Uoči premijere predstave „Solaris dva“ Montažstroja u INK‑u – novost na našim prostorima
Tekst Paola ALBERTINI • Fotografije iz arhiva INK-a i P. A.
Nesvakidašnja predstava rađena uz pomoć umjetne inteligencije najavljena je 27. siječnja u Istarskom narodnom kazalištu – Gradskom kazalištu Pula, a svoju će premijeru doživjeti 30. siječnja na velikoj sceni, u dvorani „Pietro Ciscutti“.
Riječ je o predstavi „Solaris dva“, novom projektu Montažstroja u koprodukciji s INK-om koja premješta roman Stanisława Lema i kultni film Andreja Tarkovskog u vrijeme generativne umjetne inteligencije i beskonačnog oblaka podataka.
Na konferenciji za medije, umjetnički ravnatelj INK‑a, Matija Ferlin istaknuo je zadovoljstvo suradnjom s Montažstrojom. „Još 1999. godine sam ovdje u kazalištu imao priliku susresti se s radom Montažstroja i to je u kontekstu nekog mog umjetničkog rasta bio jedan značajan susret s izvedbom i nevjerojatno mi je drago da se taj ciklus nakon dugog niza godina zatvorio“.
Projekt su predstavili glumci i autorski tim, uz prisustvo ravnateljice INK‑a, Gordane Jeromela Kaić.
„Riječ je o dirljivoj multimedijalnoj predstavi koja polazi od romana i filma, a promatrajući je iz perspektive umjetne inteligencije na mene je ostavila snažan dojam i dosta otvorenih pitanja“, izjavio je Ferlin.
Režiser Borut Šeparović je zahvalio INK‑u na suradnji, a kako je rekao, došli su na idealne uvjete za rad koji su ih dočekali u Puli: „Rijetko kad sam se našao u ovako luksuznoj poziciji u smislu slobode i rada s ljudima, što je blagoslov jer ovdje rade s puno multimedije. To se ne može tek tako napraviti stoga sam zahvalan jer sam u INK‑u imao više mogućnost raditi određenim tempom s talentiranim, profesionalnim i preciznim ljudima koji su odradili zahtjevan posao i nadam se da će publika to osjetiti“.
Dodao je kako unatoč multimediji predstava nosi nešto ljudsko te kad se talent i trud spoje onda su čak i čuda moguća.
U opisu predstave stoji da živimo u kulturi u kojoj algoritmi predviđaju naše ponašanje brže nego što uspijevamo pronaći jezik za njih; generativni modeli svakodnevno stvaraju uvjerljive dvojnike ljudi koje volimo, političara kojima vjerujemo ili umjetnika s kojima odrastamo, pa “Solaris dva“ pozornicu pretvara u laboratorij percepcije u kojem se preispituje što danas još prepoznajemo kao istinito. Pozornica postaje orbita oko nepoznatog planeta, sada sastavljenog od arhivskih snimki, fotografija i filmskih kadrova. Deepfake tehnologija iz tog “digitalnog oceana“ stvara nova lica, dok ansambl uživo dekonstruira i ponovno gradi kultne filmske prizore.
Originalni “Solaris“ ne skriva se u pozadini, nego je stalno prisutan kao prethodni život ove inscenacije, pa se pred publikom istodobno odvijaju film, kazalište i njihova računalno generirana verzija.
U središtu priče je psiholog Kris Kelvin, suočen s likom preminule partnerice Hari – sablasti ljubavi koja je istodobno opipljivo prisutna i radikalno nestvarna, jer znamo da je, kao i ostali gosti na Solarisu, sastavljena od fragmenata sjećanja i onog nesvjesnog. Tijelo i pokret koji je utjelovljuju na sceni pripadaju glumici, dok film povremeno “posuđuje“ njezino lice, postajući stroj za proizvodnju dvojnika u kojem se živo tijelo i digitalna maska neprestano izmjenjuju. U jednom se trenutku na sceni tako susreću tri Hari – ona iz filma, ona kazališna i ona računalno generirana – između kojih se, u tankoj pukotini, odvija “Solaris dva“.
Predstava istražuje koliko vjerujemo slici, a koliko vlastitom iskustvu, što prepoznajemo kao stvarno u kulturi u kojoj se vizualni dokazi mogu krivotvoriti jednako lako kao što se dijeli status na društvenim mrežama. INK i Montažstroj pozivaju publiku da, kroz priču o ljubavi, krivnji i povratku mrtvih, postavi pitanja: što je istina, tko je drugi, gdje završava čovjek, a počinje stroj i može li ljubav sastavljena od sjećanja i algoritama biti išta manje stvarna.
