31. Sa(n)jam knjige u Istri: „Doručak s Natašom Govedić“
Tekst Paola ALBERTINI • Fotografije iz arhiva Sa(n)jam knjige u Istri
„Duboko vjerujem u dijalog. Moji najbolji stvaralački saveznici su studenti. Oni su pomalo i suodgovorni da objavljujem poeziju i da je ne držim doma u ladicama, jer i svoje studente učim da se ne boje dalekog odmicanja od izvornika teksta i radikalnog eksperimenta“, rekla je Nataša Govedić, ugledna teoretičarka književnosti, teatrologinja, književna kritičarka, sveučilišna profesorica, gošća Doručka s autorom koji je održan u srijedu, šestog dana Sa(n)jam knjige.
Kako je rekla, kad pogleda u nazad teško je reći je li zadovoljna svime što je napravila, no ono što je veseli činjenica je da je još uvijek „biće knjižnice“: „Odrastala sam u knjižnicama i one su za mene bile formativne. Tata me tamo na moj zahtjev vodio i tamo ostavljao, a drago mi je da sam i dan – danas i dalje to stvorenje koje živi u knjižnicama. To mi se čini kao neka snaga jer knjižnice su cijeli grad i cijeli svijet i one te ne izoliraju – kakvu god borbu da imaš najbolje saveznike ćeš naći u knjižnici“.
Kao profesorica na zagrebačkoj Akademiji dramskih umjetnosti ima žar da spoji studente i odsjeke, da sa svima razgovara, ode na klase i da bude tamo zaista, a ne samo formalno. To se, smatra, pokazalo zanimljivim i što se tiče njenog stvaralaštva jer da nije toliko radila sam studentima, kaže, ne bi toliko ni pisala. Naime, čini joj se nepravedno na nešto tjerati studente, a onda to ne činiti.
„Studenti mi stalno dolaze s fantastičnim pitanjima i problemima i već me žalosti odlazak u mirovinu. Oni mi postavljaju zahtjev kreativnosti i oni su donekle odgovorni za to što objavljujem poeziju, a ne držim je doma. Tražim od njih tu vrstu vidljivosti, onda je i ja moram izdržati“, rekla je i naglasila kako stoga ima blizak odnos sa studentima, ali i profesorima na ADU.
Naglasila je i da njoj kao autorici treba sporo vrijeme, a lirika i proza su forme u kojima se može realizirati, baveći se njima može biti i istraživačica. Iznimno joj je važna recepcija čitatelja, opažanja publike je „sustavno mijenjaju“. Objasnila je i zašto je „aktivistica čitanja“, a smatra da je mogućnost izbora temelj iz kojeg treba graditi čitanje te da čitanje mora doći iz djeteta. „Lektira je sustavno zatukla ljubav prema čitanju“, tvrdi Nataša Govedić.
Vrlo je zanimljivo bilo razmišljanje o važnosti poimanja službenog vremena, koje je Nataša Govedić objasnila na primjeru radnica Kamenskog koje su dolazile na posao dva sata prije početka radnog vremena, a da bi se mogle družiti i razgovarati. „To je ta vremenska pismenost koju moraš steći u 21. stoljeću. Moramo više govoriti kako izlazimo iz banalnosti toga vremena“, kazala je Nataša Govedić.
Govorila je i o svom kritičarskom radu, a na pitanje Aljoše Pužara o tome koliko je teško ostati pošten, odgovorila je: „Poštenje je dijalog i podrazumijeva da uvažiš čovjeka bilo gdje on bio u političkom ili religijskom spektru. Držimo se uvida i argumenata“. U tom kontekstu se prisjetila Tonka Maroevića i Predraga Matvejevića, i istaknula: „Oni nikad nisu pristali biti ljigavi lijevi ili desni pisci i primjer su da je dijalog moguć“.
Nataša Govedić pisala je i bajke, a velika životna inspiracija joj je lik Pipi duge čarape. Objavila je dva romana animalne fantastike, „U mreži“ i „Zmaj“, a riječ je o nagrađivanim romanima žanra „animal since fiction“.
„Životinje i njihova inteligencija u ovom slučaju su jako važne. Uvijek sam jako puno dobivala od životinja s kojima sam dijelila životni prostor i o tome je u ozbiljnoj književnosti jako teško govoriti jer je ona toliko prepuna emocionalnih zabrana i stega. Na primjer, nije primjereno napisati koliko ti mačka ili pas spašavaju život.“
Sva sreća, postoji književnost za djecu, rekla je, iako smatra da je ona marginalizirana: „Mnogi se ponašaju kao da je ona za niža bića od književnosti za odrasle, ali s djecom se o tome može govoriti. Napisat ću i treći roman pa će to biti trilogija“, najavila je.
Smatra kako su Andersen i Braća Grimm pisali kompleksne tekstove naizgled jednostavnim jezikom. „Oni moraju biti trans generacijski. Da bi bajka funkcionirala, mora govoriti o obeshrabrenima, isključenima… No danas se bajke puno kontroliraju i sve te traume u bajkama jako se ublažavaju. Imamo čitavu povijest njihovog cenzuriranja“, rekla je istaknuvši da joj je kao djetetu koje je odrastalo s bolesti u obitelji Andersen bio istinit i veliki pomagač.
„To je realnost, smrt i bolesti u obitelji, ne mogu se djeca od svega zaštititi. Zato nam je to poruka da si konačan i da paziš da ne uništavaš sve pred sobom“, izjavila je.
U jednom njenom romanu doživljavamo kolaps nečijeg svijeta u trenutku kad se prekida jedno prijateljstvo, dok u drugom zauzima vizuru mlade osobe u kojoj se događa životni prijepor. Njeni su romani multimedijalni i obogaćeni crtežima, isprepliću se s poezijom, tu su i anime…
O pisanju romanu kaže da ju je privuklo sporo pisanje: „Kao osobi koja je puno u kazalištu, vlastitom voljom, ono je strašna sadašnjost u kojoj nema milosti, morate biti ovdje i sada. To je razlog zašto neću pisati drame iako mi je i to zanimljivo, ali trebam odmak“.
Opreku senzacionalizmu i žutilu koje vlada medijima i proizvodi lažne slike, vidi u politici mira i razumijevanja te napominje: „Sa(n)jam knjige u Istri na takav način pristupa čitateljima“, „Vrata knjižnice su otvorenija od mnogih drugih vrata i tamo smo dobrodošli.“
