Prva ovogodišnja premijera INK‑a: „O životu radnice krajem dvadesetog stoljeća“

Tekst Paola ALBERTINI • Fotografije Jelena JANKOVIĆ iz arhiva INK-a

21.10.2025.

Predstava „O živo­tu rad­ni­ce kra­jem dva­de­se­tog sto­lje­ća“ doži­vjet će svo­ju pre­mi­je­ru 22. lis­to­pa­da na Maloj sce­ni Istarskog narod­nog kaza­li­šta, a o njoj su dva dana rani­je govo­ri­li autori.

Na kon­fe­ren­ci­ji za medi­je rav­na­te­lji­ca INK Gordana Jeromela Kaić rek­la je kako ona na zanim­ljiv način pred­stav­lja jed­no poseb­no čita­nje isto­ime­nog roma­na Gorana Ferčeca koji je ujed­no i dra­ma­turg na pred­sta­vi. Redatelj je Bojan Đorđev, kos­ti­mo­graf­ki­nja Maja Mirković, Siniša Ilić je sce­no­graf, Emma Kliman, asis­ten­ci­ca dra­ma­tur­ga, a obli­ko­va­telj svje­tla Dario Družeta.

„Sjajni izvo­đa­či ima­li su izu­zet­no težak zada­tak u ovoj pred­sta­vi i čes­ti­tam na ono­me što su uči­ni­li“, izja­vi­la je te pred­sta­vi­la glum­ce koji igra­ju u pred­sta­vi: Luka Mihovilović, Nataša Kopeč, Edi Čelić i Lara Živolić Agaj. Branko Sterpin je u ulo­zi izvo­đa­ča i auto­ra glazbe.

Goran Ferčec ispri­čao je kako je roman pisao sedam godi­na. „Jako mi je dra­go da sam imao pri­li­ku radi­ti u Puli i s ovom eki­pom. Bojan Đorđev imao je sja­jan reda­telj­ski kon­cept, a nakon toga je sve bilo veli­ki uži­tak radi­ti“, izja­vio je.

Đorđev je već radio u INK i izra­zio je zado­volj­stvo ponov­nim dola­skom. Režiju je obli­ko­vao u dija­lo­gu s Ferčecom koje­ga je zvao da bude dramaturg.

„Neizmjerno sam zahva­lan Gordani Jeromela Kaić i Matiji Ferlinu što su nas ugos­ti­li i omo­gu­ći­li da se igra­mo i eks­pe­ri­men­ti­ra­mo. Ovo je rad koji se osla­nja na puno kaza­liš­nih i dru­gih umjet­nič­kih tra­di­ci­ja, ali pri­je sve­ga eks­pe­ri­men­ta­lan rad s roma­nom“, dodao je.

Kod Goranovog tek­s­ta koji im je bio ins­pi­ra­ci­ja dao im je fan­tas­tič­nu moguć­nost da nauče glum­ce da režu i ani­mi­ra­ju tako da neke sce­ne pod­sje­ća­ju na pros­tor­no – plan­sko planiranje:

„Naime, imao sam tri pris­tu­pa gra­đi; urba­nis­tič­ko-arhi­tek­ton­sko pla­ni­ra­nje koje se pre­no­si na veli­ko plat­no što je kao ani­mi­ra­ni film, dru­gi dio je glu­mač­ki, a tre­ći dokumentaran“.

Maja Mirković zahva­li­la se Desanki Janković na surad­nji te doda­la kako pred­sta­va oživ­lja­va sje­ća­nja na stva­ri koje su nas gra­di­le odras­ta­ju­ći na paž­lji­vi­ji i posve­će­ni­ji način napo­me­nuv­ši da se ne bave nos­tal­gi­jom već pri­ča­ju pri­ču iz toga doba.

Asistentica dra­ma­tur­gi­je, Emma Kliman rek­la je da ovdje nije riječ o adap­ta­ci­ji već dubin­sko ras­lo­ja­va­nje roma­na čiji je jezik tre­ba­lo pre­ves­ti na dos­to­jans­tven i pre­ci­zan način.

Siniša Ilić, sce­no­graf, rekao je da je sce­na kao stu­dio u kojoj se mate­ri­ja­li­zi­ra fik­ci­ja romana.

Branko Sterpin je izvo­đač i prvi put radio je glaz­bu za pred­sta­vu: „Prvo bih rekao da je jed­na vrlo zanim­lji­va vizi­onar­ska ide­ja, da se u pred­sta­vi pojav­lju­je samo jedan ins­tru­ment. Drugo, meni kao glaz­be­ni­ku bilo je stvar­no zanim­lji­vo od počet­ka sudje­lo­va­ti u pro­ce­su stva­ra­nja pred­sta­ve, a i samo taj način stva­ra­nja glaz­be, doča­ra­va­ju­ći te sli­ke koje oni stva­ra­ju, onda pro­ba­ti tu atmo­sfe­ru pre­ni­je­ti na taj zvuk koji tre­ba iza­ći tru­be. Ništa tak­vo­ga do sad nisam radio.“

Lara Živolić Agaj nagla­si­la je koli­ko joj zna­či ulo­gu u pred­sta­vi te doda­la da je uži­va­la igra­ju­ći sva­kog lika od kojeg je jedan i onaj „živo­tinj­ski“.

„Jako sam zahva­lan jer me ovaj pro­jekt izba­cio iz neke kaza­liš­ne ruti­ne na koju sam navi­kao. Tako da sam jako zahva­lan na ovom pro­jek­tu jer se u meni ponov­no javi­la neka dru­ga vrsta rados­ti pre­ma ovom pos­lu,“ rekao je Edi Čelić.

„Ispunio me pro­ces rada na pred­sta­vi. Nekako smo baš ušli u mate­ri­jal iako smo bili svjes­ni da je for­ma tog jezi­ka vrlo zah­tjev­na. Ja igram tu rad­ni­cu, glav­nu ulo­gu, među­tim mis­lim da se ovdje neka­ko radi baš u nekoj kolek­tiv­noj zajed­nič­koj igri, a cilj je ispri­ča­ti tu pri­ču, i užas­no je bit­na ta jed­na poseb­na vrsta kon­cen­tra­ci­je zajed­nič­kog pri­ča­nja pri­če, bez obzi­ra na to koji igra koju ulo­gu“, rek­la je Kopeč.

„U našem pos­lu čes­to nedos­ta­je igra. I to je stvar­no velik pro­blem, no u ovom pro­ce­su igre uop­će nije nedos­ta­ja­lo, što me poseb­no vese­li­lo“, izja­vio je Luka Mihovilović dodav­ši kako je pro­ces tekao bez ikak­vog pri­ti­ska te će mu pro­ces rada na ovoj pred­sta­vi nedostajati.

Nakon pre­mi­je­re 22. lis­to­pa­da, na redu su repri­ze, 23. i 24. listopada.