Bobini „Pejzaži zaborava“
Bojan Šumonja izlaže u galeriji Studentskog centra
Tekst i fotografije Daniela KNAPIĆ
Otvorenje izložbe „Pejzaži zaborava“ u četvrtak 16. travnja u Galeriji Studentski bila je prigoda za bolje upoznavanje jednog od najznačajnijih živućih istarskih umjetnika – Bojana Šumonje, svojim Puležanima jednostavno „Bobo“. Naime, prije samog otvorenja upriličen je i opušteni razgovor s kolegom slikarom Denisom Sardozom u kojem je on sažeto i duhovito predstavio svoj umjetnički put. Prava šteta što među publikom nije bilo više studenata kojima je susret s ovim osebujnim umjetnikom u njihovom prostoru bio prvenstveno namijenjen, jer bi im sigurno bio inspirativan za životna traganja koja im predstoje.
U kratkoj biografiji na letku izložbe uz ostalo piše da je Šumonja izlagao na više od 200 skupnih i oko 120 samostalnih izložbi u zemlji i inozemstvu, radovi mu se nalaze u stalnim postavama mnogih muzeja i drugim javnim i privatnim kolekcijama, a od brojnih nagrada istaknut je 2024. godine osvojen Grand Prix 7. Bienala slikarstva HDLU‑a u Zagrebu. Za njegovo slikarstvo navodi se kako „se oblikuje unutar neoekspresionističke estetike, istražujući transformacije tradicionalnih figura i pejzaža, uz citate iz mitologije, povijesnog slikarstva i utjecaje poetike stripa i filma.“
U spomenutom razgovoru prije otvorenja Šumonja je najprije ispričao kako 70-ih kao tinejdžer baš nije znao čime bi se volio baviti, te se nakon dva razreda „opće srednje“ u „ŠCZRP – Školskom centru za robni promet“ (prema konceptu „usmjerenog obrazovanja“ ili tzv. „Šuvarice“ tadašnjeg ministra kulture Stipe Šuvara, u kojem su svi srednjoškolci prva dva razreda pohađali isti nastavni program da bi se tek u trećem opredjeljivali za svoje zanimanje) i obavezne ljetne prakse koju je odradio kao konobar u Hotelu Pula (i „smješila mu se ugostiteljska budućnost“), zainteresirao za novi smjer neobičnog naslova „Samostalni stručni radnik za uređenje eksterijera i interijera“. U početku nisu imali dovoljno profesora, nastavni program bio im je sličan kao u Ekonomskoj školi, a išli su u isti razred s još 12 polaznika smjera Bibliotekari. Kad je prof. Ivan Obrovac preuzeo taj smjer predavao im je sve stručne predmete i bili su prva generacija pulskih srednjoškolaca likovnjaka. Od i danas u umjetnosti aktivnih, pored Šumonjem taj III10 razred pohađali su i slikari Davor Krelja (koji je nedavno imao veliku samostalnu izložbu u MSUI‑u), Robert Pauletta, Marina Banić te dizajnerica Maja Mirković, a zanimljivo je da je u istom razredu Bibliotekarski program pohađala i današnja direktorica Sa(n)jma knjiga Magdalena Vodopija (tada Obradović). Zajedno s generacijom nakon njih, u kojoj su bili npr. i Eros Čakić, Igor Papić, Noel Mirković i Denis Vugrin, činili su okosnicu onoga što se kasnije profiliralo i izraslo u današnji ŠPUD, Školu za primijenjenu umjetnost i dizajn i bili su nova mlada snaga koja je nakon poslijeratnih (poput Diminića, Percana, Obrovca) počela masovnije studirati na likovnim akademijama.
Za prof. Obrovca, kao i većina njegovih učenika, Šumonja ima samo riječi hvale: „Osim što je bio zaljubljenik u pedagogiju i nas, djelovao je i u artističkoj proizvodnji, a preko ljeta organizirao nam je i ljetni kamp – likovnu koloniju u Smoljancima gdje smo po njegovim nacrtima izrađivali šatore u kojima smo imali radionice za slikanje, kiparenje, kuhali…“ Bila je to-kako je primijetio Sardoz (iz posljednje generacije koja je pohađala te kolonije) – neka vrsta ljetne prakse.
