Važno je da nikad od sebe ne odustaneš
Premijerno predstavljanje trija Još gori u Rondu
Tekst, fotografije i video Daniela KNAPIĆ • Ostale fotografije A. Matošević i arhiva Rondoa Histriae
Glazbeno-poetski performans „Raj na zemlji“, koji je u ime organizatora – Soundpainting platforme i Udruge Rondo Histriae – Neven Radaković najavio kao jedan od događaja 7. ciklusa Soundpainting koncerata nove, eksperimentalne i improvizirane glazbe, održao se prošlog četvrtka, 19. ožujka, u prostoru Udruge Rondo na prvom katu DC‑a Rojc.
Riječ je o projektu dvosmislenog imena Još gori – novoj umjetničkoj suradnji nekadašnjeg frontmena kultnog banda Goribor Aleksandra Saleta Stojkovića (ili kraće ST‑a) i međunarodno priznatih i za svoje brojne projekte višestruko nagrađivanih pulskih skladatelja, glazbenika i performera – braće Alena i Nenada Sinkazua. Bila je to i svojevrsna generalna proba i testiranje pred pulskom publikom novih kompozicija pred mini turneju na koju su upravo krenuli (za sada su potvrđeni nastupi u Novom Sadu, Beogradu, Zagrebu i Slavonskom brodu).
ST i talentirana braća Sinkauz upoznali su se još 2012. u Rojcu, u pauzi snimanja drugog albuma Goribora. Zajedno su tada realizirali posljednji Goriborov singl, „Jureći ljubav“, a već su iduće godine u Zagrebu krenuli u svoju prvu opsežniju suradnju – predstavu „Malo je dovoljno“, koja je tri sezone punila gledalište Teatra &TD. Kao i u ovom novom projektu (za razliku od Goribora gdje je uz interpretaciju svoje poezije svirao i ritam gitaru) Sale je bio zadužen za tekst, a braća za muziku. Adaptirali su nekoliko ST-ovih songova i jednu kratku priču i sve su to izvodili uživo.
Inače, Goribor (band iz rudarskog mjesta Bor koji je ime dobio kao asocijaciju na vatre u tamošnjim rudnicima bakra) je bio osnovan 1996. od strane Saleta i njegovog dugogodišnjeg prijatelja i glazbenog suradnika Željka Ljubića “Pitija“ – solo gitarista s kojim je na raznim projektima svirao još od 1988. godine. Bio je to prvi srpski band koji je nakon rata počeo objavljivati u Hrvatskoj, za što mogu zahvaliti entuzijastičnom Zoranu Franjiću, jednom od pionira nezavisnog izdavaštva u bivšoj državi. On je prvi u Hrvatskoj objavio nekoliko njihovih demo-snimki, a potom ih ( iako nisu bili skloni pretjeranom eksponiranju i festivalima i do tada su bili tek lokalna atrakcija u Boru) 2006. prijavio na pulski Art&Music festival na kom su pobijedili i dobili priliku snimiti album, što je bila odskočna daska za njihov kasniji velik uspjeh „u regionu“.
Pored glazbene originalnosti koja je kritičare zbunjivala u pokušajima da ih se negdje razvrsta (obično ih definiraju kao trip hop blues s primjesama elektronike, a u njihovom su izričaju primjetni utjecaji Partibrejkersa, EKV, Joy Divisiona, Nick Cavea i tko zna kojih još sve glazbenih uzora koje su upijali kao mladci, a izmiješali su ih u specifičan Goribor doživljaj), najveći adut banda su uvijek bili do kosti iskreni i poprilično mračni Saletovi tekstovi. Nezaobilazna je i njegova prepoznatljiva interpretacija istih, s čestim ritmičkim hipnotičkim ponavljanjem pojedinih rečenica (koje obično završavaju samoglasnicima koje teatralno naglašava), znakovitim stankama i tek povremenim kratkim izletima u pjevanje ili mrmljanje melodije, ili pak neki njegov minimalistički ples, kao i s karakterističnom, gotovo neurotično autističnom, odmaknutošću od publike (što objašnjava potrebom za pribranošću prilikom izvedbe). Na nastupu u četvrtak to je pojačao i „maskirnom“ šiltericom i gotovo stalnim grčenjem u samo-zagrljaju.
