Odjeci 31. Sajma knjige u Istri
Od arheologije do leksikografije – Robert Matijašić na Doručku s autorom
Tekst Daniela KNAPIĆ • Fotografije iz arhiva Sa(n)jam knjige u Istri
Na posljednjem Doručku s autorom 31. Sa(n)jma knjige u Istri Aljoša Pužar razgovarao je s akademikom Robertom Matijašićem, predstavivši ga kao „arheologa, kulturtregera, leksikografa, profesora i mnogo toga drugoga“.
„Uvijek se sjetim moje none, koja mi je o vašem tati često govorila: „Doktor Matijašić je jedan tako fin čovjek“, započeo je Pužar, „Rođeni ste u Puli – kakvo je to podneblje, kakvi su vam bili roditelji, kako ste odrastali?“
Matijašić je odgovorio da su brat i on odrastali sretno u Puli tih 60-ih i 70-ih godina prošlog stoljeća, jer su roditelji bili možda i previše zaštitnički. Majka je bila iz Gorice, pola Talijanka, pola Slovenka, a tata čisti Hrvat, Pazinjan, tako da su kao i većina ovdje u Istri „miješani“, što je „sudbina običnog istarskog čovjeka koji je preživio 20.stoljeće…“
Studirao je i diplomirao arheologiju i anglistiku, ali se nakon studija opredijelio za arheologiju, jer mu se ukazala prilika za rad u Muzeju, a i već kao dječak zamišljao je kako će biti arheolog: „Marija Girardi – nastavnica u OŠ Šijana – vodila nas je po lokalitetima, a rođen sam i odrastao ispred Arene“, naveo je Matijašić dva moguća razloga izbora tog studija u Zagrebu, gradu koji mu je drag i na njega je formativno djelovao, iako nikad nije poželio tamo se trajno nastaniti. Diplomirao je 1979. godine, na temu „Rimske rustične vile u Istri“, potom magistrirao na pulskim i porečkim agerima, te doktorirao na gospodarstvu antičke Istre. To mu je sve do danas ostalo glavno područje istraživanja, uz napomenu da je taj segment arheologije i povijesti u međuvremenu napredovao, pa ima i više znanstvenih radova na tu temu jer je – zahvaljujući internetu – dostupno puno više relevantne građe zbog koje se nekad moralo putovati do velikih biblioteka u npr. Trstu, Padovi ili Rimu.
Nadovezujući se na priču o studentskim danima u Zagrebu, Pužarovo je sljedeće pitanje bilo: „Znamo vas kao osobu tzv. „kulturne potrošnje“, koja se često žali da baš nema puno kolega ili studenata u kazalištu ili na koncertu. To nije prigovor, nego jedna vrsta zabrinutosti zbog manjka intergeneracijskog prijenosa, šire (ne samo strukovne) kulturne formacije i prepoznavanja različitih umjetnosti. Bez toga, kakav arheolog može biti?“
Matijašić je priznao da je u Zagrebu koncem 70-ih možda i više konzumirao kazalište, koncerte i kino, ali i dodao da ne samo on već i mnogi s kojima razgovara primjećuju da općenito nema puno publike na kulturnim događajima (ne samo u kinima, koja nestaju), pogotovo ne mladih od kojih bi se to najviše očekivalo – npr. u Puli imamo nekoliko desetina studenata na Muzičkoj akademiji, ali na koncerte uglavnom ne dolaze…
U nastavku se razgovaralo i o Arheološkom muzeju Istre, čiji je Matijašić postao kustos po povratku sa studija i koji je 40-ih i 50-ih godina bio temelj kulture i gotovo jedina važna kulturna ustanova u Puli, makar je kadrovski i materijalno – bez puno razumijevanja lokalnih vlasti u tadašnjem Kotaru Pula – bila vrlo loše opremljena. Danas je situacija drugačija, jer ima puno više ustanova, udruga i sl. Sam muzej ima dugu tradiciju – osnovan je 1902. godine kao Gradski muzej, a 1930. je postao Kraljevski arheološki muzej. Nakon Drugog svjetskog rata i odlaska talijanskih arheologa koji su odnijeli velik dio materijala i dokumentacije, od 1947. su prvi kustosi bili Boris Bačić i Branko Marušić. Oni su počeli obnavljati Muzej, skupivši ogromnu arhivu podataka putujući i bilježeći po Istri. Kao što je i Branko Fučić šetao Istrom skupljajući građu o srednjevjekovnoj povijesti poluotoka… “Bilo je to jedno drugo vrijeme“, pričao je Matijašić, „išlo se pješice ili biciklom, puno se više toga moglo vidjeti i s ljudima razgovarati. Danas sve obavljamo na brzinu, automobilom od točke A do točke B, skupimo nešto podataka i vratimo se doma. Renesansa Muzeja došla je 60-ih godina kad je ravnateljica postala Vesna Girardi-Jurkić. Tada se Muzej potpuno otvorio, organizirale su se izložbe kako u gradu, tako i u drugim dijelovima tadašnje Jugoslavije, pa i inozemstvu, u Italiji, čak i SAD‑u… Nije bilo velikih terenskih istraživanja, ali sve je drugo dobro funkcioniralo. Početkom 90-ih postao sam ravnatelj i obnašao tu funkciju četiri godine.“