Dramaturg Filip Rutić ispričao je kako je nakon čitanja romana i gledanja filma počeo rad s glumcima te prevođenje filma, zvukovno izjednačenje, a nakon iscrpnih proba u Zagrebu su stigli u Pulu i počeli rad na sceni.
Osim glumaca, na sceni se kao peti izvođač pojavljuje pas kojim upravlja umjetna inteligencija, a kojega od milja zovu Mile. Unitree Go2 AIR robotski pas (utjelovljeni AI / robotika; kvadruped-robot opremljen senzorima poput 4D LiDAR‑a i širokokutne kamere, za orijentaciju u prostoru i vođena/djelomično autonomna kretanja).
Konrad Mulvaj zadužen je za video i multimediju, a kako je rekao, ideja je bila povezati tehnologiju iz filma rađenog 1972. godine sa sadašnjošću.
U procesu su koristili tehnologiju koja je svima dostupna te je napomenuo: „Ako puno radimo i uporni smo mogu se takve stvari proizvesti. Koristili smo tehnologiju da dobijemo neke hibride između originalnih glumaca u filmu i naših na sceni, dodali smo psa robota kao znak da dolaze gosti koji se pojavljuju u filmu i on dolazi tu kao neka poveznica sa sadašnjošću“.
Rea Bušić igra Hari (AI/deepfake pretapanje s licem Natalije Bondarčuk) ispričala je kako je prvi put izvodila tako da ima bubicu u uhu gdje čuje original teksta. Pojasnila je kako je unaprijed uvjetovano kojim tempom moraju govoriti tako da su morali sinkronizirati tekst.
„Bilo je zahtjevno, prvi put tako nešto radim, pogotovo sa svom tom tehnologijom“, rekla je.
Matija Čigir igra Krisa Kelvina (u scenskom dijalogu s filmskom izvedbom Donatasa Banionisa i glasom Vladimira Zamanskog) ispričao je kako cijeli ansambl ima slušalice u ušima, a monitori se nalaze ispred njih kao signali za praćenje originalnog filma koji publika vidi na velikom platnu iza glumaca. „Kad izvođač uđe u ritam filma i zna što se događa prije, sada i kasnije, zaboravi na sve oko sebe i fokusira se samo na sinkronizaciju koja iz vizure publike izgleda nevjerojatno“, dodao je.
Dr. Snauta igra Nikola Nedić (AI/deepfake pretapanje s licem Jürija Järveta i glasom Vladimira Tatosova) koji je ispričao da su se isprva teško snalazili i kretali na sceni no uz pomoć kvadranta na sceni im je lakše kretanje i snalaženje u prostoru te dodao da je zanimljiv rad na ovakvoj predstavi.
„Spajam se s likom na ekranu, moj glas je sinkroniziran s osobom koja sinkronizira ruskog glumca i sve se stapa te se ništa ne može isključiti jedno od drugog“, pojasnio je.
Sven Medvešek izjavio je kako je rad bio znatno drugačiji nego na ostalim projektima. Igra dr. Sartoriusa i pandan je filmskoj ulozi Antolija Solonjicina.
„Fasciniran sam tehnologijom, shvaćam rad na ovom projektu uz pomoć nje kao neku vrstu igre“, izjavio je.
„U potrazi za savršenom sinkronizacijom s filmskim likom nastaje ‘biološki šum’, kada glas i tijelo živog izvođača u svakom novom igranju jednostavno funkcioniraju drugačije. Upravo u tom trudu za identičnošću leži velika glumačka sloboda“, dodao je.
Jeromela Kaić izjavila je kako Montažstroj ima genijalne ideje i vizije. „Spoj toga s našom infrastrukturom i ljudima, iznjedrilo je jedan izniman novi moderni proizvod koji je kazališni eksperiment te nevjerojatno komunicira s današnjom stvarnošću“, izjavila je.
Scenografiju potpisuje Filip Triplat (prema osnovi filmske scenografije Mihaila Romadina), kostimografiju Desanka Janković (prema originalnim rješenjima Nelli Fomine), dok su songovi, izbor glazbe i zvuk (uz generativnu AI obradu) djelo Montažstroja.
Ferlin je spomenuo i suradnicu za scenski pokret Robertu Milevoj te oblikovatelja svjetla za izvedbu uživo Antona Modrušana.
„Solaris dva“ postavlja pitanje: gdje završava čovjek, a počinje stroj – i može li ljubav sastavljena od sjećanja i algoritama biti išta manje stvarna. Igrat će se i u subotu, 31. siječnja nakon čega slijedi razgovor s autorima kojem publika može prisustvovati.
