U Klubu PFT‑a održan drugi dio projekta „Između baštine i filma – Glasovi zajednice“
Njegovanje i čuvanje baštine kroz film i fotografiju
Tekst i fotografije Daniela KNAPIĆ
Nova sezona u Klubu Pulske filmske tvornice, kako je ocijenio voditelj PFT‑a, Marko Zdravković Kunac, „nije mogla bolje početi!“. Naime, spontano se s početkom novog jesenskog ciklusa klupskih programa poklopila jedna nova manifestacija – projekt “Između baštine i filma – Glasovi zajednice”, čijem je sadržajima bogatom četverodnevnom pulskom dijelu od ponedjeljka do četvrtka, 22. do 25. rujna domaćin bila upravo PFT.
Kako nam je pojasnila Draga Cukina iz pašmanske Udruge Teatar od soli, koja je i inicijator ovog projekta započetog u Tkonu na Pašmanu, a nastavljenog u Puli, ove će se godine on održati još i u Zagrebu i Đakovu. Radi se o nizu predavanja, projekcija, izložbi i radionica s zajedničkom niti – valoriziranjem baštine kroz film i fotografiju. Pored PFT‑a, DC‑a Rojc i Teatra od soli u organizaciji kao ovogodišnji partneri sudjeluju još i đakovačka udruga Arla, te međunarodna umjetnička platforma „Bacači sjenki“, sa sjedištem u Zagrebu. Ideja je da se projekt svake godine početkom jeseni održi u četiri druga grada, a svaki će put sve biti dokumentirano i na kraju prikazano putem posebnog Zoom programa.
Pulski dio manifestacije je, s dva zanimljiva predavanja, u ponedjeljak i utorak otvorio Boris Bakal – kreativni producent, kazališni i filmski redatelj, glumac, intermedijalni umjetnik, društveni i kulturni aktivist, povjesničar, kustos i pedagog te voditelj platforme Bacači sjenki. U ponedjeljak je tema bila Film i manipulacija – Zabranjeni filmovi, a Bakal je na primjerima mnogih domaćih i stranih prešućenih, uklonjenih, bunkeriranih ili cenzorskim škarama sakaćenih uradaka ilustrirao kako to nisu bili loši filmovi, već su zabranjivani zato jer je netko na nekom mjestu moći zaključio da su opasni, bilo za aktualni režim, službenu religiju, tržište ili su jednostavno remetili trenutno nametnutu ideologiju i status quo nekog društva.
U utorak je, pak, Bakal pod naslovom „Različiti glasovi filma“ pričao o tome kako film i fotografija nisu tek „tvornice snova“, već i alati sudjelovanja publike u zajedničkom otkrivanju, bilježenju i prepoznavanje vlastite baštine, jer čuvaju našu povijest, identitete i svakodnevicu od zaborava.
Lijep primjer za to bila je treća večer „Glasova zajednice“, u kojoj su prikazana dva filma. Prvi, „Monolog o Splitu“, možda najutjecajnijeg domaćeg filmskog amatera Ivana Martinca iz Kino kluba Split, nastao je početkom 60-ih godina prošlog stoljeća i majstorski je u sedam minuta, s Ravelovim „Bolerom“ kao glazbenom podlogom koju autor svakim kadrom pomno prati, prikazao Split toga vremena. Međutim – miješajući prizore užurbanog i lagodnog života grada s kadrovima grobljanskih spomenika – Martinac nenametljivo gledatelju pruža i priliku da promisli o krhkosti i prolaznosti ljudskog života.
Za Pulu je posebno značajan drugi prikazan film – „Monolog o Puli“ budući da ga je, inspiriran Martinčevim filmom, pulski filmski kritičar i autor Elvis Lenić u found footage tehnici sastavio od isječaka filmova nastalih istih godina u legendarnom pulskom Kino klubu Jelen. Naime, PFT‑u je na čuvanje i obradu povjeren sačuvani dio baštine tog kultnog pulskog Kino kluba (na žalost – kako je podsjetio Josip Pino Ivančić, veći dio te arhive završio je u kontejnerima). Lenić je, s istom glazbenom podlogom i trajanjem, ali koristeći kadrove koje su u to vrijeme snimali pulski filmaši-amateri, sastavio zanimljiv uradak koji ne priča samo o Puli, već poput Martinčevog Splita pruža atmosferu Mediterana iz približno istog razdoblja. Iako je nastojao slijediti motive originala, objasnio je Lenić, potpuna preslika Martinčeva filma nije bila moguća, već se ovim filmom poklonio i svim pulskim kino-amaterima tog vremena i „Jelenu“ iz kojeg je izrasla i „Mala Pula“ ili Mafaf – Međuklupski festival amaterskog filma (a svoje prve filmske korake na njemu su činili i velikani poput Makavejeva, Zafranovića i dr.). Prije svega je taj film ipak hommage poznatom splitskom arhitektu koji je odbijao profesionalno se baviti filmom, jer mu je amaterizam bio puno bliskiji. Svejedno – brojni Martinčevi uradci uspješno odolijevaju zubu vremena i nisu tek baštinske bilješke, već služe i kao školski primjeri na mnogim domaćim i stranim studijima filma.
