Zlatić, Pernić i ostali – 65 godina Radio Pule
Tekst i fotografije Daniela KNAPIĆ
Povodom nadolazećeg 65. rođendana Radio Pule, nedavno ponovno aktivirani pulski ogranak Katedre Čakavskog sabora je – pod naslovom „Od Zlatića i Pernića do danas“ – u petak, 17.listopada organizirao znanstveno-edukativni skup u Domu hrvatskih branitelja. Kako se obljetnica Radio Pule poklopila s 65. godišnjicom ŽKUD‑a iz Roča, na početku, kraju i u pauzama između izlaganja, skup su – pored poznatog svirača istarskih narodnih instrumenata Drage Draguzeta – svojim muziciranjem oplemenili i članovi Ročkog Kulturno umjetničkog društva koji danas s ponosom nosi ime pokojnog Renata Pernića, dugogodišnjeg djelatnika Radio Pule i neumornog promicatelja istarskog glazbenog blaga.
Nakon pozdravnih riječi županijskog pročelnika za kulturu i zavičajnost Vladimira Torbice, te Mate Ćurića – predsjednika Katedre Čakavskog sabora Pula, o različitim, mahom glazbenim, segmentima povijesti Radija Pule govorili su Lada Duraković, Nuša Hauser, Daniele Pernić, Paulo Gregorović i Zlatko Gotovac.
Bruno Krajcar, posljednjih deset godina glavni urednik Radio Pule, ukratko je podsjetio da je 31. prosinca 1960. ovaj radio započeo svoje emitiranje iz zgrade u kojoj je danas OŠ Monte Zaro, a potom je dugo, zajedno s Glasom Istre, bio u zgradi na Rivi. Zadnjih deset godina djeluje u prostorima OTP banke, ali Krajcar je najavio da se Radio Pula uskoro vraća u svoje staro sjedište na adresi Riva 10.
Na početku svog izlaganja Lada Duraković, profesorica na Muzičkoj akademiji u Puli, s zadovoljstvom se prisjetila da je – uređujući i vodeći emisije o klasičnoj glazbi – na Radio Puli provela punih 17 godina, stekavši tamo puno znanja, korisnih iskustva i trajnih prijateljstava. U svom izlaganju, koje je naslovila prema jednom citatu Slavka Zlatića „Ne treba studirati muziku, da bi je mogao shvatiti i zavoljeti“ sažeto je predstavila njegovu bogatu biografiju i neprocjenjiv doprinos tog glazbenog erudite – skladatelja, dirigenta i glazbenog pedagoga – kako Radio Puli u njenim počecima, tako i cijeloj istarskoj i hrvatskoj glazbenoj sceni.
Rođen u Sovinjaku 1910. godine Zlatić se – nakon studija u Trstu i Zagrebu – u Rijeci i Zagrebu bavio raznim zanimanjima vezanim uz glazbu (dirigirao, vodio zborove i glazbene ustanove, u ratnim je godinama bio dirigent zbora Centralne kazališne družine ZAVNOH‑a, dok je u poraću bio glazbeni urednik Radio Zagreba te profesor dirigiranja na zagrebačkoj Muzičkoj akademiji ). Trajno se u Puli nastanio 1965. gdje je najprije jedno kraće razdoblje bio ravnatelj glazbene škole, sudjelovao u pripremi dvogodišnjeg studija glazbe na tadašnjoj Pedagoškoj akademiji, te kao etnomuzikolog i vrsni poznavatelj klasične glazbe godinama prosvjetiteljski djelovao na Radio Puli. Premda je za sebe znao reći da je nesistematičan i – kao pravi Istrijan – sve radi u zadnji čas, ali ipak nekako uspijeva obaviti sve što naumi, uz brojne druge obaveze uspio je odraditi i više stotina radijskih emisija koje je Lada detaljnije predstavila, zahvaljujući Zlatićevim sinopsisima koje je temeljito pripremao za svaku emisiju.
Podsjetila je da u to vrijeme ne samo da nije bilo današnjih sredstava komunikacije nego se oskudijevalo i u snimkama i u glazbenoj literaturi na Hrvatskom, ali je Zlatić zahvaljujući suradnji s brojnim suvremenicima, ogromnom glazbenom znanju i poznavanju stranih jezika uspijevao stvarati antologijske emisije u kojima je širu publiku educirao o klasičnoj glazbi, značajnim djelima i najpoznatijim izvođačima. Zanimljivo je da je temeljna djela klasike višestruko predstavljao kroz izvedbe različitih umjetnika, želeći da ona postanu – kao dio „opće kulture“ – poznata i onima kojima klasika nije u primarnom fokusu zanimanja. U tom smislu Lada je posebno istaknula i njegove emisije o operama, koje su u drugoj polovici sedamdesetih, kada su ponovno pokrenute operne sezone u Areni, bile iznimno vrijedne i edukativne.
Većina ostavštine Slavka Zlatića čuva Državni arhivu u Pazinu. Ovaj skup, pored projekcija fotografija, pratila je i izložba “Sveprisutni” s uokvirenim fotografijama Mate Čurića iz vremena dok je kao urednik rubrike kulture radio u Glasu Istre i bilježio terenske aktivnosti Zlatića i Pernića. On je na kraju te fotografije poklonio sudionicima, predavši portret Slavka Zlatića Ladi Duraković, koja je odmah odlučila proslijediti ga pulskom Filozofskom fakultetu, jer će lijepo dopuniti dvoranu koja je u prosincu 2003. povodom 10. obljetnice Zlatićeve smrti – uz prigodni postav maestrovih osobnih predmeta i rukopisa – nazvana njegovim imenom.