„Ne samo nama, nego svima koji su ga upoznali prof. Obrovac je bio poput gurua“,pričao je dalje Šumonja, „Etimološki taj izraz doslovno znači onaj tko uklanja tamu i donosi svjetlu. On je bio taj naš inicijator, otvorio nam je oči. Eros Čakić je u dokumentarcu „U ime oca“ koji je Ines Pletikos snimila s njegovom kćerkom Tamarom Obrovac, lijepo zaključio: Dok smo mi tražili sebe on je našao nas! Bio nam je sve, meni pogotovo, bio sam zaljubljen u njega kao čovjeka koji puno zna, puno ulaže u art i radi na tome da Pulu afirmira kao centar vizualne kulture. Djelovao je na više područja i vjerojatno je glavni krivac za sve što danas imamo u Puli, ne samo u smislu same škole ŠPUD, nego i utjecaja na sve nas.“
Nakon srednje škole Šumonja je, kako mu je „više išla teorija“, pročitao cijelu „Jansonovu povijest umjetnosti“ (knjižurinu s preko 1.000 stranica) jer je namjeravao studirati povijest umjetnosti. Otišao je u Ljubljanu na prijemni, ali se na prvom pitanju – baroku „toliko smrzo da nije znao izgovoriti ni jednu riječ“ i nije položio. To se-kazao je – poslije pokazalo kao „Božja intervencija“ jer je tu godinu pauzirao, odnosno – kako se za taj fakultet nije polagao prijemni – upisao FSPN u Ljubljani, gdje je tada vladala inspirativna i progresivna atmosfera, s počecima Laibacha, odnosno NSK ili Neue Slovenishe Kunsta, Borghesie i drugih umjetničkih projekata), a cijelu je godinu i radio dobro plaćene poslove posredstvom Student servisa, zarađujući i tri put više od svog oca. Iduće je, na nagovor Krešimira Farkaša (iz LAE‑a, Labin Art Expressa) i svog rođaka iz Labina Branka Mohorovića, upisao skulpturu na Accademia di Belle Arti u Veneciji, gdje je 1984. i diplomirao u klasi poznatog profesora Tramontina. Tamo (a potom i u Milanu gdje je do 1987. učio grafiku dubokog tiska) je slušao mnoge eminentne profesore (posebno je istaknuo poznatog slikara Emilia Vedovu) i kretao se u inspirativnom međunarodnom umjetničkom miljeu u počecima tzv „transavangarde“ i ponovnog uzleta slikarstva, „pokupivši“ od svojih mentora i uzora „figurativnu, impresionističko instinktivno materičnu“ formu slikarstva koja „nije toliko promišljena koliko produhovljena“. Posebno je istaknuo slikara Emilia Vedovu čija je predavanja s posebnim zadovoljstvom pohađao i nazvavši ga „lokomotivom“ i „Obrovcem na kvadrat“.
Po odsluženju vojnog roka vratio se u Pulu gdje je zajedno s nekolicinom drugih kolega slikara „zaskvotao“ Fort Bourgignon u kojem su imali ateljee i prve izložbe. Osnovali su i HDLU Pula, današnji HDLU Istra. Prvu nagradu dobio je na izložbi, tzv. Salonu, u kultnoj galeriji Opatijska 3 – ostakljenom prostoru pored zavoda za zapošljavanje, čime je dobio prilici za prvu samostalnu izložbu koju je uskoro održao u istom prostoru.
Na toj je izložbi uz ostalo iz magazina „Start“ rezao slike golišavih žena, lijepio ih na trake i pobacao po podu galerije, pa su ih ljudi i uzimali, te je shvatio da je dobro na svakoj izložbi ubaciti i jedan začudni, duhovit li apsurdan moment, što je i kasnije često radio. Kao primjer je naveo svoju izložbu u Galeriji Collegium Artisticum u Sarajevu, gdje je izložio radove iz svog ciklusa „Ovce“, dovevši u galeriju i žive ovce, što je dospjelo i u špicu tadašnjeg Šprajcovog Dnevnik na HTV‑u. Također, na predstavljanjima svog novog „šumskog“ ciklusa često po podu pobaca grančice i lišće, kako bi postigao zvukove šume.
