Dora Ramljak dobitnica druge nagrade za mlade umjetnike „Ivan Kožarić“

Priredio B. V. • Fotografije iz arhiva MSU-a

13.11.2025.

Proglašeni su dobit­ni­ci nagra­da Natječaja za mla­de umjet­ni­ce i umjet­ni­ke „Ivan Kožarić“, nami­je­nje­no­ga umjet­ni­ci­ma do 35 godi­na, u orga­ni­za­ci­ji Muzeja suvre­me­ne umjet­nos­ti te uz pot­po­ru Gradskog ure­da za kul­tu­ru i civil­no druš­tvo Grada Zagreba. Drugu nagra­du osvo­ji­la je Dora Ramljak za rad „Radial Drift“ koji je nas­tao tije­kom rezi­den­ci­jal­nog pro­gra­ma Summer Sessions u kopro­duk­ci­ji udru­ge Metamedij i V2_ Lab for the Unstable Media iz Rotterdama.

Pobjednički rado­vi otkup­lju­ju se za fun­dus MSU‑a, a prvu nagra­du osvo­jio je Josip Rončević za rad „Pokretne ste­pe­ni­ce (uzlaz­no) / Pokretne ste­pe­ni­ce (silaz­no)“. Treću nagra­du osvo­jio je Mihael Klanjčić za rad „Bez nazi­va (ste­pe­ni­ca 1)“.

Nagrada nosi ime istak­nu­to­ga hrvat­skog umjet­ni­ka Ivana Kožarića (1921. – 2020.), kao hom­ma­ge veli­kom auto­ru koji je osva­ja­njem vlas­ti­tih kre­ativ­nih slo­bo­da otva­rao nove puto­ve mno­gim gene­ra­ci­ja­ma hrvat­skih umjet­ni­ka te je i sam aktiv­no pra­tio i rado podu­pi­rao prve kora­ke mla­dih kole­ga. Premda je na Akademiji likov­nih umjet­nos­ti u Zagrebu 1949. diplo­mi­rao kipar­stvo, izra­ža­vao se i u dru­gim medi­ji­ma te čes­to pose­zao za neko­nven­ci­onal­nim mate­ri­ja­li­ma. Umjetničko stva­ra­nje shva­ćao je kao nikad dovr­šen, otvo­ren pro­ces i nepres­ta­no tra­ga­nje za naj­bo­ljim nači­nom na koji će mate­ri­ja­li­zi­ra­ti ide­ju jer: „Ako dje­lo sadr­ži ide­ju, ima sve, ima život.”

Na natje­čaj, koji je bio otvo­ren od 9. 6. do 9. 10. 2025., pri­ja­vi­lo se 29 autora.

O dobit­ni­ci­ma nagra­da odlu­či­va­li su čla­no­vi struč­nog povje­rens­tva: Kristina Bonjeković Stojković, muzej­ska savjet­ni­ca; Tanja Dabo, mul­ti­me­dij­ska umjet­ni­ca, pred­stav­ni­ca Gradskog ure­da za kul­tu­ru i civil­no druš­tvo (aktu­al­na čla­ni­ca kul­tur­nog vije­ća za vred­no­va­nje pro­gra­ma jav­nih potre­ba u kul­tu­ri Grada Zagreba za likov­nu dje­lat­nost); Radmila Iva Janković, muzej­ska savjet­ni­ca, vodi­te­lji­ca Atelijera Kožarić (pred­sjed­ni­ca žiri­ja); Antonio Kutleša, mul­ti­me­dij­ski  umjet­nik, proš­lo­go­diš­nji dobit­nik prve nagra­de, i Ivana Završki, likov­na kritičarka.

Svrha natje­ča­ja je podu­pi­ra­nje suvre­me­no­ga umjet­nič­kog stva­ra­laš­tva mla­dih umjet­ni­ka do navr­še­nih 35 godi­na, a kri­te­ri­ji za nagra­đi­va­nje su kre­ativ­nost i ino­va­tiv­nost te umjet­nič­ka vrijednost.

Obrazloženje nagra­da:

Prva nagra­da

Josip Rončević

Pokretne ste­pe­ni­ce (uzlaz­no) / Pokretne ste­pe­ni­ce (silaz­no), 2025.

akri­lik na platnu

2 x (105 x 95,7) cm

Temelj rada Josipa Rončevića, pre­ma nje­go­vim rije­či­ma, jest nas­to­ja­nje da sli­kar­stvo samo, a ne ono što se nji­me pri­ka­zu­je, osta­ne glav­na tema sli­ke. Krećući se izme­đu poj­mo­va „kaza­ti“ i „poka­za­ti“, Rončević oda­bi­re moti­ve u koji­ma pri­mje­ću­je pri­sut­nost sli­kar­skih pos­tu­pa­ka, nače­la i pro­ce­sa koje sli­kar­stvom akti­vi­ra (ili afir­mi­ra). Time se pri­ka­zi među­sob­no poni­šta­va­ju, uslo­ja­va­ju­ći polje interpretacije.

