Novi roman Tonija Juričića „Pijani sveci“ predstavljen u Klubu-knjižari Giardini 2
Tekst Daniela KNAPIĆ ● Fotografije D. KNAPIĆ i arhiva Giardini 2
U sklopu programa „Nova knjiga među krošnjama“ u srijedu, 15. listopada je u Klubu-knjižari Giardini2 svoj novi roman „Pijani sveci zavijaju na mjesec“ predstavio labinski scenarist, filmolog i pisac Toni Juričić uz moderatoricu Iris Mošnja. Njegov novi roman lijepo se uklopio u ovogodišnju temu Kluba-knjižare „Strahovi današnjice“, jer progovara o egzistencijalnoj nesigurnosti, imperativu perfekcionizma, strahu od neuspjeha i eskapizmu.
„Toni će nas ovim svojevrsnim romanom ceste povesti na divlju vožnju istarskim apokaliptičnim pejzažima“, kazala je na početku predstavljanja voditeljica Kluba-knjižare Helena Vodopija, podsjetivši kako je on prije tri godine u Giardini2 predstavio i svoj roman prvijenac „Nocturno u d‑molu“, u kojem je načeo temu generacijske zatočenosti između bezbrižne mladosti i odraslog života, koju nastavlja razrađivati i u ovom romanu. Novi Tonijev roman nudi duhovitu i nadrealnu književnu šetnju kroz životne turbulencije „izgubljene generacije“ milenijalaca spajajući –kako piše u sažetku na poleđini knjige –„ halucinantnu maštu, crni humor i egzistencijalnu krizu mladog pisca zarobljenog između alkohola, odbačenog rukopisa i stvarnosti koja se otima kontroli.“
„Istra čini dobar dio cijelog romana i drago nam je da pratimo razvoj jednog novog pisca iz Istre, jer baš i nije uobičajeno da se istarski pisci već s drugim romanom uspiju pozicionirati na hrvatskoj književnoj sceni“, rekla je Iris Mošnja, započevši razgovor čestitkom i pitanjem Toniju kako se kao mladi autor snalazi na toj sceni. On je odgovorio šalom kako se „prokletstvo mladog autora“ kod nas proteže do neke 50 godine, nakon čega možete pisati i objavljivati što god želite i svi će vas hvaliti. Međutim, nastavio je ozbiljnijim tonom, „teško je biti pisac i općenito djelatnik u kulturi u Hrvatskoj, gdje je ona zadnja rupa na svirali. Zato se stvarno smatram privilegiranim da sam objavljen, da je urednik „Mozaik knjige“ Andrija Škare prepoznao moj roman i dao mi zeleno svjetlo.“ Mošnja je dodala kako nije zanemariva i činjenica da su ga podržale dvije jake hrvatske izdavačke kuće (prvi mu je roman objavila „Fraktura“) i vratila razgovor na Labin, grad koji – neovisno o tome što je relativno malen – ima mnogo kreativaca. Upitala je Tonija kako je bilo odrastati u Labinu, budući ga on u romanu-mada ga ne imenuje – opisuje kao dosadan grad u kojem nakon turističke sezone moraš biti kreativan „da ne bi prolupao“. Pročitala je i nekoliko uvodnih pasusa romana u kojima opisuje turobnu i ustajalu atmosferu post-tranzicijskog Labina kojeg, nakon zatvaranja kove i drugih industrija, na životu održava gotovo isključivo rabački turizam.
„Labin živi od sezone do sezone, mi smo kao hotel“, kazao je Toni: „Otvaramo se 1. svibnja i zatvaramo 1. listopada. Onda slijedi čišćenje, pospremanje i ništavilo, tako da moraš biti ili kreativan ili ići u drugi ekstrem – alkohol i ilegalne supstance. Zato imamo i puno slikara, puno bendova itd, jer ljudi jednostavno moraju nešto raditi da bi se izbjegla dosada dok ne počne nova sezona turizma.“
„Što je s književnom scenom?“, pitala je dalje Iris, a Toni je ocijenio da je ona živahna, ali se uglavnom svodi na dijalektalnu prozu i poeziju koje se vrte u tradicionalnoj tematici u stilu „Moja nona je bila mića, moj nono je dela va kove…“, a on bi volio da se razigra i razgrana, razbije ograničenja te progovori i o težim životnim temama, jer-„jezik je instrument, treba ga živjeti i odvesti u budućnost“.
„Dok sam odrastao, u Labinu je posebno zimi bilo vrlo malo događanja i mjesta gdje bi se mladi mogli kreativno angažirati. Sada je malo drugačije, neki tada mladi ljudi došli su na određene pozicije i počeli gurati razne događaje i sadržaje… Potencijala ima i mislim da se to razvija u dobrom smjeru“, zaključio je.
