski festival neku podršku za umjetnike i nezavisnu umjetnost, za realizaciju i prikazivanje filmova koji ispisuju vizualni krajolik našeg doba bez cenzure. U tom smislu Pulski filmski festival, i svaka hrvatska institucija koja je financijski, organizacijski i kreativno podržala film i filmske radnike, svatko tko se izborio i pridonio da se još uvijek mogu raditi autorski igrani i dokumentarni filmovi, nezavisni filmovi u Hrvatskoj, ima moju zahvalu i divljenje. Svijet koji živimo nije lijep, nije tolerantan, nije dobar i prilika da se u Puli vide filmovi koji na različite načine pričaju o našem svijetu i maštaju bolje svjetove, za mene je čudo. Pula je prilika za film, i za filmsku publiku. Programirati Pulu kao festival je vjerojatno teško ali nekako mi se čini da ne treba odustati od ideje da je Pula mjesto za vidjeti najbolje od hrvatske filmske produkcije u nekoj godini. Što god to bilo. Slobodni film je čudo. Sloboda u Puli je čudo.
Film je već dobio niz priznanja i nagrada. Koliko vam znači nagrada na Puli?
Bez kurtoazije puno mi znači. Ja ovaj festival pratim od osamdesetih. Pula mi je jedan od bitnijih gradova, ne bih imao problem da se u njemu jednog dana nastanim. Nekako sam malen pred Pulom. Ne znam je li to generacijski ali ja uvijek u Puli tražim one neke slike prošlosti, filmskog i festivalskog spektakla u najboljem smislu. Pula s druge strane ne briše prošlost. U Puli nije lako zaboraviti da je i prije nas bilo nešto drugo, da je to tko smo mi sada, rezultat nastojanja niza ljudi prije nas, niza generacija, država, ideja….nekih boljih i nekih lošijih u svojim htjenjima i praksama… Pula, za mene, podučava čovjeka da bude skromniji i da uvažava.
Kakvi su planovi s filmom za dalje i imate li ideje za neki novi film?
Film ima svoj život i prikazivati će se na puno mjesta. Nakon BBC‑a otkupila ga je i Portugalska televizija, a jučer smo dobili poziv za jedan lijep festival u Nizozemskoj. Pandemija me je naučila da više ne odbijam pozive za gostovanjem na strane festivale. Veselim se skoroj projekciji na Rab film festivalu.