Pokretne ste­pe­ni­ce (uzlaz­no) i Pokretne ste­pe­ni­ce (silaz­no) dobar su pri­mjer tak­vo­ga odno­sa. Promatrač svje­do­či dvje­ma naiz­gled iden­tič­nim sli­ka­ma koje se sas­to­je od tri­ju polja u ver­ti­kal­nom sli­je­du, ispu­nje­nih pre­ciz­no izve­de­nim obli­ci­ma nalik mean­dru. Minimalnim, ali dovolj­nim poma­kom, ostva­ru­je se optič­ki efekt giba­nja cje­li­ne. No jesu li vibrant­ne, teh­nič­ki bes­pri­je­kor­no izve­de­ne povr­ši­ne koje uspješ­no iza­zi­va­ju pro­ma­tra­če­vo oko i paž­nju dois­ta iden­tič­ne? Sam nas­lov upu­ću­je na obr­nu­ti pri­kaz – isti motiv u suprot­nom smje­ru – pa upra­vo on poti­če dvoj­bu: vje­ro­va­ti nas­lo­vu ili pri­ka­zu? Time umjet­nik poka­zu­je kako sam čin gle­da­nja može biti uvje­to­van jezi­kom, odnos­no nas­lo­vom, koji usmje­ra­va našu per­cep­ci­ju i utje­če na način na koji pro­ma­tra­mo umjet­nič­ko djelo.

Josip Rončević (Zadar, 1991.) diplo­mi­rao je 2015. na Grafičkom fakul­te­tu u Zagrebu, a iste godi­ne upi­sao se na sli­kar­ski odsjek na zagre­bač­koj Akademiji likov­nih umjet­nos­ti, gdje je 2020. diplo­mi­rao sum­ma cum laude. Izlagao je na deset samos­tal­nih i tri­de­se­tak skup­nih izlož­bi, među koji­ma se isti­ču fina­le Nagrade Radoslav Putar 2023. (Salon Galić, Split), Od Y do Z: Gradilište nove gene­ra­ci­je (Oktogon NMMU, Zagreb) i 35. Salon mla­dih (HDLU, Zagreb), na koje­mu je suna­gra­đen Nagradom “Iva Vraneković – Vladimir Dodig Trokut, umjet­ni­ci umjetniku”.

Druga nagra­da

Dora Ramljak

Radial Drift, 2025.

vide­oesej

6:33 min, 16:9, 1920 x 1080 p

Videoesej Radial Drift tran­sme­dij­ski je rad koji zna­nost i umjet­nost pove­zu­je u začu­dan eks­pe­ri­ment, dono­se­ći pogled na meha­niz­me koji obli­ku­ju život. Ostvarenoj dis­tan­ci bije­le, pro­čiš­će­ne arhi­tek­tu­re istra­ži­vač­kog cen­tra za bioteh­no­lo­gi­ju algi, auto­ri­ca suprot­stav­lja poet­ski pri­kaz stru­ja­nja teku­ći­na kroz fil­tra­cij­ske cije­vi i osta­lu labo­ra­to­rij­sku opre­mu. Promišljajući odno­se (ili gra­ni­ce) izme­đu tije­la, infras­truk­tu­re i oko­li­ša, umjet­ni­ca pola­zi od struk­tu­re meta­bo­liz­ma – kemij­skih pro­ce­sa u orga­niz­mu koji tran­sfor­mi­ra­ju tva­ri – balan­si­ra­ju­ći izme­đu čvr­stog i flu­id­nog, pri­rod­nog i kons­tru­ira­nog: “Nikada pos­to­ja­no, uvi­jek u nas­ta­ja­nju”, izre­ći će glas nara­to­ri­ce koji pra­ti vizu­al­ne sekvence.

Od proz­rač­nih i hlad­nih kadro­va inte­ri­je­ra i pogo­na koji nagla­ša­va­ju osje­ćaj odboj­nos­ti pre­ma zele­no-sme­đim teku­ći­na­ma, čine­ći ih isto­dob­no neo­bjaš­nji­vo priv­lač­ni­ma, do zamu­će­nih pogle­da koji dje­lu­ju kao da dopi­ru neg­dje “iznu­tra”, umjet­ni­ca nas uvjer­lji­vo pro­vo­di izme­đu dvi­ju ispre­ple­te­nih suprot­nos­ti – one koja stva­ra gori­vo za život i one koja ga tro­ši. Time dojm­lji­vo doča­ra­va nera­ski­di­vost pri­rod­nih veza, „nepre­kid­nu pre­tvor­bu mate­ri­ja­la u ener­gi­ju, otpa­da u gori­vo, ras­pa­da­nja u obnovu“.