Iris Mošnja podsjetila je da je Toni diplomirao komparativnu književnost u Zagrebu, a potom doktorirao na britanskom Durham Univerzitetu na temi „Anatomija groteske u (post)jugoslavenskoj kinematografiji“, što je i jedan od razloga zbog kojih je drugi roman – ma da je napisan još 2017. godine – dugo „čekao u ladici“, te ga je zamolila da nešto kaže i o groteski i kako je koristi u svom pisanju.
„Groteska je jedna kuća zrcala u koju uđeš i prikazuje te na različite iskrivljene načine, a često se koristi i u prikazima duševnih stanja. Kad određeno stanje provučemo kroz tu kuću zrcala tom iskrivljenošću prokazujemo i kritiziramo istinu, tako da sam grotesku otkrio kao prikladan instrument za ispitivanje društvene stvarnosti.“
Premda se roman politike ne dotiče izravno, u njemu ima puno kritičnih stavova, npr. o pretjeranostima ekspanzije turizma, ali i generalni stav prema korumpiranosti političke sfere koji je iskazao efektnom crno-humornom groteskom, u dijelu gdje priča o crvenim i crnim svinjama. Naime, na jednom se mjestu u romanu jedan vlasnik svinja hvali kako njegove znaju na pamet komunistički manifest, a naučio ih je zato jer želi da njihovo meso bude crvenije, dok drugi svoje crne hrani većom dozom kokaina i one podižu svoje desne papke na pozdrav…
Iako ga je prvotno namjeravao nazvati „Zvončari sv. Jušta“, na nagovor prijatelja Toni je promijenio naslov i roman je na koncu naslovljen prema stihu iz pjesme “Straight to you” Nicka Cavea, koji je jedan od Tonijevih glazbenih favorita (toliko da je već nabavio ulaznice za Caveov koncert u pulskoj Areni, najavljen za iduće ljeto). Naglasio je da je veliki ljubitelj glazbe i kaže da određene albume zna opetovano preslušavati „sve dok ih do kraja ne ožmika“. Ta ljubav vidljiva je i u ovom romanu koji obiluje glazbenim referencama, a i podijeljen je na „A i B stranu“, poput nekadašnjih vinilskih ploča.
Osim književnosti i glazbe, Tonijeva velika strast je film, što je pokazao temom doktorske disertacije, ali i drugim poslovima kojima se bavi – npr. scenarist je dokumentarnih filmova „Labinska republika“ i „Izvorni sjaj“ koji s Biancom Dagostin i režijski su-potpisuje, a autor je i niza glazbenim spotova. Jedno kraće vrijeme radio je i u labinskom kinu, u čijoj je arhivi uz ostalo pronašao i reklamni film za turističku ponudu Rapca naslovljen „Ovdje nema nesretih turista“, koji je danas digitaliziran i može se pogledati na YouTubeu. Film je bio ambiciozan projekt „dokumentarnog mjuzikla“ u kojem glazbu potpisuje tada još neafirmirani Nenad Neno Belan, a pored mlađahne Elis Lovrić kao glavne glumice u njemu sudjeluje još mnogo poznatih Labinjana. Toni je ispričao kako je, prilikom pregledavanja filma, njegova majka mnoge prepoznavala i više puta tražila da zaustavi snimku oduševljenim usklicima „Aj, glej ga taisti! Aj, viš ovega – š njin son delala!“ i sl. Sve zajedno to je jedan šaren i lepršavo optimističan uradak koji je imao zadatak predstaviti početke razvoja labinskog turizma i „izlazak iz mraka kove u svjetlu budućnost“, kako ga je Juričić opisao.
Redatelj Goran Gajić bio je suprug pokojne glumačke legende Mire Furlan i oni su nedugo nakon što je film 1990. dovršen, u vrijeme raspada Jugoslavije pred početak rata, odlučili zajedno odseliti u Beograd, a potom i u Ameriku. Općenito, cijela priča oko snimanja tog 15-minutnog uratka vrlo je zabavna i višestruko intrigantna, što je potaklo Tonija da krene u projekt scenarija i režije dokumentarno-glazbenog filma „LaLa Labin“ o tom snimanju i događanjima oko njega, te je to najavio kao svoj sljedeći projekt. Također, za iduću godinu najavio je svoj novi roman koji – na labinskoj cakavici – piše već pet godina i kojim namjerava zaokružiti svoju „apokaliptičnu trilogiju“.