Sardoz je svjedočio kako je izložba u Opatijskoj 3 za njega „bio prvi put da ga je nečije slikarstvo opčinilo, a da to nije stari majstor.“ Tada je on bio učenik prof. Obrovca i prvi se put očarao slikarstvom nekoga bliskog njegovima godinama koji ima takvu snagu. Napomenuo je da je za mlade autore jako važno osjetiti da postoje i mlađi ljudi koji im mogu biti uzori, te izrazio i žaljenje što razgovoru ne prisustvuje više studenata. Tim više što je Šumonja jedan od rijetkih autora koji je uspio preživjeti kao freelancer, jer nije lako živjeti od slikarstva. Mnogi su se usmjerili i u pedagogiju, ali Bobo je izdržao svega jedan semestar kao predavač slikarske anatomije na riječkom sveučilištu iako je posao bio „super plaćen“. Kroz godine se za „plaćanje računa“ dovijao na različite načine (bavio se uređenjem interijera, grafičkim dizajnom kataloga, knjiga, slikao na majicama itd.), sve kako bi se održavao „na rubu sustava“. Time je često riskirao i hod po „rubu egzistencije“ jer je želio „zadržati svoj identitet i integritet“ ‚a osjećao je da ode li u pedagogiju ili neki drugi posao neće moći biti ono što želi. Bilo je i iskorištavanja, jer su mnogi žicali ili čak zahtijevali da im pokloni slike. U jednom je trenutka odlučio da želi stalno isključivo raditi samo ono što ga zanima: „Kad nešto odlučiš i staviš se na odgovarajuću energetsku frekvenciju jednostavno se sve počinje otvarati. Počeo sam prodavati slike i postao sve traženiji. Dobro, nisam se nešto obogatio, ali sve je išlo dobro“, pričao je Bojan, a Sardoz ga je prekinuo pitanjem o brojnim nagradama i najznačajnijoj-spomenuti Grand Prix na 7. zagrebačkom Bienalu slikarstva, koji ga je i formalno uvrstio u sam vrh hrvatskog slikarstva, odnosno koliko su mu općenito nagrade značajne? Pitao je to svjestan i činjenice da se i u krugovima likovnjaka stvaraju određene interesne skupine koje nagrade dodjeljuju „svojima“…
„Bilo mi je značajno jer je bila dobra lova“, prvo se našalio Šumonja, dodajući: „Znaš kako to ide s nagradama, umjetnost nije sport, nije trčanje na 100 metara s egzaktnim rezultatima, a druga je stvar bila činjenica da sam iz Pule i do tada su tu nagradu mahom dijeljene autorima iz Zagreba. Odradivši dugove prema nekim svojim „veličinama“, shvatili su da ne mogu stalno gurati Zagreb već moraju zagrabiti malo šire… Ali kad me pitaju kako je biti „najbolji slikar u Hrvatskoj“ to meni ne postoji, postoji 50-ak vrsnih slikara i teško je to vrednovati nekim egzaktnim, „sportskim“ parametrima.“
U posljednjem se pitanju Sardoz dotakao i Bojanove galerijske aktivnosti koju on nastavlja u Galeriji Poola u Kandlerovoj ulici, nakon što su se drugo dvoje osnivača, Tea Bičić i Robert Pauletta iz nekih svojih razloga povukli. Njemu je bilo žao to ostaviti i do danas u toj galeriji promiče kvalitetne mlade ili manje „vidljive“ autore, za što je i nagrađen „Crnim drvom Laube“ na sajmu Nesvrstani 2021. godine. „To me drži i daje snagu, pogotovo jer su mnogi mladi kojima smo organizirali prve izložbe danas afirmirani autori“, zaključio je razgovor Šumonja, preselivši se potom u prostor male galerije Studentski, na otvorenje izložbe, gdje je pojasnio izbor radova kojima je sažeo svoju noviju umjetničku produkciju. Najupečatljivija na izložbi je slika većeg formata „Crna šuma iz Loborike“, prva iz „Šumskog ciklusa“ na kojem radi posljednjih godina, nastaloj nakon jednog njegovog gljivarskog pohoda u šumu oko Loborike, kad je fotografirao nekoliko oborenih stabala. Na slici je dodao i fantazijske momente koje je obrazložio „Ovdje je jedan brončani majmun koji igra tenis s prozirnim štrumfom, kometa im je umjesto loptice, a Donald Duck je arbitar, …“