Te smo se večeri imali priliku podsjetiti i činjenice da su 60-ih godina u bivšoj državi djelovali brojni kino-klubovi. Pulski „Jelen“ nije imao snažnih autorskih osobnosti poput splitskog, već su to većinom bili mladi ljudi koji su – u vrijeme kad je filmska oprema bila luksuz – tu dolazili upoznavati se s tim medijem i snimali su uglavnom neke osobne momente po gradu. Zanimljivo je da je u sačuvanom dijelu pronađen i dokument u kojem se kaže da su za Klub odobrene tri role filma po autoru, što bi značilo svega 15 minuta snimanog materijala. Danas, kad nam tehnologija dopušta neograničeno snimanje, to zvuči smiješno malo. Ipak, čak i tako šturi i osakaćeni, preostali tragovi djelovanja ovog kluba imaju ogromnu baštinsku vrijednost za povijest Pule, te se u PFT‑u nadaju da će – nakon njihove digitalizacije koja je u tijeku – biti prikladno predstavljeni javnosti. Doznali smo i da Lenić s tim materijalima priprema još jedan, ovaj puta dugometražni dokumentarni film radnog naslova „Da li me se sjećaš?“
Četvrtog, posljednjeg dana manifestacije prikazan je 3‑minutni animirani film „Baština i film“ nastao na kratkoj radionici koja je također održana u sklopu ove manifestacije, a Boris Bakal ocijenio ga je vrlo uspješnim i zanimljivim, u smislu ilustriranja ideje vrijednosti filma za očuvanje baštine, ali i osobne memorije i identiteta. Naime, sedam polaznika radionice dobilo je zadatak da u njemu predstave po jedan predmet koji im je od velike osobne važnosti. Također, te posljednje večeri – koja je uglavnom bila rezervirana za opušteno druženje uz filmaške razgovore – zatvorena je izložba „Kamen iz vode – čuvari polja“ koja je u Klubu bila postavljena sva četiri dana manifestacije, a prije toga je premijeru imala u Tkonu. Riječ je o fotografijama pašmanskih bunara koje su dio šireg projekta Udruge Teatar od soli – „Nevidljivi Pašman“, u kojem članovi istražuju život na tom otoku, te objavljuju prateće publikacije se detaljnije predstavljenim određenim temama – od tih za otočane vitalnih vodnih izvora do jestivog samoniklog i ljekovitog bilja kojim otok obiluje i načina kako se stoljećima koristi u kućanstvima i liječenju. Poput istarskih lokvi, a – obzirom da je riječ o otocima gdje je pitka voda još dragocjenija, posebno za sušnih razdoblja – bunari na Pašmanu stoljećima su solidarno zajednički korišteni i održavani. Mnogi tamošnji toponimi govore o vodi, a zanimljivo je i da je još rimski teoretičar arhitekture Vitruvije na primjeru Pašmanskih praksi zabilježio postupak pronalaženja podzemne vode – bilo da se gleda sastav tla i traže mjesta gdje iz zemlje isparava vlaga, ili se pak nalaze mjesta gdje rastu trstike koje su siguran znak da ispod protiče slatkovodni tok. Zbog vapnenačkog i pjeskovitog tla ta voda baš i nije najbolje kvalitete, ali je ona otočanima ipak uvijek predstavljala najveće blago.
O samom nazivu i djelovanju Udruge „Teatar od soli“, koja je pokrenula ovu manifestaciju, Draga Cukina kazala nam je: „Ne bavimo se kazalištem, to ste shvatili, ali polazimo od činjenice da je za funkcioniranje organizma potrebno pet grama soli dnevno, a mi smo to postavili tako da je – kako bi osoba bila zdrava i cjelovita- tih pet grama soli ekvivalent s 15 minuta dnevnog bavljenja kulturom, pa je tako naša misija izgradnja „kulturnih solana“, stvaranjem kulturnih sadržaja. Znači, bavimo se istraživačkim radom, čuvanjem dijalekata, edukacijom djece kroz razne radionice, npr. na susjednom smo otoku imali jednu lijepu radionicu nazvanu „Tvornica riječi“, gdje smo tekstove koje su djeca birala prevodili na „preški“ (dijalekt mjesta Preko na Ugljanu). Uvijek gledamo da uključujemo cijelu zajednicu, tako je bilo i s tim projektom istraživanja bunara, ili kad smo npr. prikupljali stare obiteljske portrete – one po narudžbi, kad idete kod fotografa i svi se urede u svoje najljepše odore, a mnoge su takve fotografije bile i retuširane, jer su svi željeli izgledati još ljepše… Imamo i projekt „Između baštine i filma“ kroz koji radimo edukacije po školama itd. Netko bi rekao da imamo šarenilo aktivnosti, ali – najkraće rečeno – bavimo se donošenjem svima, neovisno o dobi, tog „zrnca kulture“ nasušnog poput soli.“