Pužar se vratio na rimske rustične vile, temu koja je obilježila Matijašićevu arheološku karijeru. Objasnili su da nije riječ o onome što danas nazivamo vilama, već ih je Matijašić usporedio s istarskim seoskim „stancijama“, ili novijim terminom koji se u posljednje vrijeme čuje u Istri -„hacijenda“. U Vojvodini bi to zvali hungarizmom „salaš“, anglizam bi bio „farma“, a germanizam „majur“. Radi se građevinama koje imaju sve potrebno za život jedne obitelji koja se bavi poljoprivrednom proizvodnjom, zajedno s radnicima ili robovima, kao i štalama, spremištima i drugim prostorima za poljoprivredu. Kod istarskih su rimskih vila najvažniji nalazi tijeskovi za maslinovo ulje i vino, jer su imali masivne kamene postamente koji su se u velikom broju očuvali do danas. U posljednje ih je vrijeme u Barbarigi otkriveno toliko da se antička Istra u tom smisli može svrstati uz bok Sjeverne Afrike. Matijašić je naveo istraživanja Štefana Mlakara iz 1953. kad je u Barbarigi otkrio jedan trakt duljine gotovo 100 metara i širine desetak s deset tijeskova u bateriji, što ukazuje na obilnu proizvodnju maslinova ulja. Po tome, pored lokaliteta u Tunisu i Alžiru, Barbariga predstavlja jedno od najznačajnijih područja maslinarstva u antičkom Sredozemlju. Nakon Mlakarovih istraživanja, lokalitet je bio djelomično konzerviran sve dok Matijašić svojim proučavanjima nije pobudio i zanimanje kolega, te su istraživanja ponovno pokrenuta, pa se tamo očekuje još mnogo zanimljivih nalaza.
Osim brojnih arheoloških projekata, spomenut je i Matijašićev pedagoški rad, koji seže još u 1991. kad je kao vanjski suradnik krenuo predavati na tadašnjem Odsjeku za likovnu kulturu u Rijeci, a akademska karijera mu je lani okrunjena i primanjem u članstvo HAZUa.
„Zanima me trnovit i složen put izgradnje Sveučilišta u Puli i Istri, gdje ste odigrali različite ključne uloge, ne samo one formalne – prodekana, dekana, prorektora i rektora, što je sve iznimno važno, jer su se upravo u vašim mandatima događali neki od najvažnijih pomaka“, kazao je Pužar, postavljajući pitanje o pulskom Sveučilištu Juraj Dobrila.
„Ideja je stara, već je Matija Vlačić o njoj pisao u 16. stoljeću, što je tada bila utopija, ali i Mijo Mirković-Mate Balota pokretao je to pitanje, zamišljajući „Jadransko sveučilište“ kad još nije bilo ni Sveučilišta u Zadru, a pogotovo ne onog u Dubrovniku, koje je osnovano malo prije nas“, naveo je u svom odgovoru Matijašić. „Dvijetisućitih se to počelo pokretati na razini Republike Hrvatske. U Puli smo imali Fakultet ekonomije i turizma, Filozofski fakultet i Visoku učiteljsku školu i to je bila ta prva jezgra, tri sastavnice s kojima je Sveučilište počelo djelovati krajem 2006. godine. Danas je to solidno malo regionalno Sveučilište koje uskoro slavi 20 godina. Djelomično je i internacionalizirano po dolasku stranih studenata, pogotovo putem Erasmusa, s puno većom ponudom studija i novim odsjecima. Htjeli bismo naravno još, ali zadnjih desetak godina je mala pauza u mogućnostima financiranja, vidjet ćemo što će biti dalje…“
Naglašeno je i kako je Sveučilište Juraj Dobrila središte kulturnog i akademskog života talijanske manjine, a još i prije njegova osnivanja već 60-ih godinama na Pedagoškom a potom i Filozofskom fakultetu djelovao je Odsjek Talijanistike, koji i danas odgaja pedagoške kadrove za Talijanske škole i vrtiće diljem Istre.
