Ne nasilju, ne fašizmu! – u DC‑u Rojc održan 18. Antifa festival
Tekst i fotografije Daniela KNAPIĆ
Mada su se par dana ranije na mrežama pojavile i izvjesne provokativne najave „anti-anti fa okupljanja“ protiv festivala, to se – možda i zbog pojačanog policijskog nadzora – nije dogodilo i dva dana 18. Antifa festivala u organizaciji Monteparadiso kolektiva, 21. i 22. studenog, protekla su –uobičajeno za tu manifestaciju nenasilja i tolerancije – mirno i bez incidenata. U sklopu festivala održana su dva dobro posjećena popodnevna programa u Hack Labu, te dvije hard core punk večeri u MP „Podzemlju“.
Podsjećamo ‑ovaj je festival nastao 2004. godine, kao reakcija na nekoliko incidenata s tučnjavama i napadima na posjetitelje programa u klubu Monteparadiso koje su oko Rojca prouzročili pripadnici tadašnje skinhead grupe. U jednom je takvom napadu čak –nožem koji mu je zaboden jako blizu srca –gotovo ubijen jedan mladić. To je bio dovoljan alarm na koji je reagiralo oko 1.500 Puljana, svojom povorkom od Rojca do grada jasno iskazavši zajednički nepokolebljiv stav prema ovakvim pojavama, pod motom „Ne nasilju- ne fašizmu!“ Na žalost, festival tada pokrenut danas je još aktualniji, jer – nakon punih 80 godina od „poraza“ fašizma u Drugom svjetskom ratu – ta ideologija još živi. Štoviše, u posljednje vrijeme kad se čini da propaganda vladajućih nastoji normalizirati ideju ratovanja i sve je više huškanja na nasilje (jer nagomilano se oružje negdje mora prodati), kameleonski se vješto prilagođava, tako da je prihvaća i sve više mladih željnih pojačanog adrenalina, a da im vjerojatno nije baš jasno što jest, a što nije fašizam.
Oba dana 18. AF festivala o tom je kontroverznom pojmu s publikom debatirao Igor Zenzerović, pulski multimedijalni umjetnik, kulturni antropolog i aktivist. Prvog je dana, naslovljenog „Fašizam 1.0 –Anestezija“, nastojao- na tragu Umberta Eca, Waltera Benjamina i drugih relevantnih teoretičara – definirati tu pojavu i prikazati njene rane faze, kao i transformacije kroz koje prolazi u pokušajima da svojim otrovnim pipcima zahvati baš svaki segment društva. Tu tendenciju je često teško i detektirati, jer svojim mimikrijskim metodama uspijeva remetiti svaki novi pokušaj stvaranja zdravijeg društva. Naravno, najteže ju je prepoznavati, susprezati i istrebljivati u samima sebi. Drugog dana, pod naslovom „Fašizam 3.0 Kastracija“, želeći potaknuti veći angažman publike Zenzerović je predstavio svoje teze o mogućim načinima kako bi se danas, kad smo u kaotičnom stanju u kojem gotovo da više nitko ni sa kime ne raspravlja ključne teme provalije u koje svijet ubrzano srlja, mogla uspostaviti bolja i konstruktivnija komunikacija među naizgled suprotstavljenim taborima, koji jedni druge vrlo rado već kod prvog neslaganja proglašavaju fašističkima. Naime, učinkovita stara taktika „zavadi pa vladaj“ danas je na svakom koraku vidljivija nego ikad te i kod nas prijeti ozbiljnijim društvenim turbulencijama. Zenzerović je zaključio kako će nam biti potrebno osmisliti neki potpuno novi „jezik revolucije“.
