Boje bunta – Maša Štrok u Makini
Tekst i fotografije Daniela KNAPIĆ
„Boje su način razmišljanja i prostor otpora-možda naša posljednja šansa“, tako glasi velikim slovima naglašena rečenica kojim se zaključuje tekst u katalogu izložbe „Boje se ne boje“ zagrebačke umjetnica Maše Štrok, otvorene prošle subote, 4. travnja, u galeriji Makina.
Premda je po zvanju magistra umjetnosti i restauracije (zaposlena kao viša konzervatorica i restauratorica u Hrvatskom restauratorskom zavodu u Zagrebu) Maša Štrok „oduvijek“ i slika te za sobom ima niz samostalnih i skupnih izložbi, a izbor njenih radova naslikanih u proteklih pet godina u Makini će se moći pogledati narednih nekoliko tjedana.
Sam naslov izložbe nije tek posveta Mašinom u mladosti omiljenom novosadskom ženskom punk bandu Boye, već izloženi radovi pričaju i o buntu karakterističnom za punk generaciju. Maša ovom izložbom istražuje mazohističku potrebu pojedinca da se prilagođava i gubi svoju osobnost podređujući se očekivanjima okoline – bilo u osobnim odnosima, društvenim skupinama kojima želi pripadati ili institucionalnim okvirima kojih se nastoji držati. Kako u letku piše, ova je izložba „jasan izraz bunta prema prevelikom broju „komisija“ koje nas tjeraju da se ne izdvajamo, stisnemo zube i koračamo u stroju s osjećajem sveprisutne dehumanizacije i regresije svijeta oko nas.“
Kako i njene slike nastaju spontano, jednako je spontano došlo i do suradnje s Makinom. Maši se svidio prostor pa je i izbor radova podredila zahtjevima te galerije. Izložene su većinom slike srednjih formata u akrilu i ulju, a ispričala nam je da voli recikliranje, te koristi i razne materijale s otpada – od piljevine do bačenih igračaka kojima na slikama postiže razne morbidne efekte. Sanira ih, spaja, preparira… Voli punoću boje, pastoznost i eksperimentiranje s različitim teksturama, a često platna na kojima slika dorađuje i kaširanjem.
Na mnogima se služi i jezikom stripa, pa je tako većina izloženih radova (iako ne uvijek u „oblačićima“) upotpunjena i tekstualnim dijelom, bilo da je riječ o stihu iz neke pjesme ili nekoj Mašinoj trenutnoj asocijaciji. Odala nam je kako je jedna nastala u Puli, jednog jutra nakon cijelonoćne fešte, kad je ekipa od njih desetak ušla u kladionicu i kupila jednu srećku. Na slici su velika pčela i tekst: „Don’t count on luck.“
Na otvorenju je voditelj Makine Hassan Abdelghani pozvao da par riječi kaže i idejni začetnik izložbe – Mašin partner Boris Popović. Ovaj zagrebački arhitekt, pisac, novinar i glazbeni producent za sobom ima tri knjige u kojima kao scenografiju koristi Pulu, a i promovirao ih je u Puli. Teta mu je Puležanka i on i Maša često posjećuju Pulu, posebno ljeti. Tu imaju i puno prijatelja, što je potvrdio i velik broj posjetitelja na otvorenju. Započeo je pričom kako je neki dan na TV‑u vidio Davida Byrna (iz legendarnih Talking Headsa) u emisiji The late show . Voditelj, Stephen Colbert, pitao ga je zašto je u potpunosti odjeven u plavu boju, kad je ranije običavao biti u sivom, a Byrne je odgovorio: „U vremenima u kojima živimo potrebne su nam boje“. Boje se ne boje! – zaključio je Popović, usput preporučivši dokumentarac redatelja Spikea Leea o Byrneovom novom mnogoljudnom bandu „American Utopia“, te podsjetivši na za 28. lipnja najavljeni Byrneov koncert u Areni.
Uz zahvalu okupljenima, kao i Abdelghaniju i svima koji su pomogli oko ovog događaja, autorica je rekla kako je svaki grad živo tkivo i ima neka svoja frekventna područja, a u Puli je po njoj srce grada Hassina galerija. O samoj izložbi nije rekla puno, jer smatra da su radovi dovoljno narativni i govore sami za sebe. „Boje se ne boje“ su crtice iz života koje svatko može interpretirati na svoj način – rekla je, pozvavši brojne okupljene nadruženje uz degustaciju ponuđenog ića i pića pripremljenih „uz malu pomoć prijatelja“…
Na taj Mašin poziv nadovezala se nova gradska pročelnica za kulturu i civilno društvo Paola Orlić (do nedavno „kućna recenzentica“ većine događanja u Makini ili ‑kako je sama rekla – „ovdje sam do prije četiri mjeseca nastupala isključivo kao Hassina kolegica i kustosica“). Primijetila je da je na otvorenjima u ovoj galeriji „uvijek veliko veselje, jer je to doista mjesto u gradu gdje svi vole doći i gdje Haso radi najbolji mogući pomak prema publici kroz promoviranje umjetnosti.“ To, naravno, nije lako jer se ne radi o lukrativnoj djelatnosti koja donosi puno para, ali svakako donosi puno divnih izložbi, prijateljstava i druženja – zaključila je Orlić otvarajući izložbu.




























