„Bolji sam pisac od svih knjiga koje sam napisao!“
Damir Karakaš na 31. Sa(n)jmu
Tekst Daniela KNAPIĆ • Fotografije iz arhiva Sa(n)jam knjige u Istri
„Ako knjiga nije dobra, vraćam pare!“ ponovio je Damir Karakaš rečenicu koju često izgovara na svojim promocijama, predstavljajući četvrte večeri 31. Sa(n)jma knjige u Istri svoj novi roman „Sunčanik“. On i moderator Emir Imamović Pirke (koji je knjigu kratko opisao kao „veliku obiteljsku dramu odrastanja s dva ogromna gubitka“) odlučili su predstaviti malo drugačije, stojećke. Pirke je na početku ipak kratko sjeo kako bi „odglumio velikog intelektualca i pročitao referat“ – tekst za kojeg je na kraju priznao da nije njegov, već je književna kritika „Sunčanika“ koju je dan ranije u sarajevskom Oslobođenju objavio Đorđe Krajišnik. Iz nje smo o knjizi doznali nešto više od sažetka na poleđini koji kaže samo da je tu riječ o „putovanju djeda i unuka koji se probijaju šumom u potrazi za vragom“.
Krajišnik je, uz ostalo, napisao: “Taj kontrast ostarjelog čovjeka, kojeg tereti prošlosti i bolova sve više savijaju ka zemlji, i dječaka koji tek spoznaje svijet, te svojim pitanjima dovodi djeda pred neodgonetljive istine života, dojmljiva je bajka o prolaznosti, uhvaćenosti u igru stihije postojanja, cijelu mrežu podzemnih kanala iz kojih izviruju urokljive oči opasnosti i straha.“
U nastavku je Karakaš, gotovo poput vrsnog standera, duhovitim anegdotama odgovarajući na Pirkeova pitanja uspio i dobro nasmijati brojnu okupljenu publiku. Za sam pojam „sunčanik“ doznali smo da je riječ o sunčanom satu, ali i načinu na koji je Damir naučio određivao vrijeme. Naime, čuvajući s drugim dječacima stoku u planinama oko Brinja (gdje postoji i uklesani sunčanik iz 1801. godine), znao je procijeniti vrijeme prema drveću ili sjenama svojih prijatelja, griješeći oko sat vremena. O rodnom Brinju je još naveo da je tamo došao i car Oktavijan slamajući Japode, Frankopani su u 14. stoljeću izgradili dvorac, a Brinjaci su najslavniji mineri na svijetu i prokopali su većinu cesta i tunela po Europi. Baka mu je ispričala kako su se, kad je objavljeno slijetanje na mjesec, svi u gostioni cijelu noć veselili i bacali dinamite „jer se otvara novo tržište“. Međutim, Krleža ih je jako uvrijedio napisavši kako je „Franjo Josip glup kao poštar iz Brinja“… „A kod nas su poštari najpametniji i najvažniji, jer dijele penzije!“, zaključio je Damir.
Pričao je potom i o tome kako ga u rodnoj Lici (inače je iz malog planinskog sela Plaščice, udaljenog deset kilometara od Brinja) nikad nisu zvali da promovira svoje knjige. Sve do nedavno, kad mu je dodijeljena Nagrada Grada Brinja i to nedugo nakon što je dobio Nagradu Grada Zagreba. Dodao je kako mu je otac čovjeku koji mu je čestitao „Mali ti je dobio nagrade!“ odgovorio: „Nek mi se javi kad dobije Nobela!“, jer „u Lici su čuli samo za dvojicu – za Nobela i Einsteina. Čak i Tesla nije nešto, jer je ipak iz našeg kraja.”
