Zbor Praksa proslavio 12.rođendan i Dan žena u tvrđavi Cassoni Vechi
Tekst Daniela KNAPIĆ Fotografije Zbor Praksa i D. Knapić
Međunarodni dan žena, ali i svoj 12. rođendan, u subotu, 7. ožujka članice pulskog aktivističkog Zbora praksa proslavile su koncertom u tvrđavi Cassoni Vechi (Monte Paradiso) na Vidikovcu.
Istog je dana koncert u emisiji „Ciacolada con la Petra“ na Radio Puli u razgovoru s Petrom Blašković detaljno najavila osnivačica i voditeljica zbora Edna Strenja, pa ovdje uz osvrt na sam koncert donosimo i skraćenu verziju njene priče o umjetničkom putu „Prakse“.
Kako je objasnila, sve je krenulo 2014. godine, u vrijeme kad su se događali mnogi za Pulu teški prijelomni trenutci, od borbe za Muzil i kritičnog stanja u Glasu Istre, do gašenja trikotaže Arena. Aktivisti okupljeni u „Pulskoj grupi“ i inicijativi „Za Muzil“ odlučili su tada svoju solidarnost s radnicama „Arene“ iskazati protestnom modnom revijom njihovih kreacija na stubama pored zgrade trikotaže. Za tu su si prigodu svi podijeli razne zadatke prema svojim afinitetima, a Edna se dosjetila da može otpjevati nekoliko borbenih pjesama, uključujući danas zaštitni znak ovog zbora –pjesmu talijanskih radnica-aktivistica “Se ben che siamo donne“. Nakon tog uspješnog prvog nastupa osjetila je da bi bilo lijepo organizirati zbor i uputila poziv zainteresiranima putem Facebooka da se jave u Zadrugu Praksa.
Prvotna namjera nije bila da to bude isključivo ženski zbor, ali ispalo je da se s njima za sada usudio pjevati samo jedan muškarac. Nakon pet godina odustao je, s isprikom kako je primijetio da se pod njihovim utjecajem „počeo transformirati“. Ipak, u zboru ima i žena koje mogu pjevati tenor dionice, pa tako često pjevaju i četveroglasno. Kroz godine se postav zbora mijenjao, raspon godina članica je od 35 do 80 godina, no veći dio ipak čine umirovljenice jer ipak nalaze više slobodnog vremena za probe i koncerte od npr. zaposlenih majki…
Od samog početnog impulsa do danas, nit vodilja za izbor repertoara ovog zbora uvijek je bila aktivizam i usmjerenost na razne neuralgične točke društva- od gaženja ljudskih prava, prava žena, radnika i drugih ne privilegiranih i potlačenih skupina do narastajućih prijetnji fašizma i militarizma. Općenito, „Praksa“ pjevanje koristi kao oblik političkog izražavanja i otpora.
Lani je, u suradnji Centra za kulturološka i povijesna istraživanja socijalizma pulskog Sveučilišta Juraj Dobrila i ljubljanskog Instituta za kulturološke studije i studije sjećanja objavljena i monografija „ZBORnik PRAKSA aktivističkog pjevanja“, čije su urednice Lada Duraković i Ana Hofman.
Danas je „Praksa“ zbor afirmiran i izvan granica Hrvatske, za sobom ima tri snimljena albuma i brojne koncerte i nastupa na raznim prosvjednim skupovima, a većinu njihovih pjesama može se poslušati i na njihovom You tube kanalu. Nedavno su u pulskom Circollu pjevale na promociji knjige „Le gelsominaie“, o teškom poslu branja jasmina koji su većinom obavljale žene. Prije subotnjeg koncerta na tvrđavi, naše su cure 3.ožujka nastupile i u riječkom HNK Ivana pl.Zajca, uz bok mnogim poznatim estradnim imenima na koncertu „Volim žene“ koji su povodom Dana žena organizirali supružnici Ivana Mazurkijević i Mrle iz Leta3. Cijelu njihovu izvedbu „Belle ciao“, kojoj se uz Ivanku pridružila i Severina, publika je pratila pljeskom.