Druga izložena slika, portret pokojnog pulskog oriđinala Fikreta koji krasi i deplijan i plakat izložbe, nastala je na nagovor Dražena Majića, urednika Istre24, koji se posljednje vrijeme i glazbeno aktivirao te je uz ostale snimio vrlo osobnu pjesmu o teškom trenutku iz svoje mladosti, kad mu je upravo kontroverzni Fikret pomogao doći kući. „Pokojni Fikret je osebujan lik iz pulske suvremene scene. Bio je poseban na više razina, jako opasan tip kojeg su se svi bojali jer se često tukao. Površno sam ga poznavao, ali oni koji su ga znali tvrde da je bio jako pravedan. Kad sam sliku objavio na FB‑u razvila se zanimljiva diskusija. Neki su mi zamjerali zašto sam ga išao slikati kad je bio propalica i siledžija, dok su drugi koji su ga znali u bolim izdanjima pisali: Bio je jako OK, pošten, uvijek nas je branio… Uz ostalo je netko napisao da su kao klinci s njime odlazili na neku baru oko Pule koju su zvali Trentava i lovili žabe. Tako sam ovu sliku nazvao „Fikret u Trentavi“, kazao je Šumonja te nastavio opisivati sljedeću sliku na kojoj su flamingosi, kao još jedan čest motiv njegovih novijih radova: „Ovo je jedan moj klasični distopijski pejzaž koji možda najbolje opisuje naslov ove izložbe. Flamingosi su čest motiv u suvremenom slikarstvu diljem planeta. Svaki suvremeni slikar koji „drži do sebe“ ih je slikao. Međutim, ja se s njima ironično sprdam, stavljajući ih u ambijente u koje ne pripadaju i često ih kombiniram s plastičnim šlaufovima flamingosima. U pozadini se vidi neki industrijski distopijski pejzaž koji s pticama u prvom planu daje taj kontrast našeg propalog potrošačkog društva, govori o tome što danas radimo od našeg planeta i svojevrsna je kritika takvog društva i civilizacije. Treća slika manjeg formata je eklektička kompozicija sklepana od svačega, s pozadinom koju sam „ukrao“ od jednog japanskog slikara. To je neki princip po kojem radim, najviše kradem…“, našalio se na kraju.
U ime Galerije Studentski prisutne je pozdravila Sanda Rojnić Sinković, naglasivši da djeluju već sedam godina, predstavljajući uglavnom mlade autore, ali posebno ih raduje kad ugoste i renomirane umjetnike poput Šumonje, dok je slikarica Sanja Simeunović Bajec potvrdivši Sandine riječi kako je ovo iznimna prigoda, prisjetila i jednog osobnog momenta kad ju je kao mladu autoricu na njenoj izložbi u Galeriji Milotić 2013. godine Šumonja ohrabrio rekavši da treba biti autentična i ići dalje.
U letku izložbe Šumonja je zabilježio: „Svi su moji likovi dio vizualne ikonografije popularne kulture i potrošačkog društva koje neprestano proizvodi simbole, fetiše i kič objekte. Oni pričaju o besmislu i prolaznosti potrošačkog svijeta i avatari su (trenutnog) stanja svijesti. Simbolički, ali i konkretni. Smješteni su u ambijente u kojima se susreću prirodno i odbačeno, živo i raspadnuto, tišina i kaos. To su mjesta na rubu, rubu civilizacije, rubu čovjeka, rubu uma. I upravo me taj rub zanima.
Ti su rubovi ponekad šume, ponekad deponiji, ponekad vodene površine. Osim što su to šume, deponiji ili vode, ujedno su to i prostori nesvjesnog, prostori instinkta i povratka iskonu, ponekad zastrašujućem, ponekad spasonosnom. „Pejzaži zaborava“ nisu prostori budućnosti, to su prostori sadašnjosti koje smo (samo) naučili ignorirati. I kao da poručuju: „Evo gdje smo završili, evo što nosimo sa sobom i što iza sebe ostavljamo.“