Dora Ramljak (2001.) mul­ti­dis­ci­pli­nar­na je umjet­ni­ca i istra­ži­va­či­ca. Diplomirala je foto­gra­fi­ju na Kraljevskoj aka­de­mi­ji umjet­nos­ti u Hagu, gdje razvi­ja zani­ma­nje za odnos tije­la, pros­to­ra i ins­ti­tu­ci­onal­nih uvje­to­va­nja. U radu spa­ja umjet­nost, dizajn i zna­nost, istra­žu­ju­ći kako oko­li­na i druš­tve­ne struk­tu­re obli­ku­ju tje­les­no iskus­tvo. Diplomski pro­jekt Sensory Body, nas­tao u surad­nji s tera­pe­uti­ma i zdrav­s­tve­nim usta­no­va­ma, istra­žu­je poten­ci­jal dizaj­na u zdrav­s­tvu i skr­bi te je pred­stav­ljen na 42. Splitskom salo­nu. Dobitnica je nagra­da Zlatna lube­ni­ca 8.0 i Ghost Project QUICKSILVER, a iskus­tvo razvi­ja na među­na­rod­nim rezi­den­ci­ja­ma i edu­ka­ci­ja­ma, uklju­ču­ju­ći FABRICA, V2 Lab i TU Delft. Njezin rad odli­ku­je inter­dis­ci­pli­nar­ni pris­tup, istra­ži­va­nje alter­na­tiv­nih meto­da uče­nja, par­ti­ci­pa­tiv­nog dizaj­na i uklju­či­va­nja zajednice.

Treća nagra­da

Mihael Klanjčić

Bez nazi­va (ste­pe­ni­ca 1), 2025.

gazi­šte alu­mi­nij­skih ljes­tvi, tran­s­pa­rent­ni plek­si­glas u boji

51,4 x 4,9 x 8,6 cm

Premještanjem sva­kod­nev­nih pred­me­ta u umjet­nič­ki kon­tekst, Mihael Klanjčić pre­is­pi­tu­je pojam ready-madea i nje­go­ve rein­ter­pre­ta­ci­je. Enigmatični rad Bez nazi­va (ste­pe­ni­ca 1) pri­mjer je kom­bi­ni­ra­nja mate­ri­ja­la i poigra­va­nja zna­če­njem. Već samim pre­uzi­ma­njem jed­no­ga seg­men­ta ljes­tvi – nji­ho­va gazi­šta – autor tom sva­kod­nev­nom pred­me­tu odu­zi­ma nje­go­vu namje­nu. Aluminijsku for­mu obla­že tran­s­pa­rent­nim pla­vim plek­si­gla­som, čime nas­ta­je pro­čiš­će­ni, „hlad­ni“ estet­ski objekt, koji nas poti­če na pro­miš­lja­nje o biti umjet­nič­ko­ga dje­la. Umjetnik ostav­lja dje­lu da govo­ri za sebe, isti­ču­ći tek da ga zani­ma „mogu­ća pri­sut­nost odre­đe­nog doga­đa­ja u samoj for­mi“. Bez nas­lo­va koji bi usmje­rio tuma­če­nje i bez „upu­ta“ koje bi ga ogra­ni­či­le, rad se otva­ra kao pros­tor slo­bod­nog upi­si­va­nja zna­če­nja. Izmiče gra­ni­ca­ma jed­noz­nač­ne inter­pre­ta­ci­je i pozi­va nas da ga sami dovr­ši­mo, pre­ma vlas­ti­tom iskustvu.

U sup­til­noj šet­nji izme­đu neumjet­nič­kog i umjet­nič­kog kon­tek­s­ta, pre­poz­na­je se umjet­ni­ko­va zna­ti­že­lja, ali i poti­caj pro­ma­tra­ču da pro­bu­di vlastitu.

Mihael Klanjčić (Zagreb, 1994.) diplo­mi­rao je na Nastavničkom odsje­ku (smjer: sli­kar­stvo) Akademije likov­nih umjet­nos­ti Sveučilišta u Zagrebu, u kla­si prof. Damira Sokića 2019. godi­ne. Izlagao je na osam samos­tal­nih i više skup­nih izlož­bi, a među poto­nji­ma se isti­ču: 37. Salon mla­dih (Dom HDLU), Život dobro ugo­đe­nih for­mi (KiBela, Galerija Kranjčar), 57. Zagrebački salon (Dom HDLU), 35. Salon mla­dih (Dom HDLU), 16. Erste Fragmenti (Lauba), Umjetnost je sum­nja (LEXART Skladište). Dobitnik je Nagrade Radoslav Putar 2023. godi­ne. Živi i radi u Zagrebu.