Nakon svečane dodjele odlučio je pješačiti do svog sela s nagradom u jednoj i poklonom za oca – glavom pečenog praseta – pod drugom rukom. Prijatelj ga je upozorio da to ne radi, jer bi ga mogli nanjušiti i napasti vukovi, ali odgovorio mu je da mora to uraditi, a „osim toga – ne bi bilo loše za biografiju pisca da ga vukovi rastrgaju.“ Tako je pješačio i osjećao istovremeno sreću i strah, prisjećajući se kako je kao dječak hodao tim putem, a i jedne svoje priče (po istinitom događaju) u kojoj čovjek hoda i naćuljeno osluškuje vukove koji ga prate, a vuk ga je napao tek kad je stigao na svoj prag „jer mu je opala aura i opustio se.“
Pričao je i kako voli šetati, ima troje djece s kojima je dok su bili mali često šetao Maksimirom, a općenito se „više voli družiti s drvećem nego s ljudima“.
Aludirajući na ranjavanje opisano u romanu „Okretište“, Pirke je Karakaša upitao i kako su mu leđa, a on je kratko odgovorio: „Dobro, obzirom da imam 58 godina.“
Zanimljivo je da je, prije no što se afirmirao kao pisac, Damir još u bivšoj državi bio poznat kao karikaturist. Svoje je karikature u visokotiražnim časopisima počeo objavljivao još kao srednjoškolac, makar mu je djed kao malom dok bi crtao znao reći: „Nemoj trošit olovku, olovka je za pisanje.“ Karakaš je poznat i po tome što i danas piše na pisaćoj mašini, iako sve teže nabavlja i papir i trake. Voli to što mu mašina zbog manjih mogućnosti ispravljanja nameće potrebu za promišljanjem i preciznijim rečenicama, za razliku od kompjutera koji možda nudi praktičnija i brža, ali ne nužno i bolja rješenja.
O „Sunčaniku“ (sastavljenom od pet poglavlja – koordinata koje se mogu preslagivati na različite načine, ostavljajući čitatelju širok prostor tumačenja), Karakaš je rekao da ga je pisao slušajući Mahlera i pijući crno vino. Općenito puno radi na tekstu, a zbog tog se romana i prvi put sukobio sa suprugom: „Redoslijed poglavlja sam kasnije preslagivao, a ona je htjela da idem na sigurnu varijantu, ali ja volim riskirati, kako u jeziku, tako i u kompoziciji. Uvijek smatram da sam bolji pisac od svih knjiga koje sam napisao i ne želim raditi neke prokušane metode i načine koje sam već radio. Jednostavno, želim riskirati. Tako da sam i ovdje tražio neki svoj najbolji način kako to realizirati i radio sam nekim filmskim jezikom u kojem kadar treba biti iznimno bogat i prštati od vizualnih inputa koji otvaraju neke svoje semantičke kodove. Teško mi je pričati o samom romanu, jer sam se trudio da ga radim, a ne da ga objašnjavam.“
Karakaš je posebno pohvalio dizajn knjige koji potpisuju Lana Cavar i Narcisa Vukojević, jer svojim rješenjima oponašaju snovitost samog romana „Sunčanik“.
Najavio je i da piše svoj možda zadnji roman o jedinom partizanu iz svog sela, a ta mu je priča zanimljiva zato „što je to čudna situacija, jer su oko mene svi bili ustaše i 1945. je iz mog mjesta streljano 200 ljudi, čak i iz moje kuće. Moj ih je tetak, tada je bio dječak, sreo na cesti dok su ih vodili u lancima. Pitao sam ga što su radili, a on je rekao: „Pjevali su, neke pjesme sa svadbe.“ Zato što kad te tako vode u gomili smrt ne doživljavaš jednako kao kad te npr. stave u zatvor i kažu da ćeš sutra biti strijeljan.“
Tvrdnju da mu je to možda zadnji roman potkrijepio je pričom o piscu Juanu Rulfu, koji nakon svog kultnog romana „Pedro Paramo“ nije 30 godina ništa objavio i na upit priprema li nešto odgovorio je kako „u glavi ima jedan roman koji neće nikad objaviti, jer se boji da ga ne pokvari“. Karakaš je slično zaključio, jer kaže: „Nisam pisac koji piše romane kao domaće zadaće, to ne volim, treba mi razlog da bih pisao.“