Koncert u tvrđavi Cassoni vechi otvoren je Internacionalom, a nastavljen s nekoliko talijanskih narodnih napjeva antifašističkog predznaka koje su početkom prošlog stoljeća radeći pjevale tzv. “mondine”, talijanske beračice riže – žene koje su se prve pobunile protiv 12 satnog radnog vremena i neljudskih uvjeta u kojima su bile prinuđene raditi, a danas su simbol ženske borbe za ženska radnička prava.
U čast Dana žena članice Prakse su dalje pjevale još nekoliko “ženskih” pjesama, počev od poznate “La lega” koja u refrenu kaže “Iako smo žene, nemamo straha, ujedinjujemo se iz ljubavi prema našoj djeci.” Nastavile su s još nekoliko pjesama snažnih tekstova – talijanska narodna “Fimmene fimmene” progovara o silovanjima od strane poslodavaca, istarska “Anka” i španjolska “Ni una menos” problematiziraju femicid, a “Zabruje pjesme znane” Nikice Kalogjere, tekstom Drage Britvića poetski priča o novoj nadi nakon ratnih strahota- “zelene opet mrtve grane, iz svakog groba nikne klas.” Poznatu partizansku “Po šumama i gorama” izvele su u talijanskom prepjevu i aranžmanu maestra Nella Milottia, a potom su uslijedile još dvije španjolske u kojima se čuje poznati antifašistički slogan “No pasaran!!”
U drugom dijelu koncerta zboru se spontano gitarom i glasom pridružio Miroslav Cereovac, bivši i do sada jedini muški član ovog zbora. Nakon nezaobilazne „Addio Pola“- za mnoge i neslužbene pulske himne – pjesme s istoimenog albuma istarske legende Francija Blaškovića i njegovog banda Gori Ussi Winnetou, pred premijerno je izvedena kompozicija „A sad tancajmo“ za koju glazbu potpisuje skladatelj Branko Okmaca, a tekst slikar Robert Pauletta. Kako je potonji bio u publici, pozvan je da je sam najavi. Objasnio je da je tekst pisao inspiriran Francijem, za koga ga veže „uzajamna ljubav“. Pjesma je nastala namjenski, kao odjavna špica njegovog drugog dokumentarno-eksperimentalnog filma „Mr. Danny & Istro-Cid“, kojim bilježi nestajanje tradicionalnih istarskih sela pod naletom povampirene turistifikacije. Najavio je i da će film svoju premijeru imati idućeg petka u Kinu Valli.
Završni dio koncerta bio je u duhu punk buntovništva, kao zahvala domaćinima iz tvrđave jer, kako su rekle “Praksice”, “najbolji pulski festival” –HC punk festival Monte Paradiso (koji će ovog ljeta doživjeti svoje već 34.izdanje!), krenuo je upravo iz tvrđave Cassoni vechi. Tako smo čuli i Praksa – obrade starih punk uspješnica : „Nebo“ Električnog orgazma (s danas- uslijed redovitih “novonormalnih” tragova “zasijavanja oblaka” iznad naših glava – nikad aktualnijim poznatim refrenom: “Moje su nebo vezali žicom, po mome mozgu crtaju šeme”), zatim „Vjeran pas“ Parafa, te Haustorove „Sejmene“ u kojoj se još jednom pojavljuje poruka “No pasaran!”.
Iako je Edna kao posljednju najavila poznatu „Bella ciao“, ali s tekstom koji su pjevale već spomenute talijanske “mondine”, Zbor Praksa je ovaj lijep i emocijama nabijen koncert na bis zaokružio moćnom „Ay Carmela“, još jednom narodnom antifašističkom pjesmom kojom su se bodrili borci u španjolskom građanskom ratu, a kod nas ju je- za potrebe istoimene predstave Sarajevskog ratnog teatra – 1999. prvi obradio i prepjevao Darko Rundek.
Za ugodnu atmosferu “aftera” i opuštenu rođendansku feštu, kao i toliko puta ranije, svojim jedinstvenim izborom raritetnih snimaka socijalno angažirane glazbe pobrinuo se nezaobilazni pulski d.j. Filjo.
