Odjeci 31. Sajma knjige u Istri
Lip libar o grdemu (?) kantu
Tekst Daniela KNAPIĆ • Fotografije iz arhiva 31. Sa(n)jam knjige u Istri i Etnografskog muzeja Istre
„Srce nam je puno, skoro do prsnuća“, rekla je direktorica Magda Vodopija zadnjeg dana 31. Sa(n)jma knjige u Istri, zahvaljujući se kako vjernoj publici i brojnim gostima tako i svima koji su doprinijeli da tih sadržajima prebogatih i intenzivnih deset dana Sa(n)jma (od 28.studenog do 7.prosinca zabilježeno je oko 50.000 posjeta!) „prođe u hipu, kao da smo kroz njih protrčali“. Nakon ovogodišnje teme, „Nemira“, idući bi, rekla je, „trebao biti malo snovitiji i odmaknutiji od ove stvarnosti koja baš i nije lijepa“, te najavila da će stoga tema 32. Sa(n)jam biti naslov slavnog Benignijevog filma – „La vitta e bella“.
Uslijedio je posljednji događaj u sklopu Sa(n)jamskog programa Histrokozmos, Vita, vita…- na pozornici Crvenog salona DHB‑a predstavljena je knjiga „Naš kanat (ni)je lip: Tradicija tradicijskog glazbovanja u Istri“, strastvenog promotora istarskega kanta i etnologa dr. Noela Šurana. Kulturolog Erik Ušić, u svojstvu moderatora, na početku je primijetio kako je to dobra uvertira u taj budući moto Sa(n)jma, ne samo zbog pojma „lip“ u naslovu. Kazao je da vjeruje kako svi poznaju autora Noela Šurana, koji je preradio svoj doktorski rad pretočivši ga u ovu knjigu, kao i urednicu tog vrijednog izdanja – Ivonu Orlić, ravnateljicu Etnografskog muzeja Istre.
„Libar je lip, to ćete vidjeti, a da li je kanat lip, o tome će Noel malo više. Ča se mene tiče, kada sam bila mala mi ni bija lip, a ča san starija mi je sve lipši i lipši“, rekla je Ivona, dodajući „Kad se odlučite biti urednik nečije knjige važno je da ste s autorom kompatibilni. S lakoćom sam delala s Noelom, ali i s lektoricom Mirjanom Doblanović Pekica… Ona nije samo doprinijela da knjiga bude gramatički točna, nego i da bude ljepša, pitkija, čitljivija. Često zanemarujemo ulogu lektora, a oni su iznimno važni, posebno za izdanja pisana na lokalnim govorima.“ Orlić je istaknula i „mudar i promišljen“ doprinos još jednog člana tima – dizajnera Rajka Bana. Kazala je da je on, „knjigu opremio ljepše no što su mogli sanjati, s puno topline, znanja i vještine, poštujući svaku Noelovu notu, ali i tradiciju Istre.“
Šuran je pročitao posljednju rečenicu iz obrazloženja Rajka Bana o svom dijelu posla: „Ova je knjiga oblikovana kao vizualna partitura jedne tradicije u kojoj se dizajn, tekst, boja i struktura ponašaju kao glasovi u kantu.“ Dodao je kako je zbog velike gužve na Sa(n)jmu bilo dogovoreno da dođu u što manjem broju, ali taj će propust ispraviti na sljedećim predstavljanjima u Pazinu (na Noć muzeja koncem siječnja iduće godine) i Savičenti, kada će se potruditi na pozornicu dovesti cijeli tim zaslužan za ovu knjigu, a podulju zahvalu svima koji su pomogli u njenom objavljivanju dodao je na kraju promocije. Ivona Orlić je, pak, najavila i film koji je u pripremi i pratit će te promocije, ali funkcionirati će i kao samostalni uradak koji će se moći koristiti i u zavičajnoj nastavi, a uskoro će se moći pogledati i online.
Posebna je zahvala, za predgovor i prijevod na talijanski jezik, upućena i Dariju Marušiću, Noelovom dugogodišnjem kolegi u promicanju naše kante, kao i u pulskoj Glazbenoj školi Ivana Matetića Ronjgova, gdje oboje predaju fakultativni predmet Tradicijska glazba Istre. Njihovi učenici su svojim zborskim nastupom uljepšali ovo predstavljanje, te ujedno bili glazbena ilustracija onoga o čemu je Noel s puno žara pričao, šarmantno – kao i u knjizi – miješajući dijalekt s književnim hrvatskim.
Ušić je primijetio da naslov pomalo zbunjuje svojom dvoznačnošću, te upitao Noela ča bi on reka – je naš kanat lip ili ni?