Tema izlaganja Nuše Hauser bio je njen rad na otvaranju „Arhiva Renato Pernić“, odnosno digitaliziranju bogate fonotečne građe koju je Pernić godinama predano prikupljao i koja danas predstavlja dio bogate fonoteke Radio Pule kao jedan od najvećih arhiva glazbenog tradicijskog materijala u Europi. Podsjećamo, Renato Pernić je tijekom svoje karijere glazbenog urednika na Radio Puli, od 1963. do 2000. godine, uređivao i vodio velik broj emisija s tematikom narodnog glazbenog stvaralaštva, a materijale za emisije je zajedno sa nerazdvojnim prijateljem – snimateljem Brankom Paićem, skupljao na terenu u autentičnim istarskim ambijentima. Viša kustosica Nuša Hauser dugo je godina bila glazbena kritičarka Glasa Istre, a 2004. kad je pokrenut projekt digitalizacije i sistematizacije prikupljene istarske glazbene baštine radila je kao muzikologinja i prva voditeljica CENKI‑a – Centra za nematerijalnu kulturnu baštinu Etnografskog muzeja Istre u Pićnu.
Detaljno je izložila sve izazove velikog posla usustavljivanja te građe, posebno opisujući suradnju s zagrebačkim Institutom za etnologiju i folkloristiku i dugotrajno i mukotrpno kopiranje svega pohranjenog u tom Institutu što ima veze s istarskom nematerijalnom baštinom. Osim Arhiva Renato Pernić, 500 izvornih snimki pohranjenih na 20 CD‑a, taj je obiman posao u konačnici 2009. godine rezultirao i uvrštavanjem dvoglasja tijesnih intervala Istre i Hrvatskog Primorja na UNESCO-ovu Reprezentativnu listu nematerijalnih kulturnih dobara čovječanstva.
Daniele Pernić detaljnije se u svom izlaganju osvrnuo na životni put i postignuća svog oca Renata, fonoteku s preko tisuću terenskih snimaka pohranjenih na Radio Puli, te na sve njegove zasluge za kulturu u Istri. Pored radijskih reportaža o narodnoj glazbi, glazbalima i glazbenicima, koje su se redovito emitirale na Radio Puli i Prvome programu Hrvatskoga radija, Pernić je bio poznat kao entuzijastični inicijator i organizator brojnih priredbi i smotri istarske narodne glazbe diljem poluotoka. 1997.objavljena je i njegova monografija „Meštri, svirci i kantaduri“, koja podrobno prikazuje naraštaje istarskih narodnih pjevača, svirača i izrađivača pučkih glazbala te folklornih društava. Iako danas, na žalost, ima sve manje izvođača izvorne istarske glazbe, Daniele Pernić kao glazbeni urednik na Radio Puli nastavlja očevim stopama i održava živima brojne projekte koje je Renato pokrenuo.
Zlatko Gotovac, koji je na Radio Puli 90-ih godina vodio emisiju o heavy metal glazbi, u svom izlaganju ponudio je uvid u glazbena događanja u tom razdoblju kad je pulska glazbena scena bila vrlo živa i obilovala bandovima svih žanrova, te u emisije na Radio Puli koje su je pratile i poticale. Mate Čurić nadopunio je njegov pregled naglasivši neosporan ogroman utjecaj, posebno tih 90tih godina, Francija Blaškovića i njegovih Gori ussi Winetou te turneja „Osteria tours“ po cijeloj Istri, kao i legendarnih programa „Jušto u podne“ koji su se zahvaljujući Franciju događali subotama u podne u klubu Uljanik.
Na Gotovca se nadovezao Paul Gregorović koji je u istom periodu 90-ih pisao glazbene recenzije u Glasu Istre, a danas je urednik Istrapedije. Svoje je predavanje fokusirao na Treći studio Radio Pule i njegov značaj za tadašnji razvoj glazbene scene u Puli i bivšoj državi.
Na početku je podsjetio i na važnu informaciju da je još 1909. Pula već imala svoj prvi radio. Sa stometarskom antenom, tada najvećom u ovome dijelu Europe, mogao se čuti sve do Švedske i Grčke. Šest godina kasnije imao je još veću antenu koja je dugo, sve do pokretanja odašiljača na Sljemenu, bila najviša na ovim prostorima. Na žalost, o programima koje je taj radio emitirao nema zabilježenih tragova, osim što je poznato da se zvao „Radio Tivoli“.
Govoreći o Studiju 3, osnovanom sedamdesetih godina prošloga stoljeća, Gregorović je podsjetio da ga je projektirao Ivan Stamać, uz ostalo i autor zadarskih “Morskih orgulja”.
Prve su snimke, pored legendi Pernića i Paića, tu radili Mišo Tikvicki i Silvano Sinkauz, djed braće Sinkauz. Ubrzo je taj studio postao poznat u cijeloj bivšoj državi i u njemu su snimali mnogi poznati glazbenici, a za tehniku Trećeg studija bili su kasnije zaduženi i Sandro Peročević, Robert Mihovilović, Davorin Heraković i Aldo Spada – Ptica iz Anelida. Kao prvi veliki hit tamo snimljen s tada novom tehnologijom koju je uveo Sandro Peročević, Gregorović je naveo pjesmu „Ja ne moren bež nje“, Alena Vitasovića i Livia Morosina, dok su posljednje što je u tome studiju snimano prije preseljenja Radia Pule u svibnju 2015. godine bile skladbe zbora Mići Zaro pod vodstvom Linde Milani. Snimatelj je bio Alda Spada, a tada je u Zaru pjevala i Spadina unučica Paola – naveo je kao zanimljivost na kraju svog izlaganja Gregorović.