Iznimno vrijedan primjer jednog takvog jezika su i grafiti. Njima su, uglavnom potlačeni, iskazivali svoje političke stavove u prošlosti, dok su danas s jedne strane prerasli čak i u poseban umjetnički izričaj, ali s druge služe i za ekstremističke političke ispade. Nakon Zenzerovića je drugog dana svoje predavanje o Povijesti antifašističkih grafita održao Eric Ušić, vodnjanski umjetnik i asistent na Odsjeku za kulturne studije riječkog Filozofskog fakulteta. Najprije je ukratko predstavio povijest grafita, a potom i antifašističke grafite na primjerima iz Istre koje je objedinio u svojoj doktorskoj disertaciji (obranjenoj na ljubljanskom Fakultetu društvenih znanosti). Istu je lani u proširenoj verziji objavio i u vrlo zanimljivoj i edukativnoj knjizi „Zidovi pamte – Vizualna etnografija političkih grafita iz Drugog svjetskog rata i poraća u Istri“, predstavljenoj na prošlogodišnjem Sa(n)jmu knjiga. Zanimljivo je da su od početne, predratne, namjene (npr. u Rovinju su se prvi AF grafiti pojavili već 1924. godine, čak i na fasadama crkava) u podsjećanju da organizirani pripadnici pokreta otpora fašističkom režimu postoje i djeluju, što je puk ohrabrivalo da im se pridruži, nakon 1945. na zidovima diljem Istre (o čemu i danas svjedoče mnogi zidovi po istarskim selima i gradovima) nicali propagandi natpisi pisani po direktivi Pokreta, sa zadanim parolama i normama koje svako mjesto ima ispuniti – na što upućuju zapisnici s precizno upisanim podacima koliko je i kojih parola gdje ispisano. U to je Ušić uračunao i jednu za Istru specifičnu formu grafita – kamenjem ispisanih na tlu brežuljaka i drugih iz aviona vidljivih mjesta, obično samo s imenom Tito, kako bi bilo vidljivo savezničkim pilotima. Cilj im je bio privremenoj upravi koju su uspostavile savezničke snage pokazati volju naroda da se priključi „matici Hrvatskoj“.
Predavanje je obilovalo i mnogim drugim zanimljivim informacijama i bilo ilustrirano fotografijama iz Ušićeve arhive do danas sačuvanih AF grafita diljem Istre. On se na kraju ove prezentacije kratko osvrnuo i na suvremene krajolike grafita. Proučavajući one koji se pojavljuju posljednjih godina po Hrvatskoj, pa tako i u Istri, uočio je da dobrim dijelom dominira ekstremistički jezik “ulice”, odnosno (neo)fašistički i (neo)ustaški grafiti, a da se antifašističke intervencije brzo brišu ili precrtavaju. Također, da se na zidovima vode i specifične “memorijske borbe” između antifa nasljeđa i svojevrsne rehabilitacije fašizma i ustaštva, koji se svojom prisutnošću i neadekvatnom reakcijom institucija de facto normaliziraju kao simboli i retorika u javnom prostoru. U tom smislu, grafiti funkcioniraju i kao pokazatelji šire društveno-političke klime – ukazujući na to koji glasovi jesu, a koji nisu dopušteni u javnom prostoru, koji se toleriraju, a koji ne – ali i kao točke u kojima se politike sjećanja “odozdo” i politike sjećanja “odozgo” susreću i utječu jedna na drugu.
Kako su subotnja predavanja započela nešto kasnije od predviđenog rasporeda i oduljila se uslijed zanimljivosti tema i dobre interakcije s publikom, nije prikazan najavljeni britanski dokumentarni film „Doktrina šoka“ iz 2009. godine, dok je u petak prikazan američki „Bad faith“ iz 2024. godine. Oba se mogu pronaći na internetu, te ih organizatori toplo preporučaju.
U glazbenom dijelu prve su večeri nastupili zagrebački crust punk band Boneash, pulski HC Zavsa i post HC band iz Čakovca Dead dog summer, dok su druge večeri nastupila dva zagrebačka melodic HC banda ‑Shin i Modern Love Story, te glavna atrakcija festivala – slovenski punk veterani s 40-godišnjim HC stažem Odpadki Civilizacije.
Za trajanja koncerata radila je i MP kuhinja, gdje se obrok mogao dobiti za donaciju, a sva prikupljena sredstva raspoređena su novosadskoj Solidarnoj kuhinji i pulskoj Udruzi Institut.
Na kraju, najavljujemo još jedno događanje s AF predznakom: za nedjelju 30. studenog priprema se u više hrvatskih gradova Marš Ujedinjeni protiv fašizma, u čijem se organiziranju povezalo mnogo udruga. U Puli, gdje se u 12 sati kreće od Rojca preko Monte Zara do Tržnice, Marš organizira Savez udruga Rojca.