Odgovorio mu je da je taj naslov pun pogodak, jer odražava ambivalentnost prema tradicijskoj glazbi. Kroz svoje dugogodišnje sudjelovanje u folkornom miljeu došao je do zaključka da sudionici folklor vole dok nastupaju, ali tu „prvu tradiciju“ baš i ne obožavaju, jer „zašto se, kada fini službeni dio, ne nastavi s tradicijskon glazbon, nego dojde neki bend, pjevač, neka popularna glazba? Baš učera naša spremačica, kad san joj reka: pogledajte ovaj libar, ča van se para? – Mi je rekla: „Da, jako dobar naslov, mene stvarno taj kanat iritira kad ga čujen i stvara mi neki nemir unutra.“ Ma meni je lip, a kemu ni, neka si najde onaj koji mu je lipči!“ –zaključio je Šuran, te krenuo objašnjavati kako ne postoji jedna tradicijska glazba Istre, već ima puno prežitaka iz različitih povijesnih epoha, a dugi niz godina bili su podijeljeni na talijansku i hrvatsku, pa noviju i stariju tradicijsku glazbu…
Zato je on odlučio sve ih objediniti u jednoj knjizi, ali problem su mu predstavljali mnogi hibridni primjeri koji se ne mogu svrstati ni u jedan „kašetin“. Proučavajući, pričao je dalje, shvatio je da – kako je sve u stalnoj mijeni, tako i istarska glazba nije nepromjenjiva, već se fluidno preobražava kroz vrijeme i brojne utjecaje koji su se, kroz našu burnu povijest, u Istri uvijek miješali. Kao jedan od primjera naveo je jednu makedonsku pjesmu koju su Istrijani – služeći vojsku u Makedoniji – upamtili i vrativši se preradili. „Ni živo ko vajka isto kantaš!“, naglašava Noel, iako ne negira i vrijednost standardiziranih sažetih formi koje izvode folkloraši. Međutim, nekad kad se kantalo po cile dane, dok se delalo i dok se žalovalo, tekstovi su bili znatno dulji. Mnogo ih je izgubljeno i zaboravljeno upravo u pokušaju prenošenja tradicije kroz razne smotre, kad se traže kraće forme.
Šuranov rad nije tek još jedan suhoparni doktorat već on složenoj temi istarskog tradicijskog glazbovanja prilazi kao kritički „insajder“ primjećujući i analizirajući dobre i loše strane mijena kroz koje ona prolazi. Iako su česti prijepori oko „izvornosti“ neke kante, Noel je promjene objasnio kao oblik bunta svake nove generacije i truda da se uvijek izmisli neki novi način izvođenja, uz ostalo i kako bi se svojom originalnošću impresioniralo suprotni spol. Kao primjer odsvirao je jedan kratak fragment na mihu, na način koji je sam izmislio, tako da dok svira istovremeno i pjeva, što nije uobičajeno. Publiku je posebno nasmijao prepričavajući kako je izumio „vegetarijanski mih“, izrađen od šlaufa za plivanje, dodajući kako bi to bio dobar suvenir kojim bi turisti dio smeća koje ostavljaju mogli ponijeti natrag doma.
Posebna vrijednost knjige su autobiografski dijelovi, te brojne anegdote i priče ljudi koji tu glazbu izvode ostavljene u izvornoj, dijalektalnoj, formi.
Ušić se složio da je knjiga doista lijepa, a pogotovo mu se svidjelo upravo to što su dijalektalni izrazi istaknuti i nisu prevedeni, nego su „tu kao dio neke partiture“. Također, vrlo je edukativna, pogotovo stoga što glazbene tradicije Istri smješta u širi društveni i povijesni kontekst. Primjerice, Šuran je naveo i razdoblje nakon Drugog svjetskog rata kad je tadašnja dnevna politika istarski kanat nerijetko koristila kao dokaz o slavenstvu Istre i poticala osnivanje folklornih društava jer „ki god je to kanta je bija na pravoj strani povijesti.“
Danas folklorni nastupi gotovo isključivo služe svrsi turističke promidžbe „autentične istarske kulture“, a istovremeno se običaji spontanog neformalnog zajedničkog muziciranja sve više gube. Primjer tome su i roženice, koje su se nekad svirale mahom na svadbama, dok se danas najčešće čuju tek na pogrebima ljudi koji svojim ispraćajem žele potvrditi identitetsku pripadnost Istri. Stoga je Šuran na kraju na pitanje iz naslova odgovorio poticajem: „Ubrnimo pilu: kantajmo za se, pa ku je nami lipo forši će se i drugima piježati.“