Pužar se nadovezao s pitanjem zašto se država maćehinski odnosi prema svojim Sveučilištima, dok s druge strane dopušta osnivanje novih privatnih i polu-privatnih obrazovnih ustanova, svima daje prava da izdaju diplome i bave se tzv. „ozbiljnim akademskim poslom“? „Ta je bolest zahvatila mnoge države – evo i u Sloveniji pratim taj proces, gdje imamo sve manje studenata na javnim sveučilištima jer im je lakše, brže, a često i jeftinije kupiti to u nekoj on-line situaciji. Iz čega proizlazi to nakazno stanje, iz korupcije, loše podjele kapitala, grabeži?“, upitao je.
„Ne znam točno, vjerojatno iz svega toga pomalo“, odgovorio je Matijašić, „Rekli ste da to nije samo hrvatska situacija, cijela je zapadna hemisfera u tom segmentu u velikoj krizi. Konkretno, u Hrvatskoj je sve manje maturanata, a sve više studija, jer su se dopuštala otvaranja novih. Kakvi su tu interesi politike ne znam, ali vidim da cijela državna politika prema sveučilištima ne ide dobrim smjerom. Sad su uveli i novo financiranje, ali ne znam puno o tome, jer više nisam u strukturama upravljanja većim sustavom. Hrvatska se u posljednjih 20 godina stubokom promijenila, pa tako i u tom segmentu, tako da ne znam kako će to završiti. Tu je još jedan problem zajednički cijelom ovom našem dijelu svijeta: forsiranje STEM područja. To svakako treba pozdraviti, ali to se najčešće čini nauštrb humanističkih i društvenih znanosti koje dobivaju drugorazredno značenje i to je velik problem. Drago mi je da ima puno studenata tehničkih, biotehničkih i prirodnih znanosti, ali bez klasične kulture biti ćemo nešto poput bogalja, ali to oni ne znaju.“
Na to je Pužar dodao: „Postoji jedna, ne prava utjeha nego distopijski očaj, to da i nama i njima UI ispisuje svoje presude, pa će i njihove molekule slagati možda i brže i uspješnije nego naše sonete i procjene rimskih termi. Možda se tako ta ruka novovjekovne distopije i okrene, zato jer će biti teško zamijeniti neke oblike ljudskog duha, a lakše neke strukturiranije i kvantificiranije oblike znanja?“, na što je Matijašić odgovorio frazom: Tko preživi-vidjet će i pričat će!
Bilo je riječi i o Bologna-sustavu i ideji „harmoniziranja“ visokog školstva na razini EU, za koje je Pužar zaključio da su zapravo amerikanizacija i „glupizacija“, a Matijašić dodao kako je možda jedini pozitivan učinak te reforme to što studenti mogu šest mjeseci studirati na sveučilištima drugih europskih država, dok je sve drugo – fragmentacija znanja, snižavanje kriterija ocjenjivanja i razine znanja, čitanje chat GPT sažetaka umjesto „dugačkih tekstova“, totalna birokratizacija i priprema za svijet totalne kontrole itd.- vrlo problematično.
U drugom dijelu „doručka“ dotaknut su još neki bitni dijelovi Matijašićeva profesionalnog angažmana. Spomenuto je da je i predsjednik Čakavskog sabora,( koji je – ocijenio je Pužar: „odigrao važnu ulogu u normalizaciji položaja Istre unutar hrvatske kulture“) kao i koparske Udruge Histria Humanistica. Vrlo bitan segment je i leksikografija, posebno rad na Istarskoj enciklopediji iz 2006, koju su inicirali Vlaho Bogišić i pok. prof. Miroslav Bertoša, u suradnji s kojim je Matijašić to vrijedno izdanje uredio. Također, glavni je urednik i lani objavljenog Istarskog biografskog leksikona, dvojezičnog izdanja Čakavskog sabora koje sadrži preko 2.000 biografija znameniti istarskih ličnosti, od Epulona do danas.
