… i digni visoko ruke!
„Treći svijet“, priča o jednom Haustoru
Tekst Daniela KNAPIĆ
„Ustani i kreni, stražari su otrovani, konji su spremni. Ustani i kreni, magla se digla, vani zora rumeni.“
Nakon ljetošnje svjetske premijere na Sarajevo film festivalu, kada se i za sedmu projekciju tražila karta više, dokumentarni film „Treći svijet“ Arsena Oremovića nastavio je nizati uspjehe na festivalima u regiji, a u redovnu kino-distribuciju stigao je koncem prošlog mjeseca. Propustivši nekoliko pulskih projekcija, ipak smo ga stigli odgledati u nedjelju 16. studenog, zahvaljujući programu „Propustili ste-pogledajte“ Kina Valli.
Mnogi ga već proglašavaju najboljim hrvatskim glazbenim dokumentarcem, zagrebačku premijeru pratila je i promocija dvosatnog sountrack vinil izdanja, a film nas na originalan način upoznaje s kultnim Haustorom – jednim od najutjecajnijih bandova u bivšoj državi. Na plakatu vidimo dva suočena profila- Srđana Sachera ‑odraslog u centru Zagreba i Darka Rundeka –momka s periferije, iz Trnja. U podnaslovu piše: „2 odrastanja, 2 lica grada, 2 karaktera, 1 iskra“. Upravo ta kreativna iskra koja je spojila to dvoje toliko različitih i samosvojih, a vrlo jakih umjetničkih osobnosti koje ne vole raditi ono što im se ne sviđa, ali su uvijek spremne na inspirativnu suradnju i glazbeno eksperimentiranje, bila je pravi spiritus movens ovog banda uvijek „drukčijeg od drugih“( iako se čuje u filmu, to nije stih Haustora nego Sacherovog drugog benda, Vještice), mada ga obično označavaju kao jugo Novi val.
Naslov filma odnosi se na istoimeni Haustorov album iz 1984. godine. Iako tada još nije postojao taj glazbeni žanr, danas bi „Treći svijet“ vjerojatno svrstali u „World music“. Kad je objavljen nije naišao na, od banda oduševljenog svojim novim uratkom očekivani, povoljan odaziv publike i kritike. Razlog? „Nisu bili dovoljno komercijalni“, kako se na jednom mjestu u filmu navodi, budući je većina očekivala neki novi hit u stilu prve uspješnice banda: “Djevojke u ljetnim haljinama volim/Moja prva ljubav“. Međutim, taj je album kroz godine nastavljao inspirirati stalno nove mlađe glazbenike i tek je danas – kad ga mnogi svrstavaju u sam vrh tadašnje, ali i dosadašnje hrvatske glazbene produkcije – vidljivo koliko je ne samo „Treći svijet“ nego i Haustor općenito utjecao na razvoj glazbene scene u „regijonu“.
Redatelj Oremović imao je generacijski privilegij odrastati uz Haustor i ostale bendove tih 80-ih i 90-ih prošlog stoljeća. Bilo je to po kreativnosti i inovativnosti , ne samo u glazbi, kod nas i do danas nenadmašeno razdoblje. Sam Sacher u filmu ističe da su bili produkt tog vremena i okolnosti u kojima su odrastali. To je ilustrirano arhivskim snimkama tadašnjeg Zagreba, ali i drugim detaljima iz raznih tv programa tog vremena, kao i amaterskim snimkama nekih od ranih uličnih intervencija kultnog Kugla glumišta ili pak Rundekovim pričama iz svog trnjanskog djetinjstva (npr. kad pokazuje mjesto na kojem su u međuvremenu izrasli neboderi, a gdje je dok je odrastao bila ruševina samostana u kojem su cijelo jedno ljeto vježbali hrabrost u malim istraživačkim avanturama „dječje arheologije“).
Rundek dalje u filmu pokazuje zid jedne zgrade i na njemu tragove kućice koja je u međuvremenu zbog još jednog parkinga srušena, a u kojoj su pored Haustora vježbali Azra, Film, Parni valjak i mnogi drugi tadašnji bandovi i upravo je njihovo „minglanje“ gradilo scenu. U cijeloj je priči važna i uloga Rundekove dugogodišnje partnerice Sande, redateljice koja je uz ostalo zaslužna i za njegov početni image pantomimičara pod bijelom maskom. Gledajući jedan stari Haustor spot u kojem je u krupnom planu pomno zagledan u kameru, Rundek je ispričao kako je u tim trenucima zamišljao kako gleda nekog starijeg sebe koji će jednog dana pregledavati tu snimku. Upečatljiv je i detalj u kojem priča iznova i iznova bacajući kamenčić u zrak sve dok isti ne ostane lebdjeti, a Rundek nastavlja objašnjavati vidljivi i nevidljivi svijet i magiju koja se događa između ta dva svijeta, a koja je zapravo taj „treći svijet“…
Puno je sličnih začudnih detalja zbog kojih ovaj film nije klasični dokumentarac o bandu, jer ne slijedi strogo kronologiju niti iznosi puno biografskih detalja. Sam Oremović se odmah na početku ogradio od svih očekivanja publike, uvodnim titlovima koji upozoravaju kako nećemo gledati biografiju, ni priču o albumu “Treći svijet”, ni o ponovnom okupljanju benda, već “putovanje kroz magiju svakodnevice”.
Krenuvši dokumentirati to ponovno okupljanje nakon gotovo 40 godina, na projektu restauracije izgubljene snimke dub verzije pjesme „Treći svijet“, Oremović nije očekivao da će se taj posao s pauzama između snimanja rastegnuti na više godina, ali je zato zabilježio i ispričao mnogo zaokruženiju priču koja je uspjela obuhvatiti i više od svega nabrojanog u tom upozorenju. Uvučen u Haustor magiju stvorio je tu „treću“, nevidljivu kvalitetu kojom ovaj film neće dirnuti samo nostalgičare koji se banda sjećaju kao dijela soundtracka njihove mladosti, nego je mogu osjetiti kako mladi tako i stranci koji Haustor nikad nisu slušali, a vjerujemo da će nakon gledanja mnogi poželjeti i bolje upoznati opus ovih iznimnih glazbenika.
Naravno da, pored basiste Srđana Sachera i vokala i gitare Darka Rundeka (oboje su se okušali i kao tekstopisci i autori glazbe za band), Haustor ne bi bio Haustor da nije imao i izvrsne Srđana Gulića za bubnjevima, Damira Pricu Capria na saksofonu i Zorana Zajeca Zexa na gitari. To je posebno vidljivo upravo na snimkama, kojima je film prošaran, raznih situacija iz studija tijekom spomenute restauracije. Na njima su svi, ali nigdje ne čujemo pjesmu u cijelosti, nego glazbenike vidimo pojedinačno i čujemo njihovo „solo“ muziciranje u momentima dok sa slušalicama na ušima snimaju svoje dionice, ili pak gledamo njihovu međusobnu interakciju prilikom dogovaranja, preslušavanja materijala, opuštanja… I kao da se vrijeme na kratko zaustavilo, nad glavama im je zalebdio onaj kamenčić, a oni ponovno zajedno stvaraju neki međusobni Treći svijet i dižu visoko ruke…