Svaki Saletov nastup tako objedinjuje elemente poetske večeri, kazališta i rock koncerta. Manje je poznato da ST za sobom ima i četiri knjige poezije i kratkih autobiografskih novela. Na tragu svog poznatog stiha „Hoću da živim, ali moram da se smirim“ proteklih 12 godina se, od slave i svih iskušenja koja ona donosi, sklonio u Pulu gdje se „smiruje“ obiteljskim životom („ne pokreći ništa, ne uzimaj ništa, nije vreme za to“ ponavlja u jednoj od predstavljenih pjesama, poput neke umirujuće mantre protiv „unutarnjih demona“ koji ne prestaju izazivati), postavši i „ćale jednom malom koji već ide u 3. razred“ – što s posebnim ponosom naglašava. Međutim, ističe i da u toj prividnoj 12 godišnjoj stanci nije prošao ni jedan dan da nešto nije pisao. Pored već spomenute predstave s braćom Sinkauz, vrijedi podsjetiti i na projekt „Pionirski dom“ – 10-ak kompozicija koje je snimio prije sedam godina na prvoj rezidenciji u istoimenom studiju Edia Cukerića i Branka Crnogorčića, uz sudjelovanje pulskih glazbenika Alena Rosande i Luke Žužića. One se još mogu poslušati na YouTubeu, a neke su u međuvremenu dobile i video verzije koje su, uz mentorstvo prof. Alena Floričića, snimili srednjoškolci pulskog ŠPUD‑a.
Općenito, Stojkovića smatraju jednim od najprofinjenijih rok pjesnika ovih prostora, koji s malo pažljivo odabranih riječi uspijeva sažeti mnogo. Jedan recenzent zapisao je kako se radi o „jednom od najsnažnijih autorskih imena na području bivše Jugoslavije, s čijim se stihovima mogu poistovjetiti čitave post-ratne generacije… njegove su uobičajene teme: ljubav, droga, očajanje, bezizlaznost, kritika šljama koji je zavladao društvom, neuklopljenost, samoća, pa se čini da ST u svojim pjesmama uspijeva uz suptilnu emociju i prepoznatljivu bluz energiju artikulirati generacijski vapaj u kojem odzvanja želja za životom.“
Prigušen i melankoličan, ali ipak bar tračak te „želje za životom“ provirivao je i tog četvrtka iz svakog naizgled vrlo mračnog stiha, koji je – praćen također hipnotičkim i repetitivnim muziciranjem braće Sinkauz – utišanoj i naćuljenoj publici odzvanjao još moćnije, urezujući u svijest mnoge od ponovljenih rečenica. Alenov kontrabas je baza, a Nenad svira akustičnu gitaru često po njoj udarajući i ritam, ili ga pak stvara pucketanjem prstiju ili ispuštanjem raznih zvukova… Inače, mini turneja zamišljena je kao niz svirki u manjim, intimnijim prostorima baš zbog navedenih instrumenata, a trojac se šali kako su tako spremni nastupati i u slučaju – koji ravnostrujaški katastrofičarski mediji po nečijem diktatu sve paničnije proriču – da nestane struje.
Krenuli su s intimističkom „Sobom“ ( jedinom koja u stalno promjenjivom okolnom svijetu ostaje ista), potom su se nizale i tri za sada jedine i na YouTubu objavljene nove stvari – „Večnost“(„Čini se kao čitava večnost dok bauljaš tamom“), „Nešto se promenilo“ („kao da gledaš svoj film, a neko u pozadini menja glumce i gužva platno“), te naslovna „Raj na zemlji“, u kojoj ST opisuje idiličnih „5 minuta“ u pitomim, rekli bismo istarskim, pejzažima( „Vazduh je čist i voda pitka“, brežuljci zeleni i blagi, žene lijepe, sisate i nasmijane, ali u zadnjoj minuti tog raja doznajemo da „sa zida visi i dobro očuvana puška“!). Izveli su i pjesmu koja možda najbolje sažima ST-ov odmaknuti stav prema svijetu i njegovom sve vidljivijem ludilu i raspadanju („sada to već svi vide“), posebno ovom danas u kojem se ponovno sve bučnije zvecka oružjem – U njoj priča kako su dok je bio dječak nedjeljom na TV‑u bili ratni filmovi (u kojima su na kraju „ipak pobeđivali dobri“), a paralelno s njegovim pubertetom pojavili su se i prvi pornići… Pjesma zaključuje: „Ratni heroji i pornići – idealna hrana za topovsko meso.“
Da ne prepričavamo baš svaku od izvedenih skladbi (album je također snimljen u studiju Pionirski dom u Rojcu i trebao bi biti objavljen do jeseni) izdvajamo još samo snažan pasus iz već spomenute „Večnosti“: „Kad god da se iz tame vratiš – dobrodošao si, kad god da tamu pobediš – najbolji si. Važno je da nikad od sebe ne odustaneš.“
Sudeći po dobrim reakcijama pulske publike, „generalna proba“ je bila više no uspješna i ST je spreman svojim umjetničkim „drugim poluvremenom“ ponovno oduševiti svoje stare i privući nove fanove.