Zbog tog leksikografskog i uredničkog angažmana Matijašić je na internetu vrlo često citiran u raznim bibliografijama, pa se Pužar našalio: „Dakle, ipak ste u STEM‑u!?“ –„Da, imam velik broj citata, a danas se citati jako cijene i to nas vraća na humanističke znanosti: na to što STEM-ovci, a ni mi, ne žele shvatiti da se ne možemo vrednovati na isti način, a oni uporno to od nas traže“, odgovorio je Matijašić.
Podsjetivši i na članstvo u HAZU‑u, Pužar je rekao da Istra nikad nije imala puno akademika, a „dobro je imati svog čovjeka u Akademiji i sigurno bi i ta institucija mogla više, bolje, jače..?“
„Svakako se očekuje da Akademija više reagira“, potvrdio je Matijašić „ ali i kad reagira od toga nema neke koristi, kao npr. sada, vezano za novi Zakon o prostornom uređenju gdje je Vijeće za turizam izrazilo potpuno neslaganje s donošenjem tog zakona, a vidjet ćemo (ili već znamo?) kako će to završiti.“
„Znači, nažalost, moramo opet nešto reći o zlom duhu kapitala i kako onemogućuje naše stručne poglede na stvari?“, bilo je sljedeće Pužarovo pitanje.
„Kapitalizam kao takav, kao i sve drugo u povijesti ima svoj početak i kraj. Kako će završiti to ćemo tek vidjeti, ali kako ništa nije vječno, preobrazit će se u nešto drugo. Kako sad izgleda, situacija nije sjajna, ali vjerujem da će čovjek preživjeti, samo će se morati drugačije organizirati.“
„Kažu neki da smo ušli u novu fazu: „ tehno feudalizam“, nastavio je Pužar, uz ciničnu šalu: „jako je puno robova, razvoze stvari, donose nam obroke… Kao arheolog koji se bavi gospodarstvom jednog robovlasničkog društva, možda se vaša ekspertiza o robovlasničkom gospodarstvu još uvijek bude tražila kod političkih odluka?“
„Zabluda je da je povijest učiteljica života“, ocijenio je Matijašić: „Čini se da nitko ništa od povijesti nije naučio jer se neke greške ponavljaju, tako da nisam siguran da historiografija ili arheologija tu mogu pomoći. Mi samo registriramo kako je nešto zaista bilo, ne tumačimo što to znači za sadašnjost i budućnost. Možda bi i trebali, ali očito to sve ide svojim tokom, nekim logikama koje su podređene kapitalu, stjecanju bogatstva, estradizaciji kulture i moglo bi se nabrajati čitav niz drugih simptoma…“
Citirali su i poznatu Ciceronovu rečenicu, koja u cijelosti glasi: Historia est magistra vitae et lux veritatis Historia est testis temporum, lux veritatis, vita memoriae, magistra vitae, nuntia vetustatis. (Povijest je svjedok vremena, svjetlo istine, život pamćenja, učiteljica života, glasnica starine.), dok su razglabali postoji li i danas taj „lux veritatis“, kad je znanje fragmentirano i svatko se poziva na neku svoju „istinu“ i – kako je rekao Pužar – „odrekli smo se nekih starih istina jer su bile „zaostale, muške, evropske, kolonijalne, nasilne i hegemonijske…, a sada ih je zamijenio jedan ocean polu-istina u kojem se jako teško snaći…“
„Čini mi se da se današnji svijet ponaša po teoriji kaosa“, rekao je Matijašić, „puno se toga zbiva i nešto će se iz toga izroditi, ali nitko ne zna što. Kako je svijet sve više globaliziran, ne vidim osobito svjetlu budućnost, ali ne treba gubiti nadu.“
Pužar je napomenuo kako su se prethodno dogovorili da ne smiju završiti u totalnom pesimizmu, na što mu je Matijašić odgovorio „Zato se smješkamo!“, a Pužar dodao „smješkamo se izgovarajući ove očajne dijagnoze“. Međutim, u tom su se trenutku izvana, ispred DHB‑a oglasile roženice i druga etno-glazbala (jer je Noel Šuran, nakon ovog Doručka, u Crvenom salonu imao predstavljanje svoje knjige o istarskoj tradicijskoj glazbi), pa je oboje sugovornika zastalo i zaključilo kako je to prekrasan trenutak kojim su prikladno zaokružili ovaj razgovor.